Bogovi arene

Skener 21. feb 201720:57 > 21:08
Ezra Shaw/Getty Images

Ove godine slavi se pola veka Super Bol ere, ere koja je američki fudbal izdigla u jedan od najpopularnijih sportova, a NFL šampionat u jedno od najuticajnijih svetskih takmičenja. Zbog toga se valja podsetiti ko su bili, i sada su glavni protagonisti ovog karavana.

Narednih nedelja objaviću seriju tekstova o igračima koji su obeležili prvih 50 godina Super Bol ere. Igrao se američki fudbal i pre 1967. ali budimo realni, tek od te godine može se pričati o onome što je NFL danas i ipak je to druga dimenzija. Mnogo je velikih igrača prodefilovalo u tom periodu. Neki su ostavili dubok trag, a neki i dublji. Danas ću pisati o onima koji se slobodno mogu nazvati besmrtnima, ili, bolje rečeno, oni koji su „Bogovi arene“.

Getty Images Sport

TERI BREDŠO (1970-1983.)

Pitsburg Stilersi su najtrofejnija franšiza Super Bol ere, stoga je možda najbolje krenuti od čoveka koji je možda i odlučujuće doprineo u nastanku velike dinastije. Nekada „čeličnom“ gradu doneo je prva četiri Lombardijeva trofeja, 1975, ’76, 79. i ’80. (za preostala dva pobrinuo se Big Ben), a u poslednja dva šampionska pohoda bio je MVP. Inače, jedan od svega pet igrača koji su u jednoj sezoni zabeležili het-trik, da budu MVP sezone, osvajači Super Bola i MVP završne utakmice i to 1978/79. Za njega se svakako može reći da je velika zvezda, a pored travnatog tepiha imao je zapaženu glumačku karijeru, što na televiziji, a i na filmu. Izabran je u najbolji tim svih vremena svojih Stilersa.

Getty Images

DŽON ELVEJ (1983 – 1999.)

U NFL istoriji bilo je mnogo velikih i šampionskih kvoterbekova. Neki od njih su bili sjajni lideri, ali za retko kojeg se može reći da je napravio klub velikim. To je uradio Džon Elvej sa Denver Bronkosima. Do njegovog dolaska u Kolorado franšiza je odigrala samo jednom Super Bol. Sa njim na terenu – pet. Samo po tom parametru je jedini, uz Toma Brejdija, u NFL istoriji. Doduše, prva tri je izgubio, ali dočekao je i on, a i njegov klub 1998. prvu titulu. A onda naredne godine i odbranu iste, što je uspelo još samo četiri tima (Pitsburg u dva navrata). Ne samo to, i u trećem Lombardijevom trofeju, poslednjem za franšizu, imao je doprinos. Kao generalni menadžer kluba kockao se, doveo 2012. ophrvanog operacijama Pejtona Meninga, a ovaj je igrao kao nikada u karijeri i franšizu od izrazito gubitničke, kakvi su Bronkosi bili do Elvejevog angažmana na vrhovnu poziciju 2011. stvorio je pobedničku mašineriju. Za svaki slučaj, Elvej je doveo i sjajne defanzivce i sve to zajedno stvorilo je moćan tim, koji je 2016. poneo naziv šampiona.

Što se tiče brojki, šesti je svih vremena po broju kompletiranih pasova i prebačenih jardi, a sedmi po broju bačenih tačdauna (300). Zbog toga je i povučen njegov dres sa brojem 7 i smatra se najboljim igračem Denvera svih vremena, iako je taj dres nosio i veliki Pejton Mening.

Ronald Martinez/Getty Images

EMIT SMIT (1990 – 2002.)

Evo čoveka koji nije kvoterbek. Član je udarnog trilinga, koji su još činili Troj Ejkmen i Majkl Irvin, sa kojima je osvojio tri šampionska prstena 1993, 1994. i 1996. Jedini je raning bek u NFL istoriji, koji je iste sezone bio pobednik Super Bola i osvojio oba MVP priznanja i to 1993/94. Rekorder je po broju istrčanih jardi u karijeri (18.335) i istrčanih tačdauna (164) što su sve dovoljni razlozi da bude na ovoj listi. Dalas Kaubojsi, inače zbog mega popularnosti, poznati i kao „Tim Amerike“, najbogatiji svetski sportski klub, iznedrio je mnogo velikih igrača, ali u najtrofejnijoj generaciji Smit ima posebno mesto i možda bi moglo da se kaže da je najveći igrač franšize svih vremena.

Streeter Lecka/Getty Images

REJ LUIS (1996 – 2013.)

Napad prodaje karte i donosi pobede, a odbrana titule. Ta kovanica je maltene zakon u NFL, ali onda je prirodno čudno da je samo u osam navrata defanzivac proglašen MVP Super Bola (1978. dvojica su podelila tu nagradu). Jedan od osmorice veličanstvenih je legenda Baltimora Rej Luis. Zašto je ovaj sjajan lajnbeker jedini na ovoj listi? Šta ga to izdvaja u moru neverovatnih defanzivaca? Ako bismo se oslonili isključivo na govor brojki i titula, onda treba reći da je Luis osvojio dva šampionska prstena i da je jedini igrač koji je u karijeri zabeležio 40 i više sekova i 30 i više intersepšna.

Ipak, Luisa jedinstvenim čini jedna druga stvar. Čovek koji je karijeru počeo iste godine kada su i Baltimor Rejvensi počeli svoju priču, dakle 1996. i to u njihovom dresu, sa ovim klubom je prošao sve faze, od odrastanje, borbe za mesto među velikanima do šampionskih mečeva. Rejvensi su svoju veličinu gradili na leđima upravo Reja Luisa, koji je tu bio sve do osvajanja drugog Super Bola. Menjali su se svi, ali je Luis ostajao. I to nije bio bilo kakav igrač, statista, jedan od mnogih. Ne, on je bio nesumnjivi lider tima. Znalo se da je njegova poslednja. Bio je dva puta defanzivac godine, izabran je u idealni tim lige prve decenije ovog veka. Bez ikakve sumnje može se reći da je Luis najbolji igrač franšize, koja je za kratko vreme, sa dve titule, ušla u red velikana ovog sporta.

Walter Iooss Jr./Sports Illustrated/Getty Images

KURT VORNER (1998 – 2009.)

Bez sumnje, jedan od najvećih protagonista ove igre. Da nije bilo Adama Vinatijerija 2002. vrlo verovatno bi se danas o njemu govorilo kao o najvećem svih vremena. Ako je priča o Tomu Brejdiju priča o „Pepeljugi“, onda šta reći za Vornera. Za razliku od Brejdija koji je draftovan u šestoj rundi Vorner uopšte nije draftovan. Pozvan je na probu u Grin Bej Pekerse 1994. ali je otpušten pred početak sezone. Naredne četiri godine igrao je „Arena football“, ali se nije predavao, već je rekao sebi da će igrati u NFL. I uspeo je. Sent Luis Remsi su 1998. rešili da pokušaju sa čovekom koji se istakao na nižem nivou. Ali, bio je na početku tek treći kvoterbek i tek naredne sezone dobio je šansu. Naravno, može se postavljati pitanje da li su njemu Remsi dali šansu da uspe ili je on pružio Remsima šansu da postanu šampionski tim, jer je već u toj sezoni ekipu odveo do jedine Super Bol pobede u istoriji. Te sezone 1999/2000. zabeležio je het-trik i bilo je jasno da Remsi imaju dragulj.

Vorner je i dve godine kasnije ekipu vodio do Super Bola. Opet je bio MVP sezone, a ponovio bi het-trik da se u finalu nije namerio na Nju Ingland Petriotse. Sjajna poslednja četvrtina velikog asa, istrčan i bačen tačdaun bili su dovoljni da se sreže minus od 14 poena. Ali, Adam Vinatijeri je u poslednjoj sekundi oduzeo produžetak, nadu u pobedu i stvaranje velike dinastije, a ta privilegija pripala je Tomu Brejdiju. Ipak, Vorner je imao još jednu šansu za prsten. Vodio je Arizona Kardinalse, ekipu bez titule, do Super Bola 2009. Vorner je bio izuzetan, sa 377 prebačenih jardi uz tri pasa za tačdaun, ali je Pitsburg u kontroverznoj završnici, prepunoj sumnjivih sudijskih odluka, na kraju slavio 27:23. Na taj način Vorner je ostao na jednoj tituli iz tri finalna meča, ali je pokazao da je majstor velikih utakmica i ono što je posebno važno napomenuti, on je dve franšize bez šampionskog pedigrea gurao do samog kraja i jednoj je doneo ispunjenje sna, a drugoj spoznaju da je za to sposobna.

Focus on Sport/Getty Images

DŽERI RAJS (1985 – 2004.)

Kada se vodi rasprava ko je najveći igrač svih vremena Tom Brejdi ili Džo Montana, poklonici ovog prvog kao jedan od glavnih argumenata su izvlačili „Brejdi nikada, osim Rendija Mosa, nije imao elitnog hvatača, dok je Montana imao Džerija Rajsa.“ Svakako da je Montana bio veliki, jedan od najvećih kvoterbekova, na kraju krajeva vlasnik četiri šampionska prstena, ali je u dva pohoda imao pomoć čoveka koji je, po svim parametrima najbolji vajd risiver kojeg je NFL ikada imao. Sa Fortinajnersima je osvojio tri Lombardijeva trofeja 1989, 1990. i 1995. a u prvom pohodu je bio MVP. Rekorder je po broju uhvaćenih jardi (22.895), pasova za tačdaun (197), ukupno osvojenih jardi (23.546) i najviše postignutih tačdauna u Super Bol utakmicama (osam).

Da nije funkcionisao samo sa velikim Džoom, pokazuje i činjenica da je poslednji Super Bol osvojio u saradnji sa Stivom Jangom. A nije bio niti endemska biljka, koja je uspevala samo u San Francisku, pošto je sa Rejdersima stigao 2003. do Super Bola.

Winslow Townson/The LIFE Images Collection/Getty Image

DEN MARINO (1983 – 2000.)

Jedini čovek na ovoj listi koji nema šampionski prsten. Kada sam bio pitan zašto njega nisam stavio u blog o šampionima bez prstena, odgovorio sam da je on posebna klasa i da zaslužuje drugi blog. Istinski mega star, predvodnik Majami Dolfinsa od 1983. do 1999. zbog svega urađenog u ovoj ligi i za ovu igru, zaslužuje da se nađe uz rame sa ovim velikanima. Vodio je ekipu do Super Bola 1985. i to na fantastičan način. Postao je prvi kvoterbek koji je prebacio 5.000 jardi u jednoj sezoni. Međutim, tamo su se našli strašni Fortinajnersi, predvođeni Montanom i poraz nije mogao biti izbegnut. Te sezone bio je MVP. U karijeri je oborio 20 rekorda, a neki od njih bili su revolucionarni. Pored toga što je bio prvi čovek sa 5.000 i više prebačenih jardi u sezoni, prvi je bacio 400 pasova za tačdaun u karijeri, prebacio 50 i 60 hiljada jardi u karijeri, prvi sa 50 i više pobedničkih drajvova u karijeri. Ti rekordi, kao i važna liderska uloga koju je imao u svih 17 sezona igrajući za Dolfinse, koji su pod njegovom palicom čak 10 puta igrali plej-of u diviziji u kojoj su u tom periodu do Super Bola gurali i Nju Ingland Petriotsi i Bafalo Bilsi, što se može smatrati ozbiljnim uspehom, uticali su da se i dan danas, na pomen njegovog imena, oseti ogromno strahopoštovanje za jednog od najvećih igrača koju je ova igra ikada imala.

Mike Ehrmann/Getty Images

BRET FARV (1991 – 2010.)

Gvozdeni čovek koji je vratio slavu najvećoj i najtrofejnijoj NFL franšizi Grin Beju. Samo ova rečenica dovoljna je da se za Breta Farva nađe mesto među najvećima u istoriji ove igre. Elem, nadimak „Gvozdeni čovek“ dobio je zbog svog veka trajanja. Ne samo što je igrao na vrhunskom nivou skoro 20 godina, već je za to vreme maltene non-stop bio igrač od koga se očekivalo sve. Na kraju krajeva, drži rekord, koji će teško biti oboren u dogledno vreme, od 297 uzastopno odigranih utakmica kao starter. Došao je u Atlantu 1991. ali je slavu stekao igrajući za Grin Bej Pekerse od 1992. do 2008. U sezoni 1996/97. doneo je nekada velikoj franšizi prvu titulu posle 30 godina posta. Bio je MVP te sezone, ali iako je odigrao sjajno u Super Bolu protiv Nju Inglanda, čak ušao tada u knjigu rekorda po najdužem bačenom pasu za tačdaun od 81 jard, šou mu je ukrao specijalac Dezmond Hauard, koji je izvrsno vraćao pantove na tom meču. Posle prvog je postignut tačdaun, a u završnici meča vratio je početni udarac za tačdaun istrčavši 99 jardi i poneo titulu MVP Super Bola.

Drži rekord po najvećem broju kompletiranih pasova (6.300), kao i združeni sa Pejtonom Meningom po broju pobeda (186). Iako su mnogi mislili da je 2008. otišavši iz Grin Beja maltene završio karijeru, imao je još jedan sjajan pohod sa Minesotom, ali je u sezoni 2009/2010. zaustavljen u finalu NFC pošto je Nju Orleans u brutalnom meču, bio bolji posle produžetka.

Jeff Zelevansky/Getty Images

PEJTON MENING (1998 – 2016.)

Šerif, Mister rekord, nadimci su koji tačno oslikavaju lik i delo jednog od najboljih kvoterbekova ikada. Od čega krenuti? Možda od rekorda. Najviše prebačenih jardi u karijeri (71.940), najviše prebačenih jardi u sezoni (5.477), najviše bačenih tačdauna u karijeri (539) i sezoni (55), uz združene rekorde po broju tačdaun pasova na meču (sedam) i broju pobeda (186) , najviše pobedničkih drajvova (56). Jedini je kvoterbek koji je sa dva tima osvojio Super Bol. Najviše puta je izabran za Pro Boul (14).

Kada bi se samo ovo gledalo, ne bi bilo sumnje da je Pejton Mening najveći ikada. Ipak, ono što baca ogromnu mrlju na njegovu karijeru su mnogobrojni porazi u utakmicama gde oni najviše koštaju – u plej-ofu. Za jednu takvu karijeru deluje malo četiri učešća u Super Bolu i svega dve pobede. Samo je 2007. bio MVP Super Bola. Zbog tih stvari ne može da konkuriše Brejdiju i Montani, ali ima i nekih stvari koji govore u prilog tome da je tik iza njih dvojice. Čak pet puta je bio MVP sezone, broj pobedničkih drajvova pokazuje da se ipak radi o čoveku sa pobedničkim mentalitetom, a ono što je uradio posle 2012. kada je imao čak četiri operacije vrata, je za svako poštovanje. Tada je i postavio rekorde po broju bačenih jardi i tačdauna u sezoni i to je svakako povratak, ne godine, već istorije NFL. Koliko je veliki, najbolje pokazuje činjenica da je izabran za najboljeg igrača franšize Indijanapolis Koltsa svih vremena, a opet, veliki trag ostavio je i u Denver Bronkosima.

Leo Mason/Popperfoto/Getty Images

DŽO MONTANA (1979 – 1992)

Ne samo što je osvojio četiri Super Bola i dugo godina bio jedan od dva najtrofejnija kvoterbeka. Ili što je tri puta bio MVP završne predstave, dva puta MVP sezone, a 1990. vlasnik sve tri velike titule. Ne, nije zbog toga Montana dugo bio najveći protagonista ove igre, već zbog toga što je postao prva mega zvezda ovog sporta. Kao što je Majkl Džordan sinonim za košarku, tako je Montana bio za američki fudbal. Da je, na neki način, bio i veći od samog sporta, pokazuje i nagrada AP 1989. i 1990. za „Sportistu godine“, čime je postao jedini predstavnik ovog sporta koji je dobio prestižnu nagradu.

Džo Montana je nesumnjivo veliki igrač i besmrtno ime ovog sporta i ove lige. Ali, ako se služimo istim aršinima koji su njega svojevremeno promovisali u najvećeg, onda će i on sam, vremenom morati da prizna, da se pojavio i neko veći.

Kevin C. Cox, Getty Images Sport

TOM BREJDI (2000 – ?)

Osvajanjem pete Super Bol titule postao je jedinstven među kvoterbekovima. Prestigao je i poslednje prepreke u vidu Terija Bredšoa i Džoa Montane. Od igrača, još samo Čak Hejli ima pet prstenova. MVP Super Bola bio je četiri puta, po čemu je apsolutni rekorder. U dva navrata je bio MVP sezone, ali plej-of je njegovo vreme. U njemu ima najviše pobeda (25), najviše odigranih utakmica (34), najviše pobeda na strani (sedam), najviše prebačenih jardi (9.094), najviše bačenih tačdauna (63). Učestvovao je u rekordnih sedam Super Bol utakmica i tamo ima i najviše prebačenih jardi (2.071) i tačdauna (15), a na poslednjem je postavio rekord sa 466 bačenih jardi samo na tom meču. I to u 39. godini.

Kada se ove brojke stave na stranu ostaje još da se kaže o Tomu Brejdiju da je te uspehe postigao igrajući za franšizu koja se nipošto nije mogla smatrati velikom na početku njegove karijere (od 2000.), sa svega dva učešća u Super Bolu i to prilično neuspešna. Koliko Bil Beličik, toliko je i on sam uticao na to da Nju Ingland Petriotsi postanu jedna od najvećih NFL franšiza svih vremena, na deobi drugog mesta sa San Francisko Fortinajnersima i Dalas Kaubojsima po broju Lombardijevih trofeja. Ipak, Brejdijeve najbolje partije dolazile su u trenucima kada je to timu bilo najpotrebnije, a krunski dokaz je nedavno završen Super Bol u Hjustonu, što pokazuje da je u pitanju rođeni pobednik, a to je osnovni preduslov da neko bude najbolji svih vremenima. Koliko god ga neko voleo, niko ne može da mu ospori da je najveće rivale potukao upravo u onim segmentima koji se smatraju najvažnijim i zato Brejdi ima puno pravo da nosi zvanje Zevsa na NFL Olimpu.