Titani – donosioci slave

Skener 6. mar 201717:52 > 18:21
Mike Powell/Getty Images

Ove godine slavi se pola veka Super Bol ere, ere koja je američki fudbal izdigla u jedan od najpopularnijih sportova, a NFL šampionat u jedno od najuticajnijih svetskih takmičenja. Zbog toga se valja podsetiti kojih 50 velikana su bili, i sada su glavni protagonisti ovog karavana.

Proteklih nedelja bavio sam se legendama koje su legitimni stanovnici NFL Olimpa, kao i onima koje ili to mesto čeka, ili im je malo potrebno da se pridruže besmrtnima. Pored njih, nesumnjivih šampiona i ljudi koji su mnogo voljeni od strane ljubitelja ove igre, postoje i oni, možda za nijansu manje voljeni, ali podjednako veliki šampioni. Oni su pravi Titani, donosioci slave, bez kojih ni bogovi sa Olimpa ne bi bili to što jesu i čija zvezda ne bi ni upola tako sjajno sijala.

Getty Images Sport

VILIJAM PERI (1985 – 1994.)

Ovaj neverovatan igrač mnogo je poznatiji po specifičnom nadimku – Frižider. Aluzija je jasna, na 188 cm visine u najboljim danima karijere imao je 150 i kusur kilograma. Međutim, to nije bilo kakva gromada, to je gromada koja je mogla da trči 100 metara za manje od 12 sekundi. Zbog toga je jedan od retkih igrača u američkom fudbalu, koji je pored odbrane igrao i napad. U Čikago Bersima bio je istovremeno defanzivni tekli ali i fulbek. Dobio je tu čast da u Super Bolu istrči tačdaun i tako te magične 1986. na kraju prve njegove sezone, da izuzetno važan doprinos u čišćenju Nju Ingland Petriotsa 46:10, i povede, nekada trofejne Medvede, ka prvoj tituli u „novoj eri“.

Biće upamćen i po tome da je za njega dizajniran najveći šampionski prsten. Prosečna veličina prstena iznosi između 10 i 12, a za Perija je, jedinstvenih, 25. Inače, ta ekipa Čikago Bersa bila je toliko dominantna te sezone 1985/86. da su u plej-ofu primili prve poene tek u Super Bolu, a stub te odbrane bio je legendarni Frižider.

Al Messerschmidt/Getty Images

DŽEROM BETIS (1993 – 2006.)

Nadaleko poznatiji kao „autobus“. Prirodno, taj nadimak je dobio zbog brzine i eksplozivnosti, a efekat kontakta sa njim sličan je udaru popularnog prevoznog sredstva. Šesti je trkač svih vremena, ušao je u Kuću slavnih, osvajač Super Bola i jedan od onih za koje će svaki defanzivac da kaže da je među najneprijatnijim protivnicima sa kojima se susreo.

Prve dve godine igrao je za Remse, ali je ono najbolje u karijeri ostvario u Pitsburg Stilersima. U prvih šest sezona u „Gradu čelika“, istrčao je više od 1.000 jardi. Međutim, najveći uspeh nije postigao u tim sezonama, već u onoj poslednjoj. Nameravao je da ode u penziju 2005, ali ga je golobradi mladić, Ben Rotlisberger zamolio da ostane još tu sezonu, a zauzvrat mu je obećao Super Bol. Betis ga je poslušao, a Big Ben je ostvario obećanje. Uloga sjajnog raning beka u tom pohodu nije bila centralna, ali niti beznačajna. Možda je bila važnija u psihološkom smislu jer je bio jak motivacioni faktor za ostatak ekipe. Na kraju je bio protagonista istorijske pobede za najtrofejniju franšizu Super Bol ere, koja je slavila posle 26 godina posta. Time su se na večnoj listi izjednačili sa Dalasom i San Franciskom, a tri godine kasnije usledio je i šesti prsten, koji ih je osamio na prvom mestu. Zbog svega toga, Betis je uvršten u idealan tim franšize svih vremena, što je ogromna čast i dokaz da apsolutno zaslužuje mesto na ovoj listi.

Sean Brady/NFLPhotoLibrary/Getty Images

HAJNS VORD (1998 – 2011.)

Delio je istorijski trenutak sa Džeromom Betisom u dresu Pitsburg Stilersa, ali sa znatno značajnijom ulogom. Jedan od najboljih risivera svih vremena, samo jedan od 13 sa 1.000 i više hvatanja u profesionalnoj karijeri, odigrao je fantastičnu rolu u Super Bolu 2006. u Detroitu, u slavlju Stilersa 21:10 nad Sijetlom. Imao je 123 uhvaćene jarda i hvatanje za tačdaun od 43 jarda. To mu je donelo titulu MVP završne predstave, a takođe je učestvovao u drugom pobedonosnom pohodu generacije, tri godine kasnije protiv Arizone.

Kao i Betis, takođe je uvršten u idealan tim franšize svih vremena. Bez sumnje jedan je od najboljih hvatača svih vremena, a ono što ga stavlja sa razlogom među „Titane“ je temperament. Nije davao na sebe, umeo je i te kako da bude žestok. Mnogi protivnici ga nisu voleli, ali su ga se plašili. Jednostavno, bez takvih titule ne mogu da se osvajaju i takvi igrači odlučujuće utiču na stvaranje legendi, kao što je Vord pomogao da Ben Rotlisberger postane ovo što je danas.

Larry French/Getty Images

TEREL SAGS (2003 – ?)

Jedan od Vordovih najžešćih rivala je Terel Sags. U njihovom odnosu najbolje se mogao oslikati rivalitet Pitsburg Stilersa i Baltimor Rejvensa. Uz Reja Luisa najbolji defanzivac kojeg su Rejvensi ikada imali, a u nekim kategorijama i bolji od Luisa. Doduše, veliki Rej je ikona kluba, istinski vođa, jedini igrač koji je učestvovao u oba pobedonosna pohoda, ali je Sags neko čije je ime, već sada, zlatnim slovima ispisano u almanasima franšize iz Baltimora.

Titula iz 2013, najbolji defanzivac 2011, 114.5 sekova, sedam intersepšna, 30 isforsiranih famblova, dva postignuta tačdauna, samo su neki od podataka koji u vremenu statistike stoje kao krunski dokaz da se radi o jednom od najvećih protagonista ove igre. Bez ovog „Titana“ ni Rej Luis, ni Džo Flako, ni Baltimor Rejvensi ne bi bili ovo što jesu danas.

Jared Wickerham/Getty Images

KALVIN DŽONSON (2007 – 2015)

Kada nekom igraču karijera traje svega devet sezona i čak ni ne učestvuje u Super Bolu, za njega se teško može reći da bi mogao da ostane upamćen. Međutim, sećanje na Megatrona neće bledeti i svi će reći da je bio jedan od najboljih igrača koje je NFL ikada imao. Nesumnjivo je mogao još da traje, njegova odluka da se penzioniše bila je kao grom iz vedra neba. Ali ono što je dao, svakako nije malo.

Već sada se može pričati da je jedan od najboljih hvatača svih vremena, a da nije čitavu karijeru igrao za Detroit, već za, na primer, Nju Ingland Petriotse, sigurno da bi bio i najveći. Vlasnik je nekih izuzetnih ostvarenja. Poseduje rekord od najviše uhvaćenih jardi u sezoni (1.964 u sezoni 2012/13.), najbrže je stigao do 11.000 uhvaćenih jardi u karijeri (za 127 utakmica), sa ukupno 11.619 uhvaćenih jardi u karijeri zauzima treće mesto na večnoj listi, a ispred su samo Tori Holt i legendarni Džeri Rajs. Vlasnik je najdužeg niza utakmica sa 100 i više uhvaćenih jardi, čak osam. O klupskim rekordima Detroit Lajonsa suvišno je i govoriti. Ako je franšiza iz „Motor City“ imala potencijal da zaigra u Super Bolu, to je bilo sa Džonsonom (mada je Met Steford i bez njega pokazao da ima kvalitete da izdigne ekipu). Sve ove stvari ne mogu opisati na pravi način šta je radio na terenu, a to je uistinu bilo spektakularno. Samo zbog tog utiska zaslužio bi mesto na listi, a ove brojke su čist bonus.

George Rose/Getty Images

TROJ EJKMEN (1989 – 2000.)

Kada sam se latio ovog zadatka znao sam da će biti pakleno teško napraviti silna ograničenja i razvrstati nesumnjive veličine po kategorijama. Jedan od najtežih zadataka upravo je Troj Ejkmen. Lider jedne od najjačih NFL generacija svih vremena, kvoterbek koji je sa Dalas Kaubojsima uzeo tri titule jednostavno mora da bude među velikanima ove igre. Ima sve predispozicije da bude stanovnik Olimpa, ali odluka je pala da bude ipak među Titanima.

Očekujem brojne kritike, verovatno i utemeljene, ali poštujući kriterijum koji sam odredio, ipak sam prelomio da Ejkmen bude u ovom društvu. Jedan od osnovnih razloga je taj da je ipak imao neverovatnu sreću da bude član super tima, kakav su Kaubojsi bili 90-ih godina. Retko koja ekipa u istoriji može da se poredi sa takvim uraganskim potencijalom. Odbrana čvrsta, napad širokog spektra. Dovoljno je spomenuti kao saigrače Lerija Alena, Čarlsa Hejlija, Diona Sandersa, Majkla Irvina i Emita Smita. Sa takvom ekipom tri prstena ni ne deluju kao nemoguća misija, a nekako se od svih njih najviše isticao Emit Smit, koji u svom vlasništvu drži sve trkačke rekorde. Ako bi se on Smit i Ejkmen stavili na vagi, u većini slučajeva (kao i u autorovom lično) tas bi pretegao ipak na stranu Smita. Zbog toga je raning bek zaslužio mesto na Olimpu.

Ali sa druge strane, treba biti i lider ovako dominantnog tima, a Ejkmen je to vraški dobro radio. Bio je i MVP Super Bola 1993, onog kojim je prekinut post od 15 sezona bez titule i onog kojim je počela serija od tri šampionska prstena u četiri godine. Ipak, dobio je priliku da buduće bogove sa Olimpa gleda „sa visine“, pošto duži niz godina radi kao komentator NFL utakmica.

Otto Greule Jr/Getty Images

MARŠON LINČ (2007 – 2015.)

Koincidencija ili igra sudbine. Kako god, svakako je mnogo čudno da dva velika asa, Kalvin Džonson i Maršon Linč dođu iste godine u NFL i iste godine odu u iznenadnu penziju. Da li su to jedine sličnosti? Svakako da nisu. Iako igraju na različitim pozicijama, obojica su pomerala granice. Dok je Megatron hvatao moguće ali i nemoguće (više ovo drugo), dotle je „Zver“ kao tenk prelazio preko svojih čuvara, neretko više od dvojice.

Počeo je karijeru u Bafalu, ali je Maršon Linč prave zvezde dotakao u Sijetlu. Specijalitet mu je bio da istrči 70 i kusur jardi i da postigne tačdaun i to je činio u nekoliko navrata. Jeste da je Rasel Vilson bio vođa šampionske ekipe iz 2014. ali strah u napadu sejao je upravo Linč. Zbog toga i dan danas čudi odluka Pita Kerola da se godinu dana kasnije odluči da jedan jard za pobedu i vezanu titulu u nizu, ne proba da osvoji trčanjem sa Linčom, već pasom, koji je završio u rukama Malkoma Batlera. U karijeri je istrčao 9.112 jarda i zato čudi da se odlučio za penziju, jer bi mu verovatno još samo jedna sezona bila potrebna za jubilarnih 10.000. Ozbiljan je kandidat za najboljeg igrača franšize svih vremena.

Otto Greule Jr/Getty Images

BOBI VAGNER (2012 – ?)

Ono što je Linč za napad Sihouksa, to je Bobi Vagner za odbranu. Jedna zver, od koje su se podjednako plašili protivnički napadači, ali i saigrači, ako ne pruže 100% svojih mogućnosti. Pa nekada i više. Kao i Linč, član je šampionske generacije Sijetla, a u relativno kratkoj karijeri bio je dva puta biran u tim godine NFL, zabeležio je 645 obaranja, 12 sekova, šest intersepšna, po dva fambla i postignuta tačdauna. Za jednog lajnbekera sasvim solidan učinak, ali ono što je mnogo važnije, uz Kema Čenselora, on je vođa „Legion of boom“, po mnogima najbolje odbrane koja je ikada koračala NFL terenima. Ne samo najbolje, već i najzlobnije, poput Titana, kakav je nesumnjivo Bobi Vagner.

Jim McIsaac/Getty Images

PLASIKO BURES (2000 – 2013.)

Jedan od onih zlih momaka NFL bez kojih ova igra ne bi bila ni približno atraktivna niti gledana kao što je danas. Mada je i to verovatno pomalo preteran epitet za njega. Ovakvu reputaciju zaradio je 2009. kada je završio u zatvoru, a za sve je krivo, sasvim slučajno, ranjavanje samog sebe u nogu, pošto je pištolj opalio dok mu je bio u pantalonama. Taj incident je doveo do toga da se postavljaju razna pitanja, prvenstveno oko posedovanja oružja, ali i dovođenja ljudi u opasnost i na kraju zatvorske kazne.

Ipak, jedan drugi događaj više ga je obeležio kod pravih ljubitelja NFL. Bio je 3. februar 2008. Univerzitetski stadionu u Finiksu. Igrao se Super Bol 42. Nju Ingland Petriotsi dolaze u Glendejl sa 16-0 u ligaškom delu i još dve pobede u plej-ofu, rešeni da odigraju savršenu sezonu i sruše rekord Majamija od 17-0 (14 pobeda u ligaškom delu i tri u plej-ofu). Rendi Mos, po mnogima najbolji vajd risiver Petriotsa ikada, hvata tačdaun za 14:10. Do kraja utakmice 2:42. Slavlje Patriota već kreće, vrata istorije širom otvorena. Ali…

Znajući da samo tačdaun odgovara njegovim Džajentsima Ilaj Mening organizuje poslednji drajv sa sopstvenih 17 jardi. Rakete su počele da se ispaljuju iz ruke mlađeg Meninga, a ona poslednja, 35 sekundi pre kraja meča, ona od 13 jardi, našla je ruke Plasika Buresa u end zoni Patriota. Njujork Džajentsi su poveli 17:14, i došli do pobede u Super Bolu, prve posle 17 godina, a Bila Beličika i Toma Brejdija ostavili bez savršene sezone. Taj trenutak je bio dovoljan da, ne toliko lošem, koliko zlosrećnom momku iz Norfolka, izbriše sve tegobe u Stilersima i Džetsima. Nekada je prava reakcija u samo jednom momentu dovoljna da budete izabrani među najveće, a Buresovih 8.499 jardi i 64 tačdauna u karijeri dovoljno pokazuju da nije igrao samo te februarske večeri.

Al Messerschmidt/Getty Images

MARŠAL FOLK (1994 – 2005.)

Da nije bilo odlaska Džeroma Betisa iz Sent Luisa u Pitsburg, verovatno ne bi bilo ni ove priče o Maršalu Folku. Betis je na kraju našao svoj mir uz Lombardijev trofej, ali je Folk to učinio znatno pre svog prethodnika. Ovaj raning bek je pravo oličenje „Titana“. Snažan, beskompromisan, žestok, ali čovek stvoren za velika dela. Karijeru je počeo u Indijanapolis Koltsima, a za pet sezona samo u jednoj nije istrčao 1.000 jardi. U poslednjoj u plavo-belom dresu 1998. skoro da je načinio podvig nestvarnih razmera, da istrči i uhvati preko 1.000 jardi, falilo mu je manje od 100 uhvaćenih jardi.

Nije se odlučio da ostane i pravi istoriju sa Pejtonom Meningom. To je radio sa Kurtom Vornerom. Čim je došao u Sent Luis, baš u isto vreme kada je Vorner konačno dobio šansu, usledila je titula. To je bio jedan od najmoćnijih timova svih vremena, a Folk je te sezone 1999/2000. uspeo je ono što nije godinu dana ranije. Istrčao je 1.381 jard, uhvatio 1.048, a sve zajedno postigao 12 tačdauna. Sezonu kasnije izabran je za MVP sezone i on je jedan od tek 13 raning bekova kojima je to pošlo za rukom. Ono što ga je, za to vreme činilo jedinstvenim, bio je istovremeno strašan trkač i odličan hvatač. Jedan je od samo trojice raning bekova sa 10.000 istrčanih i 5.000 uhvaćenih jardi, a jedini sa 12.000 istrčanih i 6.000 uhvaćenih. Vlasnik je mnogobrojnih rekorda i može se reći da je, posle Emita Smita, najbolji raning bek kojeg je ova liga ikada imala.

Focus on Sport/Getty Images

ČARLS HEJLI (1986 – 1999.)

Čovek zvani trofej. Neće ga gotovo niko uvrstiti među najveće svih vremena, u onom najužem smislu, ali samo jedan čovek ima osvojenih Lombardijevih trofeja koliko i on. U pitanju je Tom Brejdi i to tek od ove godine. Čak Hejli je igrajući za San Francisko Fortinajnerse i Dalas Kaubojse osvojio čak pet šampionskih prstenova. Olakšavajuća okolnost za ovog lajnbekera bila je ta da je imao sreću da igra za istinski šampionske timove. Džo Montana, Džeri Rajs, Troj Ejkmen, Emit Smit, Majkl Irvin, sve su to bili njegovi saigrači i sa njima trofeji su bili gotovo zagarantovani.

Kada se stvari ovako postave, ispada da je Hejli bio samo jedan srećković, koji je bio na pravim mestima u pravo vreme. Ali istina je daleko drugačija. Hejli je bio i te kako važan šraf šampionskih sastava San Franciska i Dalasa. U svih pet Super Bol utakmica njegov tim nijednom nije primio 20 poena. U svojim timovima beležio je najviše sekova, a ukupno ih ima 100.5. Imao je još 500 obaranja, 26 famblova i dva intersepšna. Jedan je od najboljih defanzivaca svih vremena, svakako najtrofejniji i on je udžbenički prikaz Titana, koji je donosio slavu bogovima, poput Džoa Montane, Džerija Rajsa, Emita Smita.