“Najmirniji” gradski derbi

Skener 13. apr 201719:16 > 20:11
Mike Hewitt/Getty Images

Derbi dela Madonina jedan je od najvećih i najatraktivnijih gradskih derbija na svetu, a njegovo 188. izdanje na programu je u, pomalo neuobičajenom terminu za Italijane, subotu od 12:30.

Valerio Pennicino/Getty Images

Međutim, to i nije tako čudno kada su Italijani u pitanju. Jer zna se da je taj narod veoma privržen tradiciji, porodici i religiji, a kako je u nedelju jedan od najvećih hrišćanskih praznika Uskrs, potpuno je logično što se jedan od najvećih derbija italijanskog fudbala neće igrati u nedelju i to u udarnom terminu od 20:45, već dan ranije u rano popodnevnom. A da li ima išta lepše za dokazane fudbalske fanatike, nego da u prazničnom raspoloženju dočekaju veliki meč između Intera i Milana?

Još kada je to meč koji, posle duže vremena, slobodno se može reći od 2011. kada su se dva tima borila za titulu, ima istinski takmičarski značaj, onda su tu sve predispozicije da se očekuje ozbiljan duel, baš kao u neka srećnija vremena za oba posrnula milanska giganta. Na talonu je igranje u Evropi naredne sezone. Možda će oba tima na kraju i završiti u Ligi Evrope, ali ko pobedi u subotu, imaće veliku prednost, u prvom redu psihološku pred poslednjih šest kola Serije A.

VCG via Getty Images

Te 2011. Milan je pobedio, tada petostrukog uzastopnog šampiona Inter 3:0 i na taj način je trasirao put ka 18. tituli, ujedno i poslednjoj, onoj kojom je prekinuo dominaciju velikog rivala i izjednačio se sa njim po broju najvažnijih domaćih trofeja. To je ipak, bio poslednji veliki pobedonosni pohod roso-nera, a potom je usledila dominacija Juventusa, koja i danas traje i koja je gurnula dva kluba do samog proseka, ne samo u Evropi, nego i u Italiji. Zbog toga se, iz ove perspektive, plasman u Ligu Evrope doživljava kao nagrada.

Mnogi će da kažu da ovim velikanima drugo po jačini i značaju evropsko klupsko takmičenje nije važno. Greše, i to mnogo. Milan i Inter su, više nego ijedan italijanski klub, egzistencijalno vezani za Evropu. Njih velikim nisu stvorili rezultati u Italiji, iako se radi o drugom i trećem najtrofejnijem klubu u italijanskom šampionatu, već ih je Evropa napravila velikim. Na kraju krajeva, to su dva najtrofejnija italijanska kluba kada su evro-kupovi u pitanju. Čak je i njihova bliska prošlost vezana za slavu u Evropi, a to nije slučaj sa Juventusom, njihovim najvećim rivalom. Dok je najtrofejniji italijanski klub u domaćim okvirima tu slavu i veličinu stekao uglavnom domaćim trofejima, u prilog tome govori da su poslednji evropski trofej osvojili pre 21 godinu, Milan i Inter su u tom intervalu osvojili zajedno četiri trofeja, oba kluba po dva, tako da je jasno ko je lokomotiva Italije u Evropi u poslednje dve decenije. Stoga se izostanak evropskih uspeha jače reflektuje u Milanu, nego u Torinu, tako da je potpuno logično da je, očigledan pad italijanskih klubova u Evropi, uticao daleko više na milanske velikane nego Juventus, koji je zgodno iskoristio priliku za dominaciju bez presedana.

liewig christian/Corbis via Getty Images
sampics/Sampics/Corbis via Getty Images

Zbog čega je „Derby della Madonnina“ jedinstven u Evropi, pa i u svetu? Prvi razlog je upravo Evropa. Grad Milano jedini može da se pohvali sa dva klupska šampiona Evrope. To nisu uspeli ni veliki fudbalski gradovi poput Madrida, Londona, Rima, pa čak u novije vreme i Mančestera. Atletiko iz Madrida već nekoliko godina ozbiljno se približava tome da postane drugi klub iz glavnog grada Španije sa osvojenim „ušatim trofejom“, a tako nešto možda se može očekivati od Mančester Sitija, a nešto su slabije šanse da to za London budu Arsenal ili Totenhem. O Espanjolu, Evertonu, Glazgov Rendžersu, Torinu, lisabonskom Sportingu iluzorno je govoriti, a suviše je bezobrazno pomisliti da do tog cilja mogu u dogledno vreme da stignu Minhen 1860, Sparta iz Roterdama, Dinamo Bukurešt, VBA ili Birmingem, Boavišta ili Partizan. Stoga, može se reći da je grad Milano zaista postavio domaći zadatak za ostatak Evrope.

Drugi razlog zbog kojeg je okršaj Milana i Intera gotovo rariretan je to što se slobodno može reći da je jedan od najmirnijih gradskih derbija. Sinonim za gradske derbije su podeljeni gradovi, opsadno stanje u gradu tog dana, paklena atmosfera na stadionu, često i tuče i sukobi sa mogućnošću i pogibija. Slike iz Glazgova, Istanbula, Madrida, Atine, Liverpula, Mančestera, Londona, Praga, Budimpešte, Beograda, ili u samoj Italiji Rima, Torina, Đenove, veoma se razlikuju od slike iz Milana. Dok se rivalski klubovi iz istih gradova po pravilu patološki mrze, teško se takav epitet može upotrebiti za navijače i one unutar Milana i Intera. Naravno, određen animozitet svakako postoji, kao i jak rivalitet, ali kada predsednik jednog kluba kaže da će u finalu Lige šampiona navijati za onaj drugi protiv stranog tima, to nije nešto što se može čuti svakog dana.

Uprkos tome što su se dva kluba gotovo non stop, kroz istoriju, borila za visoke plasmane, često i u direktnim okršajima, nije mnogo puta u istoriji ovog rivalstva bilo zle krvi. Mnoštvo velikih igrača igralo je u karijeri za oba ova kluba. Dovoljno je samo spomenuti neka imena, poput Đuzepea Meace, Alda Serene, Roberta Bađa, Ronalda, Zlatana Ibrahimovića, Andree Pirla, Klarensa Sedorfa, Edgara Davidsa, Kristijana Panućija, Kristijana Vijerija, Tariba Vesta, Patrika Vijere, Antonija Kasana. Teško da bi u istoriji evropskog fudbala mogao da se nađe gradski derbi u kom su dva kluba razmenili toliki broj igrača kao što su to radili Milan i Inter i to bez ogromne pompe i demonstracija navijača. A često se dešavalo da direktno prelaze iz jednog u drugi klub. Da nije takvog odnosa dva kluba, verovatno ne bi bila moguća ni titula svetskog šampiona 2006. u jeku najvećeg skandala u istoriji italijanskog fudbala „Calciopoli“. Tada je bila ogromna negativna energija među klubovima, mnoštvo otrovnih strelica, ali su se vedete Milana Andrea Pirlo, Đenaro Gatuzo, Intera Marko Materaci, pa i Juventusa Đanluiđi Bufon, Alesandro del Pjero, Fabio Kanavaro, izuzetno slagali i bili najkolektivnija ekipa. Videlo se u prošlosti kako su neki nacionalni timovi krahirali usred teških odnosa rivalskih klubova iz tih zemalja.

To što dva kluba, kao i njihovi čelnici, igrači i navijači, gaje relativno dobre odnose, možda je i najtačnije reći gospodske, mada je bilo izuzetaka poput prekida revanš meča četvrtfinala Lige šampiona 2005. od strane navijača Intera, ne znači da dva kluba nemaju jak rivalitet. I te kako ga imaju. Sam nastanak ovog derbija nosi u sebi jaku dozu animoziteta. Prvobitno su bili jedan klub, od 13. decembra 1899. kada je osnovan Kriket i fudbalski klub Milan. Naravno, osnovao ga je Englez Alfred Edvards i zbog toga potpuno apsurdno zvuči razlog zbog kojeg je 9. marta 1908. izbio raskol u klubu. Vladajuća politika je bila da se ne potpisuju stranci (a stranac osnovao klub), zbog čega se grupa igrača odvojila i osnovala Fudbalski klub Internacionale, danas poznatiji po skraćenici Inter. Od početka je bilo jasno da je rođeno veliko rivalstvo i to od prvog meča u prijateljskom okršaju u „Kijazo kupu“, koji je Milan dobio tesno 2:1.

Giorgio LottiMondadori Portfolio via Getty Images

Pored toga što dva kluba imaju zajedničku osnivačku prošlost, oni imaju još što šta što ih čvrsto veže. To je isti stadion. Zvaničan naziv je „Đuzepe Meaca“, nazvan po legendarnom igraču oba kluba. Ipak, kako je Meaca ostavio ipak jači trag u Interu, kada ovaj klub igra utakmice na njemu, stadion se tako oslovljava, a kada igra Milan, onda se upotrebljava naziv „San Siro“ po delu grada gde se nalazi. Takođe, zaštitan znak za oba kluba je crna boja. Ona se nalazi na dresovima i grbu oba kluba. Milanove boje su crveno-crne, a Interove plavo-crne, a kada se gleda derbi, stiče se utisak da se radi u stvari o trening meču jednog kluba, samo što jedni imaju crvene, a drugi plave pruge. A od skoro i vlasnici su sa istog podneblja – kineskog, čiji kapital ima misiju da vrati vrhunske fudbalere u Milano.

Mnoštvo velikih duela odigrale su dve ekipe od te 1908. i teško je reći koji su to bili najveći dueli. Da li onaj prvi prvenstveni 10. januara 1909. kada je Milan slavio 3:2, ili onaj sledeći kada je Inter zabeležio svoju najubedljiviju pobedu u „Derby della Madonnina“ 6. februara 1910. 5:0. Ili serija duela od 1962. do 1965. kada su dva kluba bili dominantna sila u Evropi i osvojili sva tri trofeja Kupa evropskih šampiona. U tih šest duela bilo je čak tri remija, a dva puta je slavio Milan, jednom Inter. Ili možda kup okršaj 7. septembra 1980. koji je bio jedini zvaničan te sezone, jer je Milan igrao Seriju B, a Inter je slavio kao gost 1:0. Ili možda 1. decembar 1991. kada su se prvi put suočile holandska trojka Milana (Marko van Basten, Rud Gulit, Frenk Rajkard) i nemačka Intera (Lotar Mateus, Jirgen Klinsman i Andreas Breme). Bilo je nerešeno 1:1, a golove su upravo postigli članovi čuvenih trilinga, Van Basten i Klinsman. Iako su ove trojke formirane još 1989. ovo je bio tek prvi duel kada su se sastali jedni naspram drugih u kompletnom sastavu. Ipak, najslavniji duel ovih trojki bio je onaj u osmini finala Svetskog kupa u Italiji 1990. kada je Zapadna Nemačka porazila tada aktuelnog evropskog šampiona Holandiju 2:1. Meč je, kakve koincidencije, odigran na Meaci, a golove za Nemce postigli su Klinsman i Breme, što je, na neki način, smatrano kao pobeda Intera nad Milanom.

Nešto mlađi ljubitelji fudbala svakako pamte derbi 22. novembra 1997. i prvi od mnogih koje je, u oba dresa, odigrao jedan od najboljih i najomiljenijih fudbalera svih vremena – Ronaldo, poznatiji kao „Fenomen“. Njegov transfer u Inter iz Barselone bio je jedan od najspektakularnijih svih vremena, a na svom prvencu postigao je i gol. Jedan od najlepših golova u bogatoj karijeri postigao je 11. marta 2007. u dresu Milana u meču u kom je ipak Inter slavio 2:1.

https://youtube.com/watch?v=Qb8QdMQ8vYM

Svakako da će navijačima Milana najviše u sećanju ostati derbi odigran istog datuma, samo šest godina ranije, kada su roso-neri naneli najubedljiviji poraz velikom rivalu – 6:0. To je ujedno i najveća pobeda u derbijima Milana. Tih godina je dominacija Milana bila izuzetna, tri godine nisu znali za poraz. U tom periodu dva tima sastala su se u eliminacionim fazama Lige šampiona. Prvo su roso-neri uz dva remija 0:0 i 1:1 bili bolji u polufinalu 2003. i osvojili šesti put najvažniji trofej, a potom su se sastali dve godine kasnije u četvrtfinalu. U prvom meču Milan je slavio 2:0, a u revanšu je bilo 1:0 za Milan, kada su navijači Intera izazvali prekid i izgubili službenim rezultatom 3:0. Ipak, možda je u tom periodu najspektakularniji derbi bio onaj od 21. februara 2004. kada je Milan slavio 3:2, posle Interovog vođstva 2:0, epskim golom Klarensa Sedorfa u smiraj utakmice.

Mnogo velikih priča bilo je ispričano u ovom rivalstvu. Igrača koji su uspevali da obraduju i jedne i druge navijače, braće na suprotnim stranama (Franko i Đuzepe Barezi), velike pobede, teški porazi. Ali jedno je sigurno „Derby della Madonnina“ nikada nije pratila ravnodušnost. Čak i kada nije postojala takmičarska važnost, uvek je postojala borba za prestiž i postojaće. Posebno sada, kada oba kluba očekuju ozdravljenje, posle velikih era Silvija Berluskonija i Masima Moratija, ubrizgavanjem kineskog kapitala. Paradoksalno, iako je ovaj derbi nastao kao borba za dozvoljavanje, odnosno zaustavljanje upliva stranaca, ton ovom derbiju, možda i najizraženiji, davali su upravo stranci. Nekada su to bile švedske, argentinske, holandske, nemačke, pa i brazilske grupacije velikih igrača, a sa 188. prvenstvenim izdanjem „Derby della Madonnina“ sledi era bitke u kojoj će velike uloge imati Kinezi. Ali ono što je bilo karakteristično uvek za sve te strane uticaje, svi oni su postojali samo delić italijanskog fudbalskog ponosa, grada Milana, tako da nema sumnje da će i od ovog Uskrsa to i ostati. A kineski kapital trebalo bi samo da vaskrsne dva giganta, pa samim tim i italijanski fudbal u evro-kupovima.