Od pet proklamovanih najjačih kandidata za Skudeto (možda bolje rečeno Juventus + četiri) četiri ima maksimalan učinak. Među njima je i Inter, koji je dobio prvi veliki derbi ove sezone u Rimu protiv Rome i na taj način pokazao ozbiljnost koja ga nije baš krasila poslednjih godina.
Posle osvajanja triplete, prve u istoriji kluba, u sezoni 2009/10. verovatno nijedan navijač kome je srce obojeno plavom i crnom bojom, nije mogao da sanja da će uslediti jedan od najneuspešnijih perioda u bogatoj istoriji trećeg najtrofejnijeg italijanskog kluba. Sezona 2010/11. bila je labudova pesma, pošto je osvojeno drugo mesto u Seriji A, čime je prekinuta nestvarna serija od pet uzastopnih titula i osvojen Kup Italije. U narednih šest sezona najbolji plasman bio je četvrto mesto u sezoni 2015/16. a pored te još samo u sezoni 2013/14. zabeležen je bolji plasman od petog mesta. Takmičenje u Evropi propušteno je u dva navrata, između ostalog i prošle sezone, a i kada se ona igrala to je bilo u drugom po rangu kontinentalnom takmičenju Ligi Evrope, uz skroman domet od samo dva učešća u osmini finala.
To je bio period velikog lutanja u svakom smislu. Od trenutka kada je Masimo Morati rešio da prepusti većinski vlasnički udeo krajem 2013. indonežanskom biznismenu Eriku Tohiru, usledio je neizvestan period. Česte promene trenera, defile igrača sumnjivih kvaliteta, već spomenuti rezultatski sunovrat učinili su da se na Inter gleda kao na „nekada veliki“ klub.
Turbulentni Tohirov period završen je prošle godine, a treba naglasiti radi se o čoveku koji je izjavio „Za Inter navijam od holandskog trija“!? Naravno, svako ko imalo prati fudbal zna da je jedini poznati holandski trio Van Basten-Gulit-Rajkard došao u Milan, a jedina poznata trojka Intera je ona nemačka Mateus-Klinsman-Breme. Iako je i dalje predsednik, više nema realnu moć, pošto je kineski konzorcijum Suning grupa preuzela većinski udeo u funkcionisanju kluba. I odmah su se osetili pozitivni vetrovi.
Za ovih godinu i par meseci dana kineske vladavine nije napravljen onaj željen iskorak, u vidu osvajanja trofeja i makar plasmana u Ligu šampiona, ali su postignute neke manje pobede. Za početak, pobeđen je Juventus, merna jedinica italijanskog fudbala u poslednjih sedam godina, prvi put posle četiri godine posta. Tada je stidljivo najavljena borba za Skudeto, ali serijom očajnih rezultata na kraju je izgubljena Evropa. A možda je to bio i taktički potez, da bi se klub potpuno posvetio jurenju plasmana među prva četiri tima ove sezone i povratka u evropsko elitno društvo zvano Liga šampiona.
Nešto veća pobeda, čiji će se značaj tek osetiti, je angažovanje Lućana Spaletija za novog trenera. Radi se o, nesumnjivo jednom od najvećih taktičkih magova u Seriji A i pravom izdanku jedne od najboljih škola trenera. Njegovi mandati u Udinezeu i Romi od tih ekipa napravili su sjajne napadačke mašinerije, a ako se po jutru dan poznaje, nero-azuri idu tim stopama. To se posebno videlo u prva dva kola, protiv Fiorentine na Meaci i Romi na Olimpiku, gde je Inter postigao šest golova. Naročito impresivan milanski tim bio je u „Večnom gradu“, gde je, utisak je, veoma lako preokrenuo rezultat i bukvalno se poigrao sa Vučicom u poslednjih pola sata. Ne toliko zbog pobede i odličnog starta, koliko zbog tog utiska, može se sa pravom reći da je Inter, u ova prva dva kola ostavio daleko jači utisak da može da bude takmac, do sada neprikosnovenog Juventusa, nego što su to uradili Napoli i Milan, koji takođe imaju po šest bodova kao i belo i plavo-crni.
Ono što je veoma važno za ovaj Inter je da se konačno vidi fizionomija i to ona nadaleko prepoznatljiva. Kao u najboljim danima ovog kluba osnovna boja ove fizionomije je ona argentinska plavo-bela. Kada je Inter postao evropski gigant 60-ih godina prošlog veka i osvojio dva Kupa evropskih šampiona, začetnik te dominacije i tvorac čuvenog katanaća bio je Argentinac Helenio Herera. U toj deceniji osvojene su i tri titule u Seriji A, što je bio prvi put, pre one od pet titula u prvoj deceniji ovog veka. A taj period obeležio je legendarni kapiten, naravno Argentinac Havijer Zaneti. Još jedan Gaučos imao je, na samom kraju tog perioda, kada je dosegnut vrhunac sa čuvenom tripletom, veliku ulogu, a to je Dijego Milito. Ne treba zaboraviti ni Danijela Pasarelu, koji iako nije osvojio trofej, učestvovao je u formiranju ekipe koja je 1989. prekinula devetogodišnji post.
Tu dolazimo do jednog od junaka ove priče. Momak iz Rozarija, rodnog mesta i Lionela Mesija, koji je stasavao, ponovo podudarnost sa slavnim zemljakom, u čuvenoj „La Masiji“, pošto nije uspeo da se primi njegov pelcer na Nou Kampu, otišao je stazom slavnih prethodnika iz jedne od najfudbalskijih zemalja i 2013. završio je na Meaci. Jedan je od retkih koji su se zadržali u ovom periodu čak četiri godine i odigrao preko 120 utakmica. Postigao je 77 golova i sada se veliki Inter ne može zamisliti bez njega. Verujem da ste pogodili da se radi o Mauru Ikardiju, čoveku koji je bio vesnik preokreta i na Olimpiku, postigavši prva dva gola, i sa ukupno četiri deli prvo mesto na listi strelaca sa još jednim sjajnim zemljakom, Paulom Dibalom.
Spaleti, koga su optuživali da „ne voli“ legende, samo zato što je bio hrabar i realan i nije povlađivao sujeti neospornoj veličini Frančesku Totiju, već ga je praktično naterao da u poslednji pravi čas okači kopačke o klin i ode kao neokaljana legenda u istoriju, dao je punu podršku Ikardiju. Ali ne samo njemu. Od početka je bio protiv prodaje sjajnog hrvatskog asa Ivana Perišića, na koga su kidisali Murinjov Mančester Junajted i Konteov Čelsi. Ipak, iako su bili upoznati sa njegovim kvalitetima, nisu hteli da daju 50 miliona evra, što će uskoro izazvati gorko kajanje kod dva premijerligaška menadžera. U prva dva kola bukvalno je plesao. Protiv Viole je postigao gol, a protiv Rome dva namestio gotovo u svakoj akciji imao ključnu ulogu. Upravo ta sloboda za ovu dvojicu asova pravi je pečat Lućana Spaletija.
Za razliku od ranijih sezona kada je Inter bio sposoban samo da bljesne, čini se da je sada sposoban da se transformiše u munju koja je u stanju da izazove oluju u, poslednjih godina, do neprijatnosti dosadnom Kalču. Napoli igra atraktivno, Milan se ozbiljno pojačao, rimski velikani su neugodni, ali se čini da u ovom trenutku, samo Inter ima gorivo, vojsku i, što je možda i najvažnije, prave generale, što na terenu (Ikardi i Perišić), što na klupi (Spaleti), za dug, devetomesečni rat, koji bi trebalo, na radost ne samo plavo-crnog dela Grada mode, da se završi konačnim svrgavanjem Stare dame sa trona. A možda će ovo plavo-crno odelo, sa finim argentinskim štofom, trajati, kao i ranijih sezona, samo do zime, kada se najbolje vidi kvalitet konfekcije.