Od malog Pinturikija, do legende „Večnog grada“

Skener 12. sep 20178:15 > 8:17
Getty Images/Marco Rosi

Kolo za nama obeležio je napadač Lacija Ćiro Imobile. Ne samo jer je postigao het-trik, već što je to uradio u derbiju kola protiv zahuktalog Milana i najavio da bi ovo mogla da bude velika sezona za Rimljane.

Paolo Bruno, Getty Images Sport

Od kada je Bosmanovo pravilo zaživelo igrači poput Paola Maldinija, Frančeska Totija ili Pola Skolsa i Rajana Gigsa, koji bi se od početka pa do kraja vezali isključivo za jedan klub, postali su prava retkost. Vrsta koja izumire. Mnogo su češći primeri fudbalskih globtrotera, za koje je sinonim Zlatan Ibrahimović. Jedan od takvih je i glavni junak ove priče – Ćiro Imobile.

Kada se upoređuju jedni i drugi, u korist onih koji ceo fudbalski vek provedu u jednom klubu navodi se da su oni lojalni, da im je ljubav prema klubu preča od novca i da su zbog toga voljeniji. Sa druge strane stoji argument da je mnogo teže uspeti u više sredina i da je to trnovitiji put, koji zahteva iznova dokazivanja, na nedeljnom nivou. Muka ovog pečalbarskog puta možda se najbolje može videti na primeru upravo Imobilea.

Momak, koji je pre 27 godina rođen u malenom Tore Anuncijata, predgrađu Napulja, gotovo čitavu karijeru traži poštovanje i sredinu koja će ga iskreno prihvatiti i zavoleti. A sve je izgledalo kao bajka pre skoro 10 godina. Na preporuku legendarnog defanzivca i tadašnjeg trenera Juventusa Ćira Ferare, Imobile je došao u redove najtrofejnijeg italijanskog kluba kao velika nada. Ferara je brižljivo gajio dragulj, bez previše brzanja. Za početak je Imobile igrao za mlad tim Juventusa, kome je doneo prestižan „Vijaređo kup“. Tu se već videlo da se radi o paklenom golgeteru. Kakvo mu je mesto video stariji i poznatiji imenjak, najbolje govori činjenica da, kada ga je ubacivao u igru, da je to bilo umesto velikog „Pinturikija“, Alesandra Del Pjera, možda i najveće legende Stare dame.

Jeff Zelevansky/Getty Images

Imobile je bio pravi čovek, na pravom mestu, ali u pogrešno vreme. To je bio onaj period, kojeg se oni navijači protivničkih klubova, kojima je podjednako drago, a možda čak i draže, kada rival gubi koliko i kada njihov tim dobija, kojeg se rado i sa setom sećaju. To je bio period kada se Juventus tek počeo dizati od razornih posledica Kalčopolija. Kada su se vratili u Seriju A, ali duboko u senci, prvo Intera, pa kraće vreme i Milana. Period kada su rivali „lečili komplekse“ iz nekih prošlih vremena, a Dama lutala u svakom pogledu. Treneri i strategije menjale su se kao na traci, sve dok nije došao Antonio Konte.
Ali tada je već bilo kasno za Imobilea. Mladi, 20-godišnji Ćiro nije dočekao da ga onaj stariji uvede u prvi tim kao jednu od budućih zvezda, koja bi već tada bila prepoznata kao marka, koja će kasnije biti samo još sjajnija, kao što je to slučaj bio upravo sa Del Pjerom. Između Ferare i Kontea, u te dve tragične godine za Juventus, kada je slavni torinski klub bio dva puta sedmi, a na klupi, koja i dalje miriše na cigarete Marćela Lipija, kada je Juventus osvajao poslednji put Ligu šampiona, na kojoj su još sedeli, između ostalih, Karlo Anćeloti i Fabio Kapelo, svoje eksperimente počeli su da sprovode Alberto Zakeroni i Luiđi Delneri, koje je vreme odavno pregazilo, a nešto ranije bukvalno je naglavačke najuren Klaudio Ranijeri, koji je doterao tim do trećeg mesta i Lige šampiona čim se vratio iz Serije B, doživevši sudbinu koju je doživeo i u Čelsiju, pa i u Lesteru kome je doneo istorijski trofej. Takav Juventus nije mogao da iskoristi ekstra talentovanog Imobilea, koji je na kraju završio na pozajmicama u Sijenu, Groseto i Peskaru.

U sezoni 2011/12. Imobile je briljirao u Peskari, postigavši 28 golova na 37 utakmica i činilo se, čekirao kartu za Torino. Međutim, Konte je vratio titulu Juventusu posle šest godina (devet po presudi povodom Kalčopolija) i takav, kakav je, nije ni razmišljao da nekom klincu sa strane da prednost u odnosu na njegove ratnike. A posebno ne onom, koji je samo dve godine ranije upravo kod njega u Sijeni bio na kaljenju. Ni tada nije dobio naročitu šansu, pošto je odigrao samo četiri utakmice. Tada je Imobileu bilo jasno da za duže vreme može samo da sanja o „svetom“ crno-belom dresu.

Put gaje naveo u Đenovu, ali sudbina je htela da se posle samo godinu dana vrati u Torino. Ali ne u crno-beli, već u onaj većinski, a toliko godina unazad poniženi, bordo deo grada. Te 2013/14. Torinu je izmakla Evropa, ali je bio ispred slavnog Milana na tabeli, a Imobile je na 33 meča postigao 22 gola i osvojio zlatnu kopačku, prvu za Bikove još od slavnog Frančeska Gracijanija i sezone 1976/77.

Valerio Pennicino/Getty Images

Već tada sa zavidnim „stažom“ menjanja klubova, moglo se pretpostaviti da će Imobile biti jedan od onog, ne tako velikog broja Italijana, koji menjaju državu i pokušavaju sreću da pronađu u inostranstvu. Prešao je u Borusiju Dortmund, a potom je igrao i za Sevilju. Ipak, tamo nije pokazao ni delić magije iz Torina, u koji se vratio na pozajmicu u drugoj polusezoni 2015/16. Sa njegovim povratkom među Bikove, nije se vratila i magija i već tada se pričalo o još jednom protraćenom talentu.

Ali tu i leži najveća snaga „pečalbara“. Da idu dalje. Da svaki novi angažman vide kao sasvim novu priču. Kao novu priliku za dokazivanje. I da se precrta ono loše što je bilo ranije. Kao kada dete promeni školu jer je imalo problema da se navikne, pa kao blagoslov dočeka novi početak. Imobile je to dočekao u Laciju. Za razliku od njegovog dolaska u Juventus, ovog puta su se on i nebesko plavi baš našli. Rimljanima i treneru „spasiocu“ Simoneu Inzagiju bio je potreban oslonac. Davno su prošla vremena Serđa Kranjotija kada je bilo dovoljno samo da se upre prstom na igrača i on završi na Olimpiku. Sada, sa racionalnim Klaudijom Lotitom, to nije slučaj i moralo se ozbiljno tražiti. Imobile je neko ko je dokazao da ima kvalitet da vodi napad ekipe iz Serije A, a opet zbog loših epizoda u inostranstvu, Lacio nije imao mnogo konkurenata. Simone Inzagi je odigrao rulet, ali da li neko može bolje da prepozna golgetera od samog golgetera?

Lacio je prošle sezone igrao najlepši fudbal. Golovi su sevali na sve strane. A prvi strelac bio je Imobile sa 24 gola. Pa dobro, imao je odličnu sezonu i u Peskari i u Torinu, pa posle ništa, što bi sada bilo drugačije, pitaće „dežurni kritičari“. I stvarno, delovalo je kao da je priča oko Lacija jedna od onih koji traju „samo jedno leto“. Prodati su Lukas Bilja i Keita Balde, dva možda i najvažnija igrala za koncepciju Simonea Inzagija. Bez njih, bez povređenog Andersona, sa izgubljena dva boda od autsajdera SPAL u Rimu, trebalo se isprsiti silno ojačanom Milanu. E tu dolazimo do onoga da su Imobile i Lacio pravi spoj u pravo vreme. Lacio je pravi simbol za pobunu, klub koji nije pristao na Musolinijev diktat da se stopi u Romu i to bude jedini rimski klub. Klub koji nikada nije pristajao da bude u senci bogatijeg severa. A sa druge strane Imobile, čovek koji se nikada nije predao i nije želeo da odustane od sna. Da poput „Pinturikija“, kojeg je menjao, bude voljeni junak najvećeg italijanskog kluba. Da bude novi „zlatni dečko“ italijanskog fudbala. Da evo bude novi vesnik velikog Lacija. Da to može, najavio je baš protiv „svog“ Juventusa u Super kupu Italije, gde je sa dva gola doneo nebesko-plavima trofej.

Giuseppe Bellini/Getty Images

Ne samo što je Milanu sa tri gola pokazao gde mu je mesto. Ne ni onaj sjajni volej za drugi gol. Više od svega ga definiše način na koji se poigravao sa Leonardom Bonućijem. Kao da je time hteo da ga kazni što je olako otišao iz Juventusa, onog Juventusa u koji bi se Imobile verovatno peške vratio, samo da dobije šansu u jednoj, onoj svojoj jednoj sezoni, da pokaže da je dostojan da se o njemu govori kao Del Pjerovom nasledniku. Taj i takav Imobile verno će slediti filozofiju nekoga, ko se ceo život trudio da dostigne velikog uzora, u ovom slučaju svog brata, ali je na kraju ostao samo na respektabilnoj karijeri. Ali i takav Simone Inzagi učestvovao je u šampionskom pohodu Lacija na prelazu između milenijuma. Ako bi Imobile to uspeo, ne bi morao više ništa da uradi, bio bi večno voljen u „večnom gradu“, a to priznaćete, ipak nešto znači.