Juventus je ubedljivo slavio u gradskom derbiju protiv Torina 4:0, a junak ove pobede bio je jedan od najboljih veznih igrača današnjice – Miralem Pjanić.
Stara dama je oštro krenula ka neverovatnom poduhvatu – osvajanju sedme uzastopne titule šampiona Italije. Koliko god se rivali trudili, spremali, pojačavali, nikako ne mogu da nađu formulu kako da sruše bjanko-nere. Više od bilo koga, tu formulu žele da pronađu gradski rivali, nekada veći klub u gradu i klub koji i dalje ima više navijača u sedištu regije koja je pre vek i po ujedinila Italiju. Zaista je delovalo da je Siniša Mihajlović ove sezone napravio vrhunski posao, sa fantastičnim izvođačima radova poput Andree Belotija i Adema Ljajića. Bikovi nisu pretrpeli poraz i osokoljeni su došli na Alijanc stadion u dom najvećeg rivala.
A onda se dogodio Juventus u svom najboljem i najsurovijem vidu. Ponovo je briljirao dvostruki strelac Paulo Dibala, po mnogima najbolji igrač već pet godina suverenog vladara na Čizmi. Zaista, Argentinac igra fenomenalno, kao nikada do sada i gotovo svi se pitaju šta se to dogodilo između dve sezone pa da je ovako eksplodirao. Da li mu je Masimilijano Alegri prilagodio formaciju, tačnije, da li bolje deluje u ovoj 4-2-3-1? Da li je osetio pravu zavodljivu moć desetke? A možda je imao samo ludu sreću, da iza njega igra pravi pravcati maestro – Miralem Pjanić.
Koliko može i koliko znači igri Juventusa videlo se upravo u gradskom derbiju. Kod prvog gola, po ko zna koji put ove sezone, spojio je Dibalu sa golom. Drugi je isključivo njegovo remek delo, a kod trećeg je rešio da proslavi Aleksa Sandra. Sve u svemu, Pjanić je i u ovom meču pokazao ono što se odavno zna, da bez njega igra Juventusa ne bi ni približno bila ovako jednostavna i efektna, gotovo nerešiva za rivale.
https://youtube.com/watch?v=XVcpd-hvJRs
Može se reći da je Stara dama u svom genetskom kodu zna samo za najviše. Kada pobeđuje, to je sasvim normalno, a kada ne, to je onda neuspeh i ogromno iznenađenje. Nema decenije, tačnije samo jedna u vekovnoj istoriji kluba, od 1911 do 1920, da nije osvojen neki veliki i značajan trofej. Čak i u Evropi, gde je trpeo brojne poraze, posebno u finalima elitnog takmičenja, bjanko-neri su jedan od retkih klubova koji je osvojio sve trofeje. Rezultati su uvek bili tu, ali nije uvek Juventus plenio igrom na terenu kao sada, a to jeste nešto što navijači mnogo vole, možda više od samih pobeda.
Da bi neki tim imao igru koja kao magnet privlači fudbalske sladokusce, nije dovoljno da neki trener, pa ni oni najveći i najpedantniji poput Maksa Alegrija, postave savršenu taktiku. To je samo jedan, manji deo posla. Ta ideja može da se realizuje, ako je postavljena na realnim osnovama (po čemu je Žoze Murinjo pravi majstor, kao i 90% trenera poniklih iz velike italijanske škole), ali da bi to na terenu imalo šmek, mora da postoji nešto više. Mora da postoji igrač koji će tim zamislima podariti život. Igrač koji će i najsavršenije nacrtanu akciju, jednim potezom potpuno promeniti i tako je učini nemogućom za čitanje. Ono što bi stariji ljubitelji fudbala rekli – klasična desetka.
Takvih je bilo pregršt u Juventusu. Omar Sivori, Mišel Platini, Roberto Bađo, Didije Dešan, Zinedin Zidan, Andrea Pirlo, samo su neke od desetki koje se pamte u crno-belom dresu (neka se ne naljute fanovi Alesandra Del Pjera, koji iako je nosio legitimno broj 10, nije bio taj tip fudbalera, iako se radi o velikom igraču, jednom od najvećih u torinskom gigantu). I potpuno je prirodno da i danas, u doba najveće dominacije u italijanskom fudbalu, u timu bude neka klasična desetka.
A ima li danas boljeg čoveka za to od Miralema Pjanića? Na prvu loptu će mnogi ispaliti bar pet drugih imena. Ali pre nego što to urade, dobro bi bilo samo malo sačekati sa preuranjenim zaključcima. Momak koji je krenuo da gazi 28. godinu rođen je u Tuzli, na prelasku dve decenije koje će trajno promeniti, ne samo grad i zemlju, već i čitav region. Grad koji je od srednjeg veka poznat po proizvodnji soli, jedan je od onih koji su iznedrili mnoge, malo je reći velike sportiste. Pre bi se moglo reći jedinstvene. Naravno, prvo ime je neponovljivi Mirza Delibašić, jedan od najboljih evropskih, pa i svetskih košarkaša ikada, koji je u dresu Bosne doneo prvu titulu klupskog šampiona Evrope za Jugoslaviju. Da li zbog te silne soli, pa su sportisti iz tog grada „po rođenju“ imali dozu začina u svojoj igri. To se videlo i kod Mirze, a to se vidi i kod Miralema. U stvari, to se od najranijih dana videlo kod njega, iako je sa nepune dve godine napustio rodnu grudu i sa porodicom se otisnuo u Luksemburg.
Njegov otac Fahrudin, i sam bivši fudbaler, kada je video koliko fudbal prožima njegovog sina, odveo ga je sa sedam godina u lokalni Šiflanž 95. Već u tom uzrastu videlo se da odskače od druge dece i dobio je poziv da pređe u Mec, što je i učinio sa 14 godina. Samo dve godine kasnije osvojio je nacionalni šampionat u konkurenciji igrača do 16 godina i već tada je Evropa govorila o talentovanom klincu iz Meca. Za prvi tim je debitovao sa 17 godina, a u toj sezoni 2007/8. bio je standardan i postigao je četiri gola. U to vreme je igrao i za mlađe reprezentativne selekcije Luksemburga, za koje je u sedam utakmica postigao šest pogodaka.
Usledio je 2008. prelazak u Lion, tada najdominantniju francusku ekipu. Uprava Liona tada je važila za jednu od najmudrijih u Evropi, pošto su kupovali jeftino a prodavali po basnoslovnim cenama, a pride su igrali ozbiljan fudbal i postizali respektabilne rezultate. Kada su rukovodeći ljudi na Žerlanu za 18-godišnjaka rekli da u njemu vide naslednika velikog Žunjinja, te reči su morale biti ozbiljno shvaćene. Prva sezona bila je za zaborav, zbog povrede fibule, a onda je u drugoj odlučio da se prepusti zacrtanoj sudbini. Uzeo je drugi broj, ni manje ni više nego upravo Žunjinjovu osmicu, a sa tim brojem, usledile su i Žunjinjovske partije. Navijači na Žerlanu ponovo su mogli da vide fenomenalne slobodnjake, prelepe golove i lopte koje imaju oči. Te sezone su ga upamtili i na Santijago Bernabeuu, pošto je golom u 75. minutu revanša osmine finala Lige šampiona eliminisao slavni Real Madrid.
Takav biser teško je mogao dugo da se zadrži u Lionu, pa je bilo samo pitanje vremena gde će završiti. Najagilnija bila je Roma, koja ga je dovela za 11 miliona evra 2011. Godinu dana se borio za šansu, a onda ju je zaradio, a gde drugde nego na velikom meču. Protiv najvećeg rivala Lacija postigao je golčinu za pamćenje, nešto poput Ronaldinjovog loba Simana. Iako je Roma izgubila taj derbi, Pjanić je zacementirao mesto u startnoj postavi i postao igrač bez kojeg se igra Vučice nije mogla zamisliti (govorimo o periodu kada je još uvek za Romu igrao veliki Frančesko Toti).
U međuvremenu, Miralem je odužio dug državi, koju je uvek gledao kao svoju, iako je nije bilo u njegovom odrastanju. Odveo je Bosnu i Hercegovinu na Svetski kup u Brazil i tako omogućio, još uvek najvećem bosanskom fudbaleru Safetu Sušiću da uđe u ekskluzivan klub onih koji su i kao igrači i kao selektori učestvovali na najvećoj svetskoj smotri.
Odlične igre, prelepi golovi na velikoj sceni, titule najboljeg asistenta, ali su falili veliki trofeji i onaj najviši nivo fudbala. Prosto je bila nepravda da takav veliki as ne bude član nekog mega giganta. Tako je rezonovao Juventus i 2016. ga kupila za 32 miliona evra, u istom prelaznom roku kada i Iguaina za tri puta veću sumu! Flert Stare dame i tuzlanskog fudbalskog šarmera odmah se pretvorio u vatrenu romansu, a Pjanić je kao pravi ljubavnik balkanskog tipa pružio ono najbolje da je opčini. Međutim, poput velikih šmekera, što on svakako jeste, još joj nije dao sve. U derbiju Torina se videlo da je u stanju iznova da iznenadi i da ume da osveži ljubav u svakom trenutku.
Kao što rekoh, Juventus je imao velike desetke u svojoj istoriji, ali retko je igrao ovako lep fudbal kao danas. Vrhunski podmazanoj, autentičnoj italijanskoj mašineriji iz Torina (pričamo o gradu sedištu FIAT) bio je potreban ovakav, balkanski začin, kako bi njeno delovanje postalo nepredvidivo, a njeni dometi nedokučivi čak i onima koji upravljaju njome. A kamoli onima koji (uzaludno) pokušavaju da je stignu.