Posle godina konstantnih neuspeha u Milanu su rešili da ove sezone mora da se izbori povratak u Ligu šampiona, elitni rang evropskog fudbala. Zbog toga ogromnu važnost ima meč sa jednim od direktnih konkurenata Romom, a prvi na udaru u slučaju neuspeha biće Vinćenco Montela.
Prosto je neverovatno koliko nekada veliki i omiljeni igrači postaju znatno neomiljeniji kao treneri. Gotovo su retki drugačiji primeri, poput Pepa Gvardiole i Karla Ančelotija. U ovu prvobitnu grupaciju slobodno se mogu staviti Dijego Maradona, Marko van Basten, Lotar Mateus, Dejan Savićević, Ćiro Ferara, Leonardo, Dunga, Frenk Rajkard, Rud Gulit, Geri Nevil, Jirgen Klinsman, a u poslednje vreme polako, ali sigurno im se pridružuje Vinćenco Montela.
Nema navijača Rome koji se nije kleo u čuvenog „Aeroplana“, kao ni pristalice rivalskih klubova koji nije duboko cenio i poštovao jednog od najboljih centarforova na prelazu dva veka. Gotovo je vladao konsenzus kada se postavljalo pitanje da li se radi o jednom od najboljih napadača u tada najjačoj ligi Seriji A. Na takvim osnovama je počeo i trenersku karijeru i imao je nepodeljene simpatije sve dok nije došao u Milan. Sada, nešto više od godinu dana od dolaska na San Siro, definitivno je najneomiljenija ličnost među navijačima kojima je crveno-crna boja u srcu. Toliki gnev vlada prema treneru, da čak veliki deo pristalica priziva poraze u derbijima protiv Rome i Intera, samo da bi otišao.
Da postoji samo pritisak sa tribine, ni po jada za Montelu. Nije Italija Balkan, pa da navijači imaju odlučujuću reč za postavljanje i smenjivanje trenera. Mnogo ozbiljniji pritisak je uprave, koja javno izražava bezrezervnu podršku Monteli, a u tajnosti već pregovara sa „ozbiljnim imenima“, koji bi preuzeli ekipu za vreme reprezentativne pauze, pošto se očekuje da Milan ne dobije Romu. Može samo da se zamisli pod kakvim pritiskom „Aeroplano“ čeka derbi protiv ekipe, koja je prethodne četiri sezone završavala u top tri tima na Apeninima, a koji mora da se dobije, jer se radi o jednom od direktnih konkurenata za to, famozno četvrto mesto, koje je postavljeno kao apsolutni prioritet pred početak sezone.
Tom cilju je sve podređeno u klubu. Uprava je dovela brojna pojačanja, naizgled veoma respektabilna, samim tim su se pojačala očekivanja navijača, a Monteli praktično gurnut vruć krompir u ruke. Dovedeno je 10 novih igrača i bukvalno se od svih očekuje da imaju važnu ulogu u misiji povratka u elitni rang evropskog fudbala posle četiri sušne godine. Samim tim, već je vladalo uverenje da je formiran snažan tim, od koga je eventualno samo Juventus jači na papiru. Međutim, usledila su bolna spuštanja na zemlju protiv Lacija i Sampdorije na gostovanjima, a ni u ostalim mečevima Milan nije demonstrirao autoritet, što je kod navijača pojačalo osećaj gorčine, a prvi na udaru je naravno trener.
Monteli na ruku ne ide ni činjenica da je Karlo Ančeloti dobio otkaz u Bajernu i da je praktično slobodan u ovom trenutku, a zna se da se većina pristalica kluba prosto ozari kada samo čuje Karlitovo ime, a kamoli kada se njegov dolazak najavi, pa makar i stidljivo. Iako se zna da Ančeloti voli da dođe u sređenu ekipu i to u dobrom momentu, a niti je sada Milan sređen, niti je momenat dobar, sve to može lako da se promeni, jer je nekadašnjem treneru Juventusa, Reala, Čelsija, PSŽ prvi put uručen otkaz usred sezone, pa mu je sada, više nego ikad, potreban veliki izazov. A uvođenje ovakvog Milana u Ligu šampiona to svakako jeste u ovom trenutku.
Ko dovoljno poznaje način funkcionisanja Milana kroz istoriju, jasno mu je da Montela neće voditi klub u Ligi šampiona. Čak i ako se plasira, uprava će mu se na kraju sezone zahvaliti, osim ukoliko ne osvoji Seriju A, i dovešće poznatije ime, jer Milan prosto tako funkcioniše. Treba se samo setiti kako je prošao Fatih Terim. Najbolji turski trener svih vremena, posle osvajanja Kupa UEFA sa Galatasarajem, preuzeo je Fiorentinu, sa kojom je žario i palio Čizmom, uz ultra ofanzivan fudbal, kakav do tada nije viđen u tom delu Evrope. Takav stil i rezultati sa Ljubičastima doveo ga je u Milan, koji je dovođenjem Ruija Košte upravo iz Fiorentine, ponovo označio velike ambicije. Roso-neri su odlično startovali, ali onda je Terima zadesio peh u vidu istovremenog izostanka zbog povreda tri najvažnija igrača, Maldinija, Ruija Košte i Ševčenka. Zabeležen je prvi poraz u sezoni na gostovanju protiv Torina i Terim je momentalno smenjen. Na njegovo mesto je došao Ančeloti, a ostalo je istorija. Jednostavno, stekao se utisak da je Terim došao u klub samo da bi napravio temelj da neko „jače“ ime preuzme kormilo tima. To može da bude ili priznat trener (Kapelo, Saki) ili bivši igrač sa dobrom trenerskom perspektivom (Ančeloti u tom momentu). Fatih Terim i pored odličnih rezultata, nije ipak ime koje je moglo da zadovolji Berluskonija.
Iako više nema velikog gazde, stari maniri se teško menjaju. Montela je došao u leto 2016. sa ciljem da postepeno digne ekipu i postavi temelje za povratak na staze stare slave. Imao je već tada zapažene trenerske mandate. Počeo je kao privremeni trener Rome, koju je uspeo da pogura do šestog mesta i plasmana u Ligu Evrope i pored ozbiljne krize u kojoj je ekipa bila sa Ranijerijem. Međutim, smenjen je od novih vlasnika, koji su preuzeli Vučicu od dugogodišnjeg vlasnika Sensija i doveden je Luis Enrike. Međutim, Roma nije u naredne četiri sezone zabeležila bolji plasman od Montelinog šestog mesta. Za to vreme „Aeroplano“ je radio godinu dana u Kataniji, sa kojom je rutinski izborio opstanak i bio najbolji klub sa Sicilije, ispred do tada neprikosnovenog Palerma, što je smatrano velikim uspehom. Vrhunac mu je bio u Fiorentini u kojoj je za tri sezone sva tri puta bio četvrti, a jednom je igrao i polufinale Lige Evrope. Dobio je 2013. prestižnu nagradu „Enco Bearcot“ namenjenu najboljem italijanskom treneru te godine, u konkurenciji Ančelotija, Kontea, Lipija (baš se ova tri imena pominju kao potencijalni naslednici). Neposredno pre Milana preuzeo je Sampdoriju u agoniji usred sezone 2015/16. i uspeo da izvuče maksimum i obezbedi opstanak.
Sa tom referencom je došao Montela u Milan, ali nikada ga Berluskoni nije prihvatio kao trajno rešenje. Više je želeo neko trofejno ime, a kada gazda nešto zacrta, teško odbacuje tu ideju. Nije ju je odbacio ni kada je Montela doneo prvi trofej Milanu posle šest godina, Super kup protiv Juventusa, koga je pobedio i u prvenstvu posle dužeg vremena. Možda je „Aeroplano“ imao sreće pošto su pre kraja sezone klub preuzeli kineski investitori, pa je mogao da završi sezonu, u kojoj je izboren plasman u evro kupove, prvi put posle tri godine. Ne može se Monteli osporiti ni rezultati u ovoj sezoni, jer u Seriji A zaostaje svega šest bodova za Juventusom i Napolijem, koji nisu izgubili ni bod, a u Ligi Evrope su zabeležene obe pobede. Ipak, to nije dovoljno, kažu navijači.
Monteli se zamera da Milan nema igru, a onda se sa setom iz „malog mozga“ izvlače briljantne partije u eri Karla Ančelotija. Na stranu što je Karlito u sastavu imao pregršt dokazanih svetskih zvezda, poput Ševčenka, Ruija Košte, Sedorfa, Maldinija, Neste, Kafua, Stama, Inzagija, uz koje su veliki talenti Pirlo i Kaka postali još veće zvezde, što se ne može reći za Montelu, jer Konti, Rodrigez, Kesi, Bilja, Borini, Musakio, Romanjoli, Silva, Čalhanoglu ili Kalinić svakako nisu igrači tog kalibra, što ne znači da nemaju potencijal niti talenat, ali ko se stvarno seća Milana u doba Ančelotija, taj svakako po boljem pamti rezultate nego igru. Najveći je paradoks da kada je Milan u Karlitovoj eri igrao najlepši fudbal, u formaciji 4-3-1-2, na kojoj je insistirao Berluskoni, a to su sezone 2003/4. i 2004/5. tada je Milan osvojio samo trofej Serije A, a u Ligi šampiona doživeo je dva šokantna poraza, iako je bio predodređen da osvoji oba puta trofej. Prvo je protiv Deportiva u La Korunji ispustio 4:1 iz Milana i ispao u četvrtfinalu, a onda se godinu dana kasnije desilo čuveno istanbulsko finale. Karlito je trofeje osvajao ružnom i naizgled neubedljivom igrom, kao u finalima Lige šampiona 2003. i 2007.
„Stručnjaci“ sa „Curva Sud“ insistiraju da Montela ima „zver“ od igrača i da je samo do njega kako oni ne pružaju projektovani maksimum. Uz dužno poštovanje svih dovedenih igrača, ali teško da je neko od njih u karijeri pokazao da je zver. Najveći rejting ima Leonardo Bonući, ali iskusni defanzivac, koji je bio deo stamene odbrane Juventusa, uz sebe je i u Torinu, a i u reprezentaciji Italije imao iskusnog Kjelinija, što nema u Milanu, pa njegova hronična sklonost kiksevima lakše dolazi do izražaja. Da li je Rikardo Rodrigez levi bek svetske klase? Odgovor je naravno ne. Radi se o solidnom igraču, sa kvalitetima koji mogu veoma da koriste svakom timu, ali teško se može stavljati u istu rečenicu sa, na primer, Paolom Maldinijem ili Robertom Karlosom. Andrea Konti je velika perspektiva italijanskog fudbala, ali za sada je samo to. Lukas Bilja jeste argentinski reprezentativac i solidan veznjak, ali svi će se složiti, nije Andrea Pirlo. Kao što ni Frank Kesi nije Klarens Sedorf, iako momak dosta obećava i može da postane solidan fudbaler, ali sigurno će tehnički do kraja karijere biti u deficitu u odnosu na sjajnog Holanđanina. A Hakan Čalhanoglu? Kada se slušaju navijači, stekne se utisak da se radi o pokretnoj katastrofi za protivnike, čoveku sa topom u nogama, koji ispaljuje teledirigovane projektile, a tehnika mu je, u najmanju ruku, kao u Davida Silve, mada komotno može da se digne na rang Mesija ili Ronaldinja. Zaista se radi o solidnom veznom igraču, fine tehnike i odličnog udarca, posebno iz slobodnjaka. Ali takođe se radi i o čoveku koji veći deo 2017. nije igrao ozbiljan fudbal, pa čak i da ima ono što navijači od njega očekuju, potrebno je vreme da dođe do nivoa da može da nosi igru u veznom redu jednog velikog kluba kao što je Milan, inače najveći i najambiciozniji za koji je ikada igrao. Posebna je priča oko percepcije Andrea Silve. Portugalac jeste jedan od najtalentovanijih napadača svoje generacije, ali za sada je isključivo to – talenat. U par utakmica, posebno u Evropi je pokazao da može da bude paklen špic, ali opet važi za njega kao i za ostale, potrebno je vreme. Svakako da je preterano reći da je naslednik Kristijana Ronalda. U suštini, jedini proveren i iskusan napadač je Nikola Kalinić, koji je čak i odlično krenuo u Milanu, ali da li je on klasa jednog Ševčenka?
To je ono što ima Montela i sa čim mora da bude bolji bar od Rome, koja u svom sastavu ima najboljeg strelca prošle sezone Edina Džeka, Naingolana i generalno jedan uigran i opasan tim, kao i od Lacija, koji em što je uigran, em ima kvalitet. Juventus, Napoli, pa čak i Inter su objektivno nivo iznad onoga što Milan može da bude u ovom trenutku i to bi bilo za sve trenere, a ne samo za Montelu. Problem za Montelu je što se za malo kojeg od ovih igrača pitao, a da bi mu svi dovedeni igrali morao bi da se odrekne Bonaventure i Susa, jako značajnih igrača prošle sezone. „Aeroplanu“ se posebno zamera što previše insistira na formaciji 4-3-3 i da bi trebalo da igra 3-5-2 jer ima igrače za to. A to što je Monteli doveden kao svršen čin Bonući, samo da bi se zadao simbolički udarac Juventusu, pa je već razbijen šablon sa četvorkom pozadi Konti-Musakio-Romanjoli-Rodrigez, nikoga ne zanima. I kada Bonući, a sa njim i Musakio i Romanjoli pokazuju ozbiljnu nesigurnost (ali sa najvećim naglaskom na prvopomenutog), upire se prst krivice u Montelu. Ali insistiranje navijača istovremeno na formaciji 3-5-2 i dovođenju Ančelotija za trenera jednostavno isključuje jedno drugo, jer ko je imalo pratio rad Karla Ančelotija zna da je njegova omiljena formacija 4-3-2-1, varijacija standardne 4-3-3, koja se popularno naziva „jelka“. Znajući Karlita, pre bi umro, nego da igra sa trojicom pozadi.
Jasno je da je Monteli ispisana „smrtna presuda“ na svim nivoima. Međutim, „Aeroplano“ ima za šta da se bori protiv kluba, koji ga je afirmisao i kao igrača i koji mu je bio odskočna daska u trenerskoj karijeri. Ukoliko dovede tim do pobede, a uprkos mnogih pesimističkih prognoza navijača dokazao je da ume da vodi tim u velikim utakmicama (pobede nad Juventusom prošle sezone u Seriji A i Super kupu, neporažen protiv Intera), ne samo da će obezbediti sebi malo predaha, pa čak i posle Intera, šta god tu uradili roso-neri. Biće na dobrom kursu da osigura četvrto mesto na kraju sezone i toliko željenu Ligu šampiona. Ako to uradi Montela, svejedno neće ostati na klupi Milana, jer će se onda i „veća gospoda“ poput Ančelotija ili Marčela Lipija zainteresovati da vode veliki klub u Ligi šampiona, ali će to uraditi preko leđa Rome, a u tom slučaju Vučica će biti na svojevrsnoj prekretnici. Da li i dalje insistirati sa Euzebijom di Frančeskom, bivšim igračem, ali ipak ne toliko etabliranim trenerom. Ili potražiti drugo rešenje, a najlogičnije bi bilo upravo „Aeroplano“. Em je bivši igrač, em je romanista u srcu, em je ljubimac navijača, em za razliku od te 2011. sada ima daleko više iskustva, a i odlične rezultate iza sebe.
Za razliku od braka Montele i Milana, za koji se od početka znalo da je više prolazna stvar iz interesa, brak između Montele i Rome bio bi nešto najprirodnije, iz čiste ljubavi. Ali da bi došao do tog braka, Vinćenco će morati da povredi svoju najveću ljubav u nedelju, a opet to će biti daleko manji bol nego onaj koji mu je njegova Vučica nanela 2011. kada su pre ukazali priliku, skoro pa početniku iz Barselone nego njemu. A zna se da uspešni i dugovečni brakovi imaju u periode trzavica, tako da iskreni romanisti nipošto ne bi smeli da uzmu Monteli za zlo ako ih pobedi u nedelju. Šta više, takav ishod mogao bi da bude u konačnici sjajan za obe strane. A navijači Milana ne treba da brinu, svejedno će videti leđa „Aeroplanu“ na kraju sezone i doći će „veliko ime“. A da li će i tada biti zadovoljni? Verovatno ne, jer navijači Milana su svojim trenerima uglavnom bili zadovoljni isključivo tek kada su odlazili. To je bila Ančelotijeva sudbina, veoma moguće da će to biti i Montelina. Zato Aeroplano, pokaži sada kako se leti.