Euzebio di Frančesko – baš ono što Vučici treba

Skener 4. okt 201716:16 > 16:22
Getty Images/Emilio Andreoli

Roma je nastavila sjajnu seriju na San Siru protiv Milana, pošto je došla do treće uzastopne pobede protiv velikog rivala na njegovom terenu. Gledajući sam rezultat ništa se nije promenilo od odlaska Lućana Spaletija, ali u stvarnosti Euzebio di Frančesko je napravio ozbiljnu promenu.

Paolo Rattini/Getty Images

Roma već tri godine standardno završava među prva tri u Seriji A. To znači da se redovno igra Liga šampiona i da, u vremenima ozbiljno ograničavajućih faktora sa finansijske strane, kao što je FFP (finansijski fer plej), SEKA (svetska ekonomska kriza), razorne posledice Kalčopolija, astronomski ugovor oko TV prava u Premijer ligi, uspeva da održi konkurentnost, ne samo za Juventusom, već i za ostalim evropskim velikanima. Naravno, Romanisti žele više, a to je titula, koja se u „Večnom gradu“ čeka od 2001. Prošle sezone Vučica je, predvođena sa klupe jednim od najboljih italijanskih trenera 21. veka, a govorimo o verovatno najboljoj trenerskoj školi u Evropi pa i šire, Lućanom Spaletijem zauzela drugo mesto, sa rekordnim brojem osvojenih bodova i postignutim golovima. Ta sezona bila je veliki stimulans za navijače, a posle velikih očekivanja lako se dolazi do velikih razočarenja, a ona su brzo usledila.

Prvo je bilo ono očekivano, povlačenje žive legende kluba, može se reći najveće Frančeska Totija. Ali ono drugo je usledilo kao grom iz vedra neba, odlazak Lućana Spaletija. Jedan od retkih trenera, koji je postao ljubimac navijača, iako mu se mnogo zameralo što je previše ulazio u klinč sa „bogom“ Totijem, otišao je u Inter, a romanisti se nisu nadali da će ostati u samo mesec dana bez obe „udarne igle“. Osetila se ozbiljna praznina, a jedini koji su bili pribrani su oni od kojih se to najviše traži – rukovodioci kluba. Predsednik Džejms Palota, koji je na sličnoj prekretnici bio šest godina ranije, kada je „domaći“ Vinćenco Montela Vučicu iz ambisa odveo do šestog mesta i Evrope. Tada se odlučio da se zahvali početniku u trenerskom poslu i da potraži rešenje sa strane u vidu Luisa Enrikea. Rezultat je bio katastrofalan po jedan od najpopularnijih klubova u Italiji i u naredne tri godine nije se išlo više od Montelinog šestog mesta.

Izgleda da je Palota izvukao neke pouke, pa se ovog puta odlučio da ne traga za velikim imenima, koja jako odzvanjaju, već je dobro promislio i odlučio se za drugog čoveka „iz kuće“. Poverenje je ukazano Euzebiju di Frančesku, nekadašnjem marljivom radniku u „onoj“ šampionskoj sredini Rome. Iako je u trenerskim vodama još od 2008. do 2012. nije imao zapaženijih rezultata. Šta više u Lanćanu, Peskari i Lećeu nije se zadržavao duže od godinu dana, a mandati su završavali otkazima. Međutim, u svetloj tradiciji italijanske trenerske škole, njeni učenici uvek dobijaju još jednu šansu, a Di Frančeskova je bila Sasuolo. Kada je preuzeo ovu, tada neafirmisanu ekipu, bila je drugoligaš, bliža Seriji C1 nego Seriji A. Uspeo je odmah da ih odvede u elitni rang italijanskog fudbala.

Međutim, usledilo je novo razočarenje u karijeri trenera u razvitku. Posle teške prve polusezone u Seriji A smenjen je kajem januara. Ponovo je to doživeo, a ovog puta zaista može da se govori o nepravdi, pošto je ekipu doveo u elitu, a na prvoj „krivini“ bio je skrajnut. Ipak, pravda je u njegovom slučaju bila i dostižna, ali i brza. Već u martu je pozvan nazad, a on je kao dobar vojnik, lišen sujete, prihvatio da spase svoje čedo i to je učinio. Kada je najzad učvrstio poverenje, odveo je Sasuolo u narednoj sezoni u kvalifikacije za Ligu Evrope, a tamo je na ubedljiv način savladao Crvenu zvezdu i došao do grupne faze. I pored evropskog fronta, sačuvao je relativno bez problema Sasuolo u Seriji A. Ali nisu samo rezultati ono što zavređuje poštovanje kod Di Frančeska. Igra je ono što je plenilo i zbog čega je Sasuolo imao mnogo navijača. U šampionskoj sezoni u Seriji B Sasuolo je postigao 72 gola, u prvoj u Seriji A 43, u naredne dve po 49, a u poslednjoj 58!

Getty Images/Maurizio Lagana

To jesu karakteristike trenera podesnog za Romu, za njen napadački senzibilitet i zbog toga Di Frančeskov izbor jeste logičan. Takav pristup Vučica je gajila i prošlih sezona na svakom terenu, a posebno na San Siru protiv Milana. Ove sezone, situacija je malo drugačija. Milan se ozbiljno pojačao i ambicija je da se igra Liga šampiona, zbog toga je meč sa Romom uzdignut na rang najvišeg značaja. Očekivali su roso-neri i njihov trener Vinćenco Montela, koji je oteran iz svog kluba, napadačku igru, što bi mu otvorilo prostor za kontre. Žarko je želeo Montela pobedu, prvo jer bi ga spasla, bar za nekoliko nedelja, gotovo sigurnog otkaza. A drugo, jer bi se bar malo osvetio voljenom klubu, kome bi poraz mnogo otežao borbu za Ligu šampiona. Da, da, iako je tek sedmo kolo u pitanju, iako je Roma sa Di Frančeskom zabeležila najbolji start u istoriji kluba, poraz na San Siru mogao je da bude veoma fatalan. Izgubio bi se korak ne samo za vodećim triom Napoli, Juventus, Inter, već i za pretendentima za četvrto mesto Milanom i Laciom.

Svestan da je i njemu ovo bio jedan od „ključnih“ mečeva, Di Frančesko je znao da ne može da krene na Milan kao što bi krenuo na Benevento. Krenuo je u taktički rat, prvenstveno zatvorio prilaze svom golu, radio ono što je retko ko na Rominoj klupi radio. Na pravilan način je procenio da će, kako vreme bude odmicalo, Milan pod pritiskom sa tribina, krenuti sve otvorenije i da će se otvoriti prostor za njegove udarne igle, u prvom Edina Džeka, najboljeg Rominog napadača od Gabrijela Batistute (koji je vodio napad u šampionskoj sezoni). Upravo je najbolji strelac Serije A prošle sezone iskoristio jednu takvu situaciju i praktično prelomio utakmicu. Posle Džekove bombe, bilo je jasno da uskoro sledi i drugi gol i da se utakmica zatvara.

https://youtube.com/watch?v=V4FHuwbK25g

Epilog – Roma je održala korak za vodećima (uz utakmicu manje), vratila je kiks od Intera na svom terenu (bolan poraz upravo od Spaletija) i skoro pa izbacila Milan iz konkurencije. Ono što je mnogo važnije Roma je sa ovom utakmicom dobila nešto što dugo nije imala – trenera koji je u stanju da, pored napadačke igre kojom se dokazao u Sasuolu, pa i u prvih pet mečeva sezone, u kojima je Roma gotovo lako na kraj izlazila sa svim timovima, osim sa Interom, kojeg je nadigrala u dobrom delu utakmice, može da odigra i taktički zahtevnu utakmicu u kojoj se ne napada širokim spektrom, jer to puno košta. Tako su odigrali sa Milanom, tako i sa madridskim Atletikom u Ligi šampiona.

Sve to ne garantuje da će Roma da napravi iskorak u odnosu na ranije sezone, a to znači osvajanje titule. Napoli, Juventus i Inter igraju zaista odlično, ali ova Roma deluje, uprkos mnogim pesimističnim prognozama sa početka sezone, da ima veliku taktičku širinu, što je prevashodno zasluga trenera. Time je pokazao da se zasluženo nalazi na ovom mestu i da je kapacitet da vodi jedan ambiciozan tim kakav Roma uistinu jeste.