Snovi na mlazni pogon

Skener 5. okt 201715:09 > 15:10
Al Bello/Getty Images

Retko koja osoba na početku sezone nije Njujork Džetsima davala ulogu glavnog favorita za poslednje mesto u karavanu, a mnogi su se zaleteli i prognozirali im učinak 0-16. Ipak, posle četiri kola ekipa iz Velike jabuke ima 2-2, i nemaju nameru da se odreknu svojih snova.

Svaki navijač Njujork Džetsa naviknut je na brojna razočarenja. S obzirom da se zna koliko Njujorčani vole sport, nikako ne mogu da budu zadovoljni sve ređim učešćem u plej-ofu njihovih ljubimaca, lišenih bilo kakve perspektive da mogu do titule. Slobodno se može reći da franšiza ima hronično gubitnički mentalitet, pošto je od 55 sezona koliko je odigrala u profesionalnom rangu američkog fudbala u samo 17 imala više pobeda od poraza.

Ali takođe, svaki iskren navijač Njujork Džetsa naviknut je i na poneko ostvarenje ludačkih snova. Za potkrepljenje ove tvrdnje dovoljno je samo vratiti se u sezonu 1968/69. Tada je franšiza obeležavala prvu jubilarnu, 10. godišnjicu postojanja. Tih prvih 10 godina obilovalo je zanimljivim stvarima, ali je „highlight“ bila pretnja bankrotom 1962. Tada je petočlani konzorcijum, predvođen privrednikom i sportskim zaljubljenikom Sonijem Verblinom spasao klub, ali to i dalje nije značilo put u sigurnu luku i na pobedničke staze. Tek u sezoni 1967/68. zabeleženo je više pobeda od poraza. Međutim, mogle su se naslutiti lepe stvari. Kvoterbek je bio čuveni Džo Nejmet, poznatiji kao „Broadway Joe“, jedan od najzaslužnijih za razvoj ozbiljnog rivaliteta između Američke i Nacionalne fudbalske lige (danas konferencije), pošto je bio draftovan u obe. Džetsi su 1969. došli do trećeg Super Bola, a tamo su ih čekali favorizovani Baltimor Koltsi, sa strašnim Džonijem Junitasom, inače Nejmetovim idolom iz detinjstva. Tog 12. januara 1969. u hramu fudbala „Orange Bowl“ u Majamiju, odigran je jedan od najtežih mečeva za Lombardijev trofej za gledanje ikada. Na kraju su Mlaznjaci na krilima fenomenalnog Nejmeta slavili 16:7 i doneli gradu Njujorku prvi put laskavi trofej, a sam „Broadway Joe“ postao je MVP i trajno urezao svoje ime u srce navijača Džetsa.

Ta pobeda se smatra jednom od najsenzacionalnijih u istoriji Super Bol nadmetanja, a od tada Džetsi su samo još naredne sezone igrali u plej-ofu. Veliki „Broadway Joe“ bio je ophrvan povredama, a poslednji zvezdani trenutak bio je novi meč sa Koltsima, kada su on i Junitas kombinovano ostvarili 872 jarda pasom, od čega Nejmet 496 i uz šest pasova za tačdaun bio junak velikog trijumfa Njujorčana 44:34 1972. Posle toga se više posvetio glumačkoj karijeri, ali je trajno ostao merna jedinica navijačima Džetsa za sve buduće kvoterbekove. Pa čak i za velikog Breta Favra, koji je došao u Njujork posle Grin Beja 2008. ali nije uspeo da pronađe magiju iz Viskonsina.

Sledili su neuspeh za neuspehom, a učešće u plej-ofu se čekalo do sezone 1981/82. Do današnjeg dana još četiri puta se ekipa našla u konferencijskim finalima, od čega dva puta zaredom 2010. i 2011. pod vođstvom harizmatičnog Reksa Rajana. Te 2011. bili su najbliži učešću u Super Bolu prvi put od Majamija 42 godine ranije. Izbacili su Nju Ingland Petriotse pobedom na terenu omraženog rivala, ali nisu mogli to da ponove i na Hajnc Fildu protiv Pitsburga. To je bio i poslednji ples generacije sa legitimnim „Hall of fame“ asovima Ladejmijenom Tomilsonom i Santonijom Holmsom.

Od tada Džetsi su se vrlo brzo srozali na nivo da budu ozbiljni kandidati za prvog pika, tačnije za poslednje mesto. Česte promene trenera, lutanja kada su kvoterbekovi u pitanju, puštanje najboljih linija tima, defanzivne i bekfilda da matore, bez da se osvežavaju, uticale su da ova ekipa služi za sprdnju. Kulminacija svega toga trebalo je da bude ove sezone, kada se očekivalo da će svi, pa čak i Klivlend, pregaziti Džetse kao plitak potok. Klubu nije ostalo ništa drugo nego da potpuno ostavi posvećenog zanatliju Toma Boulesa da radi posao, nadajući se da će se izbeći potpun potop.

Ali igrači i trener imaju drugi plan. Od samog starta, meča sa Bafalom, videlo se da Mlaznjaci neće nigde da idu sa belom zastavom. Zabeleženi su porazi od Bilsa i favorizovanih Ouklend Rejdersa, ali su onda vezana dva trijumfa, nad Majamijem i Džeksonvilom, posle čega se Džetsi nalaze na deobi drugog mesta AFC Istoka sa, ni manje ni više, nego Nju Ingland Petriotsima(?!)

Ovakav poredak niko nije mogao da očekuje posle četiri kola i on se može posmatrati stvarno kao čudo, gotovo istovetno kao ono u Majamiju od pre skoro pola veka. Svakako da navijači i dalje ni najmanje veruju da je plej-of moguć, ili bilo kakav bajkovit scenario. U stvari i dalje su verovatno uvereni da je ovo samo bljesak i da će uskoro krenuti porazi, a onda i čuveno tankovanje, kako bi se obezbedio prvi pik na draftu. Veoma je moguće da će na kraju biti 2-14 pored imena Njujork Džetsa. Ali i pored svega toga, surove realnosti koja je Džetsima pred vratima, svaki iskreni navijač ove, umnogome nesrećne franšize, ima obavezu prema sebi, pa i prema Džošu Mekaunu, Bilalu Pauelu, Rajanu Andersonu, na kraju i samom Tomu Boulesu, koji se bori sa ozbiljnim vetrenjačama, da se bar malo nada nekom novom čudu. Da li je to ono iz Majamija, ili iz doba Reksa Rajana, jedini period kada su im Brejdijeve i Beličikove (tog nesuđenog trenera Džetsa, koji je to bio na jedan dan pre nego što je dao otkaz i preuzeo ekipu iz Foksboroa) Patriote gledale u leđa.

A da li prizivanje takvog čuda ima i najmanje utemeljenje? Možda bi pouzdan odgovor mogao da se nasluti u naredne dve nedelje, kada se ide na noge glavnim konkurentima za „prvog pika“ Klivlend Braunsima, a onda dočekuju upravo Patriote. Kako god da se završe ova dva meča čudo se, na neki način već dogodilo. Navijači utakmice Džetsa više ne smatraju revijalnima, već će ova dva meča gledati kao maksimalno takmičarska, kao finala, a to je već samo po sebi pobeda Boulesovih momaka. To što su aktivirali navijačima snove na mlazni pogon.