Svetsko prvenstvo se završilo pre dva i po meseca, ali odjek Mondijala, posebno na Balkanu i dalje je prisutan. I dalje traju analize kako je Hrvatska zadivila svet a Srbija po ko zna koji put razočarala. Da li ima istine u izjavi Darka Kovačevića da su Hrvati samo imali sreće?
O ovoj temi porazgovarao sam sa dvojicom eminentnih sagovornika, veoma pozvanih za ovu problematiku. U pitanju su dugogodišnji novinar i komentator danas jedan od najistaknutijih članova redakcije Sport Klub Srbije Gojko Andrijašević i novinar i komentator Sport Klub Hrvatska i glavni urednik sportsko-analitičarskog portala „Tribina“ Ivan Ivković. Za početak interesantno je videti kakva su Ivkovićeva, pa i čitave hrvatske javnosti bila pred Mondijal u Rusiji i da li je mogao da se nasluti veliki rezultat.
– Očekivao sam da ćemo proći skupinu, zato što sam znao da će Argentina biti loša i da je to reprezentacija van balansa. Mi uvek na evropskom kontinentu igramo dobro, a po onome što sam video, po izjavama skužio sam da je atmosfera dobra i nije bilo ozlijeda. One bi nas uništile. Ne mora uopšte Modrić da se ozlijedi. Nama da su se ozlijedili Vrsaljko i Lovren, kao sada protiv Španije, ne bismo ni skupinu prošli. To je nesreća svih malih nacija, ne možeš poput Španjolaca i Nemaca imati po 50 igrača. Dakle, čim sam video da nema ozlijeda i da je Dalić relativno normalan čovek, što se moglo videti po njegovim izjavama, ja se nisam brinuo da nećemo proći skupinu. Očekivanje u široj javnosti bilo je „može se, imamo dobru generaciju“, stvorilo se to neko ozračje, po meni i dosta opravdano. Imamo neverovatnu generaciju, u svakom finalu Lige prvaka igraju po dvojica Hrvata, a nikako da reprezentacija napravi neki iskorak. Sa tim da je Hrvatska na Evropskom prvenstvu već igrala skroz dobar nogomet, nisam imao nekih zamerki. Protiv Portugala se izgubila egal utakmkica, jel’ sramota izgubiti egal utakmicu? Čak bih rekao da je Hrvatska bila i malo bolja. Treba ipak imati malo i sreće. Tada nisi imao, ali si imao na Svetskom. Protiv Danske i Rusije, koje si trebao proći u 90, loše si pucao penale, ali su oni još lošije. Dakle, očekivao sam da ćemo proći grupu, ako budemo drugi i išli na Francuze nećemo proći, a ako budemo prvi izbegli bismo Francuze i onda bismo prošli. A čak sam bio više optimista od većine ljudi jer sam znao koliko je Argentina loša. Onda sam računao da će se verovatno dobiti Danska, ali da se neće dobiti Španjolska u četvrtfinalu. Dakle, moja očekivanja su bila tu negde između osmine i četvrtfinala – rekao je Ivković.
Sagovornik iz Hrvatske vratio se koji mesec ranije, kada je smenjen sa mesta selektora Ante Čačić, pred poslednju utakmicu kvalifikacija u Ukrajini i postavljen, ispostaviće se junak Zlatko Dalić.
– Još tamo od Štimca uvek sve to izgleda isto. Izbornik dobro počne, kao što je sada i Čačić počeo u kvalifikacijama. Prvih pet utakmica četiri pobede i remi, onda sledi neki kiks i onda se promeni izbornik pre zadnje utakmice ili baraža i on mora vaditi kestenje iz vatre. Tu nema nikakvog sistema niti hrabrosti, sve je stihijski, „jastog je iskočio iz buzare“. Svaki put, svaki izbornik i Štimac, Niko Kovač i Ante Čačić, dešava se da ga pred zadnju utakmicu igrači bojkotiraju. I to onda izađe u medije. Tri puta smo imali izbornika koga su igrači bojkotirali, što je veoma čudan obrazac, jer cela ta situacija je takva zbog nedostatka bilo kakve strukture i plana.
Sa druge strane u Srbiji je takođe promenjen selektor, gotovo u isto vreme kada i u Hrvatskoj. Samo, paradoksalno, to se dogodilo na samom kraju kvalifikacija kada je umesto Slavoljuba Muslina postavljen njegov pomoćnik Mladen Krstajič. Po mišljenju Gojka Andrijaševića taj potez imao je dalekosežne posledice, ne samo po rezultate reprezentacije Srbije, već i po čitavu atmosferu koja okružuje nacionalni tim.
– Da su se čelnici Saveza trudili u poslednjih 10 godina da odmognu srpskom fudbalu ne znam da li bi imali rezultat kao sada. Prvo su uništili kult reprezentacije. Od raspada Jugoslavije i svih onih ratova ti imaš navijače Zvezde i Partizana, tu i tamo si plasmanom na neka takmičenja imao neku publiku, ali i kada je pun stadion nemaš taj intenzitet kao u nekom Velsu, da ne govorimo o Engleskoj u kojoj imaš mnogo više navijačkih grupa. Ovde i dalje treba da se piše tekst himne dok se intonira. To je sramota da Srbin ili državljanin Srbije ne zna tekst svoje himne. Savez je taj minimalni kult reprezentacije uspeo da skrha u dva navrata. Prvo kada je Tomislav Karadžić ušao u sukob sa Radomirom Antićem, koji se trudio da to digne kult reprezentacije na jedan fantastičan nivo. Pa je sve to raspadnuto, pa su došli porazi od Estonije itd. Niko tu reprezentaciju nije doživljavao na pravi način do dolaska Muslina, koji je počeo kvalifikacije sa nekih pet do sedam hiljada gledalaca, da bi ih završio sa 50.000 jer je pravio rezultate. A onda šta ti uradiš? Na jedan potpuno sulud način, čoveka koji ti je svojom vizijom fudbala omogućio da se posle toliko godina nađeš na velikom takmičenju ti njega skloniš, pa onda degradiraš kapitena bez ikakvog obrazloženja. Krstajić je ovde kolateralna šteta. Pitanje je morala da li bi menjao čoveka koji te je uveo u stručni štab. Krle je dobar tip, bio je solidan i korektan igrač, ali mi nije jasan potez da ti kao čovek bez iskustva u tom poslu, srušiš ono što je prethodnik, u čijem si stručnom štabu bio, uradio i napraviš nešto svoje, pri tom nemaš taj trenerski autoritet da držiš atmosferu. Ideš na Svetsko prvenstvo gde dozvoliš sve i svašta i onda napraviš jednu početničku grešku, krucijalnu stvar u ključnoj utakmici, znalo se posle žreba da je to ona sa Švajcarskom, ti povedeš i vodiš na poluvremenu, dozvoliš sebi da primiš dva gola iz kontre. Zašto? Zato što praviš jednu suludu izmenu u 80. minutu jer ti 1:1 tada ne odgovara. To je stvar loše procene, trenerskog, možda čak i ljudskog neiskustva. Imaš 1:1, učvrsti linije, ako daš gol daš ga, ako ne, nije isto ući u utakmicu sa Brazilom da ne moraš da ga pobediš i utakmicu gde moraš.
Selektor Krstajić je tu izmenu (Radonjić za Milivojevića) je pravdao željom da se ide na sve ili ništa, jer su znali da protiv Brazila nemaju šta da traže!? Andrijašević napominje da je ostalo nerešeno, da nije nužno morao da se pobedi Brazil, već da je postojala šansa da se prođe i sa porazom, pod uslovom da Švajcarska ne pobedi Kostariku, kao što je na kraju nije pobedila.
– Gledao sam paralelno utakmicu Kostarike i Švajcarske, gde je Kostarika imala tri mrtve šanse, koju je odigrala iz časti i ponosa i gde niko neće da se preda. Ta Krstajićeva izjava može da se uporedi sa stavom Miloša Degeneka, koji u predvečerje Lige šampiona kaže da ga ne interesuje treće mesto u grupi, već prvo i da zbog toga igra fudbal. To je dijametralno suprotan stav. To su alibi priče. Prvo, nisam imao naročitu primedbu na spisak od 23, jer oni glavni su bili ti. Mene su druge dve stvari nervirale. Prvo zašto se toliko forsira Filip Kostić, koji je pao u formi pre godinu dana, a imaš na tom mestu Živkovića i Radonjića. Druga stvar je forsiranje Ljajića. Zašto mora da igra Ljajić, kada se videlo da on i Tadić ne mogu zajedno, a videlo se koliko je Tadić bolji i koliko je bolji kada igra iza špica a ne na krilu. Najviše mi je smetalo određivanje pojedinih sastava za pojedine utakmice. Ona izmena Radonjić za Milivojevića zaista mi nije jasna. Izvodiš osigurača na sredini terena. Pri tom, Radonjić se uvodi samo u zadnjih 10 minuta. Isto se ponavlja protiv Rumunije. Matić prvo ne igra zbog povrede, pa ga onda uvodiš kod 2:2 umesto odličnog Saše Lukića. Pa ako si poslao decu, pusti ih da igraju do kraja. Matić je samo usporio igru.
Očigledno se na primeru Krstajića videlo koliko nedostatak elementarnog iskustva može negativno da utiče na krajnji rezultat. Ali tim je hrvatski rezultat ostvaren sa „trenerom anonimusom“ još veće iznenađenje. Ko je Dalić i otkud on na mestu selektora? Ivan Ivković je pružio odgovor.
– Dalić je bio vatrogasno rešenje. On je lik koji je igrao u Varteksu i vodio je malo Varteks, malo Rijeku. On je, ja mislim, preko veze sa Brankom Ivankovićem, koji je poznat u Varaždinu, dobio posao u Arabiji. Tamo je vodio tri, četiri kluba i imao nekih uspeha i uzeo solidan novac. Kada je Čačić dobio pedalu nisu u HNS imali nikakav plan. Spominjale su se neke totalno opskurne opcije, ali kod nas se uvek provlače imena van pameti. Uvek je Zvone Boban, pa da li vratiti Bilića, pa hoće, neće, i onda se uvek smisli neko vatrogasno rešenje. Jer mi smo imali nešto, kao nalik na plan, još od devedesetih. Dođe Ćiro Blažević kao naš legendarni trener, iako velikih internacionalnih uspeha nema. Kod nas je paradoks da svi hrvatski treneri koji su nešto napravili da su vodili reprezentaciju, osim najbolji hrvatski trener Tomislav Ivić. On je reprezentaciju vodio jednu utakmicu, kada smo tukli Italijane u Palermu. I sada kada smo ispucali ove naše, koliko toliko poznate trenere, Blažević, pa Barić, pa Jozić, Cico Kranjčar, onda smo krenuli modelom da izbornik U21 reprezentacije, neki bivši slavni igrač postane izbornik reprezentacije. Za sve to može da se kaže da ima smisla. Ali u nekom trenutku smo ispucali sve trenere. Doslovce je bila situacija daj nekog, bilo koga, da ima nešto, bilo što nalik na neke trenerske kredencijale. I onda je Zlatko Dalić uskočio i relativno je u kratkom vremenu napravio puno smislenih stvari. Ne možeš ti puno tu napraviti, kao Luis Enrike koji dođe i ima 20 igrača iz iste škole, pa nadograđuješ. Ovde postaviš igrače po pozicijama i daš im uloge koje imaju u klubovima i nadaš se najboljem. Sa te strane Dalić je, po meni, povukao neke dobre poteze i dosta hrabre. Stavio je Rebića u igru, koji uopšte nije bio prvotimac, iako je i sezonu pre igrao jako dobro. Miksao je kada treba sa Kalinićem, pre onog skandala, Kramarić je imao dve uloge, postavio je Vidu i Lovrena kao stopere, umesto Ćorluke. Na prvu, sve te odluke čine se ono kao logično. Ali kada pogledaš povjest, nije baš da imaš izbornike koji su vukli sve logične poteze. Ono što mi se još svidelo kod Dalića, osim nekih izleta u sulude vode sa braniteljima i slično, ali to je zanemarljivo, ima relativno normalan mentalni sklop. I prema pobedama i prema porazima. Još od Slavena Bilića nismo imali izbornika koji bi mogao reći konkretno a, b, c je dobro, e, f, g je loše.
U srpskoj javnosti prvi na udaru je Fudbalski savez Srbije i njegov predsednik Slaviša Kokeza. Čak su mnogi ljudi skloni da govore kako Hrvatska beleži uspehe jer je na čelu njenog saveza fudbalska legenda Davor Šuker, dok je na mestu srpskog saveza čovek bez fudbalskog pedigrea, koga je tu gurnula politika i zbog toga su neuspesi zagarantovani. Ivković je odmah u startu demantovao ovu konstataciju.
– Da se razumemo, HNS NE VODI DAVOR ŠUKER. On je tu da se smeje za kameru. Sve, apsolutno sve u hrvatskom nogometu odlučuje Zdravko Mamić, koji ima veze sa nogometom… Da se razumemo, predsednici najuspešnijih, najorganiziranijih saveza, niti jedan nije bivši nogometaš. U nemačkom nogometnom savezu, koji je po meni najbolje organiziran, postoje dva predsednika, jedan za profesionalni, drugi za amaterski nogomet i obojica su političari. Od 16 najboljih na EURO, samo su dvojica predsednika saveza bivši igrači. Među njima je i Hrvatska. A ostalih 14 su ili političari ili bivši suci. Zdravko Mamić je prvi čovek HNS. Nekoć apsolutni vladar, sad već mora deliti moć, jer ga se politika delimično odrekla. Drugi najmoćniji čovek je sada Marjan Hustić, on je treći, četvrti čovek HDZ. I treći najmoćniji čovek je Damir Vrbanović, bio je direktor Dinama i Mamićeva desna ruka zadužen za pravne stvari. Tu još moramo staviti predsednika Rijeke ovog Miškovića. Niko od njih ni blizu da je bio bivši nogometaš.
Ni Andrijašević ne smatra da je ličnost predsednika Saveza ključna za funkcionisanje fudbala u zemlji, iako mu pripisuje veliki deo odgovornosti za ovo stanje.
– Kada sam bio klinac, nisi ni znao ko je predsednik Saveza. Do 1990. to se nije ni znalo. Bio neko biran po delegatskom sistemu i to je to. Onda dolazi Miljan Miljanić, istaknuto ime, ali je glavnu reč vodio Bata Bulatović kao generalni sektretar. Međutim, ime Miljana Miljanića daleko drugačije zvuči nego Slaviše Kokeze. Ušao je u fudbalski svet posle ponoćnog sastanka kada je odlučena Zvezdina sudbina. Tada je i on ušao u Zvezdu, a ispostavi se posle nekoliko meseci da je on Partizanovac. To znači da je taj koji ga je postavio, imao ideju da ga gurne u fudbal. I ja nemam problem sa tim. I nije strašno što je Slaviša Kokeza predsednik Saveza, koliko što neće da sazove konferenciju za novinare, da se obrati javnosti. Samo smo za njega smo čuli kada se javio za Briha. Problem nije u igračima, niti u trenerima. Krucijalno je da se niko ne obrati dva meseca od završetka Svetskog prvenstva. Ni predsednik Saveza ni selektor, sakriju se iza jednog tragičnog događaja, kada je preminuo Goran Bunjevčević, oni se sakriju u vidu lastinog repa. Onda ih dočeka sve ono što ih je dočekalo, sva ona medijska prepucavanja, navijači koji se javljaju da će bojkotovati sve ovo, to je jednostavno moglo da se očekuje. Zato što nisu imali onu stvar da se obrate posle Svetskog prvenstva. Da ne govorimo o skandalu nad skandalima i spisku koji se objavljuje na benzinskoj pumpi. I sada očekuju podršku od navijača. Ako se ništa ne popravi najbolje je da igraju u Nišu, Novom Sadu, tu će imati još podršku jer je tamo narod željan fudbala. Ne kažem da su tamo glupi u odnosu na Beograd i da razmišljaju drugačije. Jednostavno, mi nemamo drugu reprezentaciju, ni druge igrače. Izuzev ove trojice, tu je sve ono što imamo. Taj Savez je dužan da nađe ključne ljude koji će se baviti samo nacionalnim timovima svih uzrasta i da stoji iza njih čak iako nemaju rezultate.
Pored Saveza javnost kao najveću rak ranu reprezentacije vidi u menadžerima, koji po njihovom mišljenju često imaju i odlučujući uticaj na to ko će, a ko neće da igra za nacionalni tim.
– Toga je uvek bilo. Menadžeri imaju igrača u reprezentaciji. Druga je stvar koliko će Savez da dozvoli upliv. Selektor apsolutno mora da ima zaštitu od Saveza da samostalno bira igrače i njegov zadatak je da napravi atmosferu među igračima, da se to vidi na terenu i van njega. Kada imaš rezultat onda je to lakše. A rezultat je plasman na Svetsko, plasman na Evropsko prvenstvo. Upravo iz toga da Savez nije stao iza Muslina i da nije nakon ispadanja došao da objasni razloge ispadanja i odgovori na pitanja, otvorila su se ta pitanja oko upliva menadžera – ističe Andrijašević.
Nije tajna da je tadašnji selektor Slavoljub Muslin bio pod pritiskom zbog odnosa sa Sergejem Milinković-Savićem.
– Muslin je imao samo jedan momenat. Zvao je Sergeja Milinković-Savića, dao mu šansu na jednoj pripremnoj utakmici i rekao mu „trenutno mi nisi u koncepciji“, nudio mu da igra zadnjeg veznog, što je ovaj kategorički odbio, da bi na Svetskom prvenstvu protiv Brazila upravo igrao to. To ćemo verovatno jednog dana saznati šta je u pozadini. Ja nemam ništa protiv Sergeja Milinković-Savića, ali čoveku treba naći mesto u reprezentaciji. Jer ili mora da se prilagodi načinu igru koji nije u Laciju, ili da mu nađeš špica kakav je Imobile. Tu je Muslin imao jasnu viziju. A onda je izvršen takav pritisak, pretili su mu da će na kraju ovaj čovek igrati za Crnu Goru i 300 nekih stvari, kako bi morao da popusti. A Muslin kakav je, nikada to ne bi uradio. Ne radi se to tako. U ozbiljnom firmama ako su dvojica u neslozi dođe direktor sedne sa njima dvojicom i vidi u čemu je problem. Predsednik saveza mora da zaštiti čoveka koga je doveo na mesto selektora, a koji mu je plasmanom na Svetsko prvenstvo to vratio. Pokuša se da se sredi jednim razgovorom, daleko od očiju javnosti i da se nađe dogovor i da podrška Muslinu. Mnogo reprezentacija ostalo je bez igrača koji su po svačijem mišljenju mogli da budu deo toga, ali svaki selektor ima pravo da odredi svoj tim i on odgovara za rezultat.
Kao šlag na čitavu priču oko menadžera usledila je afera koju je ispalio pomoćnik selektora Krstajića Milan Obradović, vezana za Luku Milivojevića i Faljija Ramadanija.
– Rekao bih da je to i nebitno. Prvo, taj menadžer preko svojih igrača sarađuje sa reprezentacijom godinama, kod Mihajlovića je imao devet, 10 igrača. Reagovali su na izjavu Luke Milivojevića „Daily Mail“. Ko je reagovao? Pa ne može da reaguje pomoćnik reprezentacije, koji se ne pita ni za šta. Mene kao čitaoca ne interesuje šta će reći Milan Obradović, već šta će reći selektor Mladen Krstjaić. Nisam stekao utisak da je pomoćnih selektora završio za advokata. To su stvari koje dozvoljavaš sebi. I ponavljam, ničeg od ovog ne bi bilo da su Kokeza i Krstajić izašli posle Svetskog prvenstva. Oni su poturili onog nesrećnog Savu Miloševića, Nenada Bjekovića – rekao je Andrijašević.
Sa druge strane Ivan Ivković smatra da menadžeri igrača nemaju odlučujući uticaj pri izboru reprezentativaca.
– To nije istina. Ti kada gledaš hrvatski kadar ja mislim da ne postoji čovek koji prati nogomet, koji se ne bi složio sa bar 19 od 23 imena. I u mlađim selekcijama je ok. Ti imaš situaciju da i oni igrači koji su izašli protiv Mamića, ala Halilović i Brekalo, koji su otišli ispod cene jer nisu hteli potpisati tajni ugovor sa agencijom, oni igraju za mladu reprezentaciju. Ima tu nekih usluga i uslugica, ali gde ih točno nema?