Superliga – realnost ili bauk UEFA?

Skener 25. nov 20187:44 > 7:46
Gonzalo Arroyo Moreno, Getty Images Sport

Bauk Superlige kruži Evropom. Iako niko sa sigurnošću ne može da kaže sa stopostotnom sigurnošću ko bi činio tu ligu i kako bi ona izgledala, priča o udruženju "najuticajnijih" klubova koji žele da uzmu fudbal i profit samo za sebe već se odavno zapatila u javnom mnjenju.

Od kada je sveta i veka postoji diferencijacija slojeva. Da li je to na patricije i plebejce, robovlasnike i robove, feudalce i kmetove, buržoazija i radnici, jednostavno aristokratija i ljudi neplemenitog roda. Iako ona deklarativno ne postoji, ta linija podele oseća se i u današnjem fudbalu. Zbog toga se sve češće govori o Superligi, ligi koju bi činila samo fudbalska aristokratija i koja bi bila zatvorenog tipa, što će reći ekskluzivan klub u kojem mesta nema za „obične smrtnike“.

Nije tajna da postoje bogatiji i siromašniji klubovi, kao i oni sa više i manje uticaja. To nije ništa sporno. Sporna je mogućnost da bi ti najbogatiji ili bolje rečeno najuticajniji klubovi (nije isto, postoje izvesne razlike u ova dva pojma) mogli da osnuju sopstvenu ligu u kojoj bi samo oni učestvovali. Ona bi, po tim pričama, bila liga zatvorenog tipa i samo bi odabranih 16 klubova moglo da je igra. Pošto nema zvaničnog dokumenta niti za Superligu niti koji bi to klubovi zaista bili učesnici tog zatvorenog društva, ono što znamo su imena klubova iz medija. A po istima tih 16 klubova su: Real i Atletiko Madrid, Barselona, Juventus, Inter, Milan, Roma, Mančester Junajted, Liverpul, Mančester Siti, Čelsi, Arsenal, Bajern Minhen, Borusija Dortmund, PSŽ i Olimpik Marsej. U stvari, postoji neki papir koji je „Football Leaks“ izbacio na kojem se nalazi imena ovih klubova koji navodno žele da pokrenu ovu ligu.

Priča je odmah naišla na plodno tle i mediji razglabaju i licitiraju oko datuma kada će ti klubovi definitivno pokrenuti ligu. Naravno, odmah se pravi paralela sa košarkom i sa sukobom ULEB – FIBA i stvara atmosfera da Superliga samo što nije. Međutim, kada se zagrebe ispod površine može se naći već na prvi pogled gomile rupa u ovoj priči. Prvo, nikakve veze nema između fudbala i košarke. Glavni problem u košarci zbog kojeg je izbio raskol na relaciji FIBA – najbolji evropski klubovi je distribucija novca od TV prava u evropskim klupskim takmičenjima. Ona gotovo da nije postojala, s obzirom da je organizacija Evrolige pod FIBA do 2000. i Lige šampiona pod UEFA razlika kao nebo i zemlja. Dakle, košarkaški klubovi su imali zaista na šta da se žale, dok fudbalski sa te strane i nemaju s obzirom da je sistem raspodele sredstava i organizacije zaista na jednom izuzetno visokom nivou.

SK

Drugo, što se prilično nadovezuje na ovo prvo. U košarci domaće lige marketinški i organizaciono, izuzev španske, nisu nikada bile na tom nivou atraktivnosti da bi mogle da zadovolje apetite onih najvećih, već su služile isključivo da daju učesnika Evrolige. Sa druge strane, u fudbalu su pojedina domaća takmičenja, pre svih Premijer liga, La Liga, Bundesliga, Serija A veoma profitabilna i atraktivna takmičenja i veoma važan izvor prihoda tih, upravo najvećih klubova. E sad, ako bi se dosledno povlačila paralela i stvarno, kojim slučajem, ovih 16 klubova stvorili tu zajedničku ligu, oni bi na taj način obezvredili domaće lige, u kojima se jedna od najvažnijih borbi vodi za Ligu šampiona. Bez tog takmičarskog značaja svakako da bi prihodi, posebno od TV prava znatno opali i ne samo da bi oni, manje uticajni ili siromašniji klubovi ostali bez lepog priliva novca, nego bi i oni bogati. Ne treba biti posebno nadaren za matematiku pa sračunati koliko bi jedan Mančester Junajted izgubio da mu značajno opadne priliv od TV prava za Premijer ligu i da nema prihode na koje računa danas u Ligi šampiona nego da samo ostane na prihodima od TV prava nekog takmičenja, koje osim što bi samo imalo velika imena, nije da bi baš imalo značajnu takmičarsku komponentu, jer ne bi bilo ispadanja, niti borbe za Evropu, a i pitanje šta bi titula donosila u simboličkom smislu, čega bi bio šampion pobednik te lige?

Zbog tih stvari postavlja se pitanje kome bi u stvarnosti odgovarala ova liga? Englezima sigurno ne bi, upravo jer su tek sklopili mega ugovor oko TV prava za Premijer ligu koji ih stavlja u dominantnu poziciju u odnosu na ostatak fudbalske planete i sigurno nisu ludi da seku granu na kojoj sede. Zbog toga su spremni i da žrtvuju takmičenje u Evropi samo da bi u Premijer ligi igrali značajniju ulogu, jer tu leži glavna lova. Barseloni i Real Madridu? Teško, jer ta dva velikana imaju fantastičan ugovor sa La Ligom oko TV prava, kojim praktično izrabljuju ostatak karavana i zašto bi se odrekli tako dominantne pozicije u Španiji zarad toga da sednu sa aždajama podjednakim ili gotovo podjednakim apetitima i da dele novac od TV prava po daleko ravnopravnijim uslovima, a to znači i manje para? Jednostavno nema logike.

Laurence Griffiths/Getty Images

Ono što je takođe veoma zanimljivo jeste, otkud baš ovih 16 klubova da figurira za zatvorenu ligu? Da li je ovo 16 najboljih klubova Evrope? Pa i ne baš ako se gledaju rezultati u poslednjih nekoliko godina. Svakako da tu fale na prvi pogled Napoli, Totenhem, Sevilja, a primetan je izostanak i portugalskih klubova Benfike i Porta, koji nisu možda prva evropska liga, ali su veoma bitni klubovi. Od ovih klubova koji su na listi veoma je sporno mesto Milana, Intera, Rome, Olimpika, bar kada je poslednjih nekoliko godina u pitanju. Ako se gleda celokupan istorijat evropskog fudbala, onda bi Milan i Inter mogli svakako da zavredne svoje mesto, donekle i Olimpik, ali po čemu Roma pre Napolija ili Lacija? A gde su tu Porto i Benfika pre Mančester Sitija i PSŽ? Aha, Mančester Siti i PSŽ zaslužuju mesto jer zahvaljujući ogromnoj količini novca koji imaju mogu da imaju jak uticaj na evropski fudbal, dovode vrhunska imena i dobijaju mnoštvo pristalica. Ako bi se uvažio ovaj argument, gde su u toj priči Milan, Roma, Borusija Dortmund, koji nije baš da plivaju u novcu, nije baš da mogu da biraju igrače među velikim fudbalskim imenima. Jednostavno ima mnogo nekonzistentnosti i nedostatak jasnog kriterijuma zašto baš ovih 16 klubova?

Ova priča nema realno budućnost, jer kao što se može videti, fudbal je veoma živa stvar i onaj ko danas ima jak uticaj pitanje je da li će ga imati za pet godina. Mnogo klubova se menja, a ima i mnogih zanimljivih tržišta koja nisu vezana samo za lige petice. Dakle, jasno je da nema ništa od Superlige, ali možda je i ključno pitanje ko stalno oživljava ovu, po svim parametrima nerealnu priču i zbog čega? Ako se pogleda tajming kada god se priča o Superligi dolazi se do zaključka da je to obično kada UEFA sprema neku promenu u formatu takmičenja. Tako je bilo i pre par godina kada je mesecima trajala kampanja, potekla iz UEFA, da se sprema zatvaranje „čudovišne“ Superlige i da se UEFA bori svim silama protiv toga. A onda je predstavljen novi format kvalifikacija za Ligu šampiona, po kojem ekipe iz četiri najjače lige više ne učestvuju u kvalifikacijama, a iz kojih samo šest timova može da izbori plasman u elitno takmičenje. Sada se ponovo maše baukom u vidu Superlige dok se sprema reforma u vidu formiranja novog klupskog takmičenja.

Christof Koepsel, Getty Images Sport

Deluje da je UEFA našla odlično strašilo kojim će da plaši fudbalsku Evropu, u nameri da pokaže kako samo ona stoji na braniku borbe za ravnopravnost i kako je ipak ona najbitnija. U stvarnosti, UEFA je najveći krivac za stvaranje sve većeg jaza između bogatih i siromašnih, a eventualno osnivanje Superlige, uz naravno uslov da ne bude zatvorenog tipa, uz razne modifikacije i sistem regionalnih fudbalskih takmičenja širom Evrope iz kojeg bi dolazili novi učesnici elitnog takmičenja, mogao bi da napravi veliki pozitivan korak u rešavanju ovog jaza. Ali onda UEFA više nikom ne bi bila potrebna…