Nikada se ne vraćaj na mesto uspeha

Skener 20. mar 20201:50 > 1:53
Gonzalo Arroyo Moreno Getty Images Sport

Staro fudbalsko, i ne samo fudblasko, pravilo je: "Ne vraćaj se tamo gde si već ostavio trag." Ipak, mnogi veliki fudbaleri i treneri nisu se pridržavali ovog pravila i nisu najbolje prolazili, a tim putem u nepoznato krenuo je i Zinedin Zidan.

Mnogi se na ovakav potez odlučuju kako bi obnovili iskru svoje karijere ili se vratili na mesto gde su proveli lepe trenutke, željni da ponovo osete tako nešto. Ali u velikoj većini slučajeva ti povratci nisu donosili željeni rezultat, a mnogi su čak drugim mandatom zasenili ono dobro što su uradili u prvom. Često na takvim potezima insistiraju i čelnici klubova, koji kada zapadnu u krizu, zovu „proverene snage“ kako bi vratili magiju.

Povezano

Apsolutni šampion insistiranja na povratnicima je Silvio Berluskoni. Legendarni gazda Milana poznat je po tome da je kupovao igrače i trener koji su protiv njegovog tima pružili dobre partije, kao i da je voleo da vraća one koji su u prvom mandatu ostavljali trag. Na njegovu i žalost navijača Milana, bez izuzetka, nijedan od velikih povratnika nije ni izbliza napravio očekivani efekat. Čovek koji je utemeljio dominaciju sa kraja 80-ih i početkom 90-ih Arigo Saki, vratio se u klub da zameni Oskara Tabareza u sezoni 1996/97. Milan je tada bio vladajući šampion, ali je šampionat završio na 11. mestu, a pamti se težak poraz na San Siru od Juventusa 6:1 uz dva gola Vladimira Jugovića. Slična priča bila je i sa osvajačem Lige šampiona, čovekom koji je uspešno nastavio Sakijevo delo Fabijom Kapelom. Njegov drugi mandat završen je tako da Milan nije uspeo drugu godinu zaredom da se dokopa Evrope. Don Fabio je imao i povratničku epizodu u Realu, koja nije bila neuspešnija od prve, ali ni uspešnija, pošto su mu obe trajale po godinu dana, u obe je osvojio titulu u Španiji ali bez evropskog uspeha i na kraju su ga oba puta navijači oterali ne podržavajući njegov način shvatanja fudbala.

Allsport UK /Allsport

Ništa bolje nije bilo ni sa igračima. Svima su poznati primeri Andreja Ševčenka, Kake, Pata, koji u drugom mandatu nisu bili ni senka igrača iz prvog. Donekle je izuzetak Zlatan Ibrahimović, koji u ovoj polusezoni na leđima nosio tim, a to što ovaj mandat nije spektakularan kao drugi zasluga je znatno lošije ekipe, ali i činjenice da je osam godina stariji.

Najsvežiji primer je Leonardo Žardim. Portugalski trener najavio je veliki povratak Monaka na glavnu evropsku scenu. Plasman u polufinale Lige šampiona i kao posledica enormno dizanje vrednosti maltene svih igrača, izbacilo ga je u orbitu kao jednog od najboljih trenera Evrope. Međutim, kada je pozvan da spasava klub ispadanja, kada su ga na rub propasti doveli oni koji su mu rasprodali ekipu, on je prihvatio. Velika greška. Sebi je dozvolio da se prihvati nemoguće misije, i postao je laka meta da se nesposobni rukovodioci grubo poigraju sa njim i ponovo ga otpuste. Na taj način ozbiljno je okrnjio teško stečen ugled.

Michael Steele, Getty Images

#related-news_0

Nekada pogubni efekti povratka ne vide se odmah, ali umeju dugoročno da oteraju kola nizbrdo. Za tako nešto boljeg primera nema od Žozea Murinja. U prvom mandatu u Čelsiju doneo je dve titule u dve sezone. Bio je prava senzacija, a onda je dobio otkaz i nastavio da piše istoriju u Interu, pa i Real Madridu. A onda se odlučio da se vrati na Stamford Bridž. Lestvica je bila dignuta dosta visoko, ali „Posebni“ je uvek voleo izazove i da prkosi opštim mišljenjima i šansama. Uspeo je da dođe do još jedne titule, prilično dominantno, ali to je istovremeno bio i kraj medenog meseca. Samo pola godine kasnije je otpušten. Ali da je bio otpušten samo zbog loših rezultata, ne bi bilo toliko tragično. Naprotiv, to i nije bio pravi razlog, a ono što je bio odredilo mu je dalji tok karijere. Otpušten je jer ga je minirala svlačionica, a gazda Roman Abramovič bio je primoran da bira, on ili oni. Uvek je lakše odreći se trenera, a epitet nekoga koga bojkotuje svlačionica posle nekog vremena, odredila mu je sudbinu u Mančester Junajtedu. Nije „Posebnom“ na Old Trafordu presudio nedostatak titule i rezultata u poslednjoj sezoni, već sukob sa najskupljom zvezdom tima Polom Pogbom. A to je nešto što se u današnjem fudbalu ne prašta. A i zbog nove reputacije, niko više i ne postavlja pitanje da li je prgavi Portugalac kriv. Ionako mnogima nesimpatičan, umeo često da ulazi u sukobe sa protivničkim trenerima, sudijama i ostalim zvaničnicima, bio je laka meta. Ali bar do povratka u Čelsiju igrači su o njemu, mahom govorili u superlativu. Ipak, to se promenilo povratkom na Ostrvo i definitivno mu je karijera od tada u padu. Čini se nezadrživom.

Shaun Botterill, Getty Images

Liverpul još čeka na titulu, ravno 30 godina. Za jedan od dva najtrofejnija engleska kluba to je ravno katastrofi. Zbog toga ni padanje u očaj nije nelogična reakcija. A jedan takav potez, baš potez očajnika bilo je angažovanje možda i najveće klupske legende, što kao igrača ali i kao menadžera Kenija Dalgliša. King Keni kao igrač bio je tri puta šampion Evrope sa Redsima, a vodeći Liverpul doneo je poslednju titulu nacionalnog šampiona. Pored nje osvojio je još dve, a Redsi su se nadali da će 20 godina kasnije isti čovek biti dovoljan talisman makar za trećinu od tog dostignuća. Iako nije radio punih 11 godina uspeo je da donese klubu prvi trofej posle šest godina Liga kup, dobio je ugovor na tri godine, ali se ljubav završila posle godinu i po dana, jer je završio osmi u šampionatu. Ipak, nije se moglo na staru slavu.

Getty Images/Matthew Lewis

Juventus je samo dva puta uspevao da dođe do titule evropskog šampiona. I oba trenera donosioca ušatog trofeja dobijala su drugu šansu. Marćelo Lipi svakako će biti zauvek u srcima Juventina. U prvom mandatu koji je trajao pet godina dva puta nije bio šampion Italije. I baš mu je druga izgubljena titula, bez plasmana u Evropu, donela otkaz. Nije bilo dovoljno ni što je osvojio, ispostaviće se poslednju Ligu šampiona. Ipak, posle dve Anćelotijeve sezone, u kojima je zbirno imao najviše bodova od svih ekipa, ali je u oba navrata ostao bez trofeja koji su završili u Rimu, vratio se i on, a vratile su se i titule. Ipak, samo domaće, a evropsku je izgubio od Milana. Godinu dana kasnije i prvenstvo je izgubio od najvećeg rivala, a to se ne prašta i ponovo je morao da napusti klupu omiljenog mu kluba. Ipak, na vreme je shvatio da više nije za njega klupska karijera i posvetio se reprezentaciji Italije. Doneo joj je svetsku titulu 2006. Ali je onda napravio kardinalnu grešku i preuzeo ekipu 2008. Vodio ju je na Svetskom prvenstvu 2010. a Italija nije prošla grupnu fazu prvi put od 1974. Taj neuspeh zapečatio mu je evropsku karijeru.

Getty Image/ Mark Metcalfe

Đovani Trapatoni imao je prvi mandat u Juventusu „da se smrzneš.“ U tih 10 godina osvojio je šest Skudeta, sva tri evropska trofeja, od čega dva puta Kup UEFA i dva nacionalna kupa. Ipak, kada se vratio 1991. za te tri godine nijedan trofej. Doduše u Bajernu je uspeo da obrne krug. Posle razočaravajuće 1994/95. bez trofeja, vratio se u Minhen posle godinu dana pauze. Za dve sezone osvojio je prvenstvo, kup i liga kup i koliko toliko poboljšao mandat u Bajernu. Ali ni to mu nije bilo dovoljno da se vrati klupskom fudbalu na Čizmi, ali je vodio reprezentaciju sa kojom je doživeo debakl na Svetskom prvenstvu 2002. od Južne Koreje i dve godine kasnije na Evropskom, kada nije prošao grupu.

Beate Mueller/Bongarts/Getty Images

#related-news_0

Bajern se na primeru još jednog trenera pokazao kao izuzetak od ovog pravila. Ali samo delimično. Jup Hajnkes je tri puta vodio u karijeri Bajern. Prvi put i najozbiljnije i najduže, čak četiri godine. Za to vreme osvojio je dve bundesligaške titule i odveo tim do finala Kupa evropskih šampiona. Ali krunu karijere u Bajernu imao je u drugom mandatu kada je u sezoni 2012/13. prekinuo na domaćem terenu dominaciju Jirgena Klopa, a na kontinentalnom doneo prvi trofej klubu posle 12 godina. Te sezone osvojena je tripla kruna a Hajnkes je proglašen najboljim trenerom sveta. Vratio se Jup i treći put i doneo je 2018. titulu. Ipak, ono što je možda i ključ za ovaj izuzetak je, što je oba puta doveden kao tranzicioni menadžer, da iskustvom održi balans ekipe, bez preteranih ambicija da se oko njega stvara projekat. 

Primeri neuspešnih povrataka postoje i na reprezentativnom nivou. A tu su Brazilci apsolutni šampioni. U cilju odbrane titule iz Japana, sa pravim drim timom koji su činili Ronaldinjo, Kaka, Ronaldo, Adrijano, angažovan neko ko zna kako se osvaja Zlatni globus – Karlos Alberto Pareira. On je to učinio 1994. i prekinuo post od 24 godine. Ali ta zvezda je odavno počela da tamni, nigde se nije zadržao duže od dve godine, a i tim koji je nasledio znatno drugačije je igrao nego onaj od pre 12 godina. Krajnji rezultat bilo je četvrtfinale i prekid serije od tri uzastopna turnira na kojima je Selesao stizao do finala.

Kevork Djansezian/Getty Images

Posle njega tim je preuzeo njegova produžena ruka te 1994. Karlos Dunga. Legendarni kapiten naređao je sa trofejima. Osvojeni su Kopa Amerika i Kup konfederacija. Ali na Svetskom prvenstvu ispadanje u četvrtfinalu od Holandije i prekid saradnje. Kako ni u Brazilu nije osvojena titula ponovo se kao spasilac doveo Dunga. Naizgled, nema šanse da se bude lošiji nego u prvom mandatu. Međutim, Dunga nije ni dočekao Svetsko prvenstvo u Rusiji pošto je na 100. godišnjicu Kopa Amerika doživeo debakl i nije uspeo da prođe ni grupnu fazu, posle čega je dobio otkaz.

Poslednji osvajač Svetskog prvenstva za Brazilce bio je Luiz Felipe Skolari. Uspeo je da se dočepa Globusa 2002. a ista magija očekivala se i 12 godina kasnije na domaćem tlu. Sve mu je bilo oprošteno i da igra defanzivno, samo da donese titulu. Sve je dobro išlo do polufinala, a onda se pojavila Nemačka i 1:7! Usledio je meč za treće mesto i 0:3 protiv Holanddije. Težak udarac i definitivno nešto što nije trebalo Velikom Filu.

Zhong Zhi, Getty Images

Dolazimo do junaka ove priče. Kažu da se pametan uči na greškama drugih a glup čovek na svojim. Očigledno da u to Zinedin Zidan naročito ne veruje. U prvom mandatu i to na prvom samostalnom poslu, ušao je u istoriji kao prvi trener koji je vezao tri titule u Kupu/Ligi šampiona. Postao je i prvi trener Reala koji je posle skoro pola veka u istoj sezoni osvojio domaću i titulu šampiona Evrope. Donekle je razumljivo što je otišao posle treće vezane titule, ali isto tako potpuno je nerazumljivo šta mu je trebalo da se, manje od godinu dana pauze, vrati u istu sredinu?

Sve i da je bilo idealno stanje u kraljevskom klubu, a daleko od toga da jeste, nerezonski je vraćati se u ekipu sa kojom ste prešli igricu. Šta je to mogao da uradi što već nije? Ništa. A mogao je i može mnogo da izgubi. Možda je želeo da pokaže kako su te titule ipak njegove, a ne Kristijana Ronalda. I zato je iskoristio priliku da se vrati kada je Portugalac prodat. Iskoristio je priliku, pa je ekipu preuzeo u toku sezone u kojoj su već izgubljeni svi trofeji, pa je sebi obezbedio bar pola godine bypass perioda, u kojem je mogao da skocka ekipu i napadne sve trofeje.

#related-news_0

Krenuo je agresivno u prelaznom roku. Odmah je dao do znanja Florentinu Peresu, čak i javno, da mu niko neće određivati koje igrače će dovesti. Na neki način, ovo je izgledalo kao objava rata čoveku, koji više od svega voli da pravi velike transfere i voli da se zna da se za sve pita u klubu. Ali Peres je, naizgled, odstupio i prepustio trofejnom treneru da vodi kolo. Da je tako najviše se videlo po pitanju centralnog veznog igrača. Peres je želeo Eriksena, kome je isticao ugovor u Totenhemu, ali Zidan je insistirao na Pogbi. Na kraju, ispostavilo se da je Pogba, da li zbog Mančester Junajteda, da li zbog Mina Rajole, ili zato što se Peres nije dovoljno potrudio, nedostižna meta i Real je ostao bez pojačanja na izuzetno važnom mestu. Glavno pojačanje Eden Azar fizički nespreman je došao u Madrid, a Luka Jović drugo najskuplje pojačanje u prelaznom roku, psihički nespreman za tako veliki klub. Prvi se nije naigrao zbog povreda, drugi se nije izborio za minuta, a učinak njih dvojice praktično nikakav. Ferlan Mendi je i pokazivao neko vreme da je pojačanje, ali opet u drugom delu sezone više se šansa ukazuje senatoru Marselu.

Dakle u pojačanja je utrošio skoro 350 miliona evra, a nijedno nije u prvih 11, niti je realno pojačao ekipu. Okosnica su starosedeoci ili oni koje je doveo Florentino za vreme Lopetegija. Drugi faul Zidan je napravio prilikom prodaje igrača. Dva najvažnija koja je trebalo da se reši, koji imaju najjače ugovore i najviše opterećuju klub su Geret Bejl i Hames Rodriges. Obojici je jasno stavio do znanja da su nepoželjni, da bi kada je propustio priliku da dovede Pogbu, rekao da Hames može da konkuriše za ekipu, a Bejlu je dao šansu kada nije uspeo da nađe kupca za njega i da ga natera da ide i odrekne se dela plate. Na kraju se Hames povredio pred početak sezone, a umesto da ode u Napulj ili Atletiko, ostao je voljom Zidana, ali ne da popuni rupu, nego da se leči. Bejl je na neki način porazio Zidana, koji umesto da ga potpuno ignoriše kao što mu je pretio, čim se oporavi od povrede malo malo mu daje šansu i čak očekuje od njega neki učinak. Malo deluje neozbiljno, gledajući sa strane, da se uzdaš u ljude koje si terao pre samo par meseci.

Gonzalo Arroyo Moreno/Getty Images

Ipak, Zidanova magija i nije bila transfer pijaca, ona je bila teren i priprema utakmica. U prvom redu motivaciona. Za razliku od nekih njegovih ranijih sezona, ovog puta je bio od početka, do ovog prekida, konkurentan Barseloni u La Ligi. Šta više, prvi put je u oba meča ostao neporažen, a čak je i odneo pobedu i tako stekao prednost u međusobnom skoru. Tom pobedom je preuzeo prvo mesto na tabeli i delovalo je sve bajkovito. Međutim, usledio je hladan tuš, poraz u Sevilji od Betisa i Barsa se vratila na prvo mesto 10 kola pre kraja. A kako je koronavirus prekinuo takmičenje, ne zna se ni da li će se nastaviti sezona, više ništa nije u Realovim rukama. Ukoliko sada ne osvoji titulu, kada je Barsa nikada dezorjentisanija, to će biti veliki neuspeh za Zidana. Već je ispao iz Kupa kralja, a u Ligi šampiona je izgubio prvi meč u Madridu protiv Mančester Sitija. Još se čeka revanš na Etihadu, ali neće to biti lak zadatak za Zidana i eliminacija je sasvim realna opcija.

Sasvim realan ishod ove sezone je da ostane bez velikog trofeja, što bi mu bilo prvi put u karijeri i već samim tim može da se kaže da mu je povratak neuspešniji. A vrlo verovatno neće imati šansu za popravni jer teško da će Florentino Peres propustiti priliku da kovertira otkaz čoveku, koji je mislio da može da mu ukrade slavu za tri vezane Lige šampiona. Postoji škola mišljenja da je Peres upravo i vratio Zidana, samo da mu se osveti za onakav odlazak i da dokaže svetu kako on i nije tako briljantan trener, a samim tim da on i nije najzaslužniji za one uspehe, već da se samo nalazio na pravom mestu u pravo vreme. To Zidan sebi nije smeo da dozvoli, kada je već izgradio sebi idealnu situaciju odlaskom iz kluba posle izuzetno uspešnog prvog mandata.

Angel Martinez/Getty Images

Na svim ovim primerima jasno se vidi šta je glavni pokretač bio ovim velikim trenerima da se vrate na mesto uspeha – sujeta. A kao što reče Al Paćino glumeći đavola u kultnom ostvarenju „Sujeta je definitivno moj omiljeni greh.“ Svaki od njih želeo je da pokaže sebi i drugima da veliki rezultati nisu plod sreće i slučajnosti i da to mogu da ponove. Greška u takvom rezonu je upravo ta, da u svakom velikom uspehu postoji sama po sebi, velika doza sreće. Da li u izboru igrača, da li u činjenici da se neko povredi u nekom važnom trenutku, a onda uđe zamena koja eksplodira i preokrene ceo tok sezone. Da li na samoj utakmici, jer da se ne lažemo, briljantan trener jeste važan za uspeh kluba, ali ipak su najvažniji igrači na terenu. Onaj ko je to shvatio, maksimalno je koristio njihovo darivanje i naplaćivao angažmanima u drugim klubovima. Onaj ko je to prenebregnuo, želeo je da se vrati na „mesto zločina“ i pokaže da je ipak on taj.