Kako je Francuska vratila ponos

Skener 22. mar 20201:17 > 01. apr 2020 12:03
Ian MacNicol/Getty Images

Posle gotovo decenije brojnih razočarenja div svetskog ragbija Francuska stala je na noge i konačno ima šansu da osvoji jedan od najvrednijih trofeja Kup šest nacija.

Francuska je zemlja u kojoj je ragbi na veoma posebnom mestu. Zemlja je koja je puno dala ovom sportu, što kroz sjajne igrače, trenere, klubove, pa i samu igru. To je nacija od koje se uvek očekuje da bude u prvom redu kandidata za velike trofeje. Taj standard ne napušta na klupskom nivou, ali na reprezentativnom došlo je do zastoja.

Ragbi u Francuskoj živi gotovo 150 godina, a reprezentacija svoje mečeve igra od 1906. Za sve to vreme, posebno od kada je postala velika sila od 50-ih godina prošlog veka, ne pamti se sušniji period od prethodnih 10 godina. U Kupu šest nacija (do 2000. Kup pet nacija, bez Italije) elitnom takmičenju zemalja severne hemisfere, od kada je Francuska osvojila prvu titulu 1954. nijednom se nije dogodilo da „Les Bleus“ ne osvoje titulu punih 10 godina. Takođe, od 1987. kada je pokrenut Svetski kup, nikada se nije dogodilo da trostruki svetski vicešampion veže dva takmičenja bez plasmana u makar polufinale.

Povezano

Upravo se to dešava Francuskoj u ovoj deceniji. Poslednji trofej u Kupu šest nacija „Les Bleus“ osvojili su 2010. a godinu dana kasnije igrali su finale Svetskog kupa. Od tada – ništa. Francuzi ne da su pali u senku Engleza, koju ipak mogu da prihvate u određenoj meri, uprkos tome što je u pitanju najljući rival, ali ipak etablirana ragbi sila na najvišem nivou, već su čak počeli redovno da kaskaju za Irskom i Velsom. Ove tri reprezentacije po tri puta su dolazile do trofeja, tako da je Francuska postala tek četvrti ragbi tim, na šta nipošto nisu navikli.

Tu nije kraj kockanju ugleda. U čak dva navrata i to na dva od poslednja tri takmičenja, gubili su i od Škota, koji su im dugo bili redovna mušterija. Povrh svega, vrhunsko brukanje doživeli su 2011. i 2013. kada su poraženi od Italije, ubedljivo najlošije reprezentacije u ovom društvu i to je čak dovelo do toga da su 2013. bili na sramotnoj poslednjoj poziciji.

Dno se dotaklo i moralo je da se nešto preduzme. Pored toga što rezultata nije bilo glavni problem predstavljala je činjenica da je ekipa bila stara i islužena, a na ključnim pozicijama nisu se nalazili dovoljno kvalitetni mladi naslednici. Klubovi jesu top klasa, ali najviše zahvaljujući najvećim budžetima u Evropi, usled čega su puni elitnih stranaca. Međutim, vremena nije bilo i moralo je nešto revolucionarno smisliti.

Čelni ljudi francuskog ragbija odlučili su se za iskustvo. Na mesto selektora postavljen je 2017. tada 63-godišnji Žak Brunel. Sa profesionalne strane ima sve reference da bude na tom mestu: bio je pomoćnik selektora u najuspešnijem periodu francuskog reprezentativnog ragbija u ovom veku od 2001. do 2007. kada su četiri puta osvojili Kup šest nacija i igrali dva puta polufinale Svetskog kupa, bio je šampion Francuske sa Perpinjanom, sa kojim je došao do finala Hajneken kupa i osvojio Čelindž kup, koji je osvojio i sa Poom i bio je selektor Italije i to baš u periodu kada su Azuri oba puta pobedili Francusku, što su ovoj reprezentaciji i dve najveće pobede. Međutim, javnosti nije bio po volji. Prvo, smatrali su da ima previše godina i da je njegovo vreme prošlo. A drugo, nije im se sviđao njegov temperament i sklonost radikalnim odlukama, zbog čega je nosio i nadimak „ludak“.

Stu Forster/Getty Images

Nije ih „razočarao.“ A nije se ni trudio. Šta više, trudio se da maksimalno radikalizuje stvari. Rešio je da potpuno promeni filozofiju igre, što se maltene smatralo svetogrđem. Rešio je da ubrza igru do maksimuma, igračima menjao pozicije i to sve da bi se, po njegovim rečima, ekipa adaptirala na moderne trendove i da bi mogla da parira Novom Zelandu. Javnost to nije lako prihvatila, a mnogi su govorili da Francuska ne treba da se prilagođava drugima, da je u slavnim danima tukla Novi Zeland upravo zato što je imala svoja oružja. A kada nije bilo osetnog pomaka u rezultatima, pritisak se pojačavao. Preživeo je do Svetskog kupa, ali su svi otpisali Francuze. U grupi sa Engleskom i Argentinom, gotovo niko nije očekivao prolaz iz grupe.

Ipak, na startu je pobeđena Argentina, a prvo poluvreme bilo je verovatno i najbolje francusko u ovoj deceniji. Ultra brz ragbi, sjajna igra kroz ruke, non stop napredovanje. Jednostavno „Les Bleus“ bili su potpuno neprepoznatljivi. Znatno učinkovitiji od onoga što su prikazivali u poslednjih osam godina, a mnogo su lepše izgledali nego u najlepšim danima. Usledile su još dve pobede nad SAD i Tongom, a onda četvrtfinale protiv Velsa. Francuzi ponovo sjajni protiv favorita, polufinale je bilo na vidiku. Ipak, u poslednjim trenucima Ros Morijarti postiže esej za osvetu za 2011. i Zmajevi su u polufinalu. A Žak Brunel napušta klupu „Les Bleus“ iako je tada već bilo znatno manje onih koji su insistirali na odlasku, nego na početku šampionata, a znatno više onih koji su želeli da ga vide i narednih godina.

Na klupu je seo Fabijen Galtije. U najboljim je godinama (50) već ima zavidno trenersko iskustvo, trofeje, bio je reprezentativac u njenom izuzetno plodnom razdoblju. Jednostavno javnost je jednoglasno stala iza njega. Sve su to bili povoljni momenti, a najpovoljnija okolnost bila je ta da je njegov prethodnih napravio nepopularan, radikalan, ali preko potreban posao. Galtije koji je bio Brunelov pomoćnik, nastavio je da nadograđuje osnovu koju mu je ostavio prethodnik. Rezultati su munjevito usledili. Tri pobede na startu Kupa šest nacija, od čega dve protiv Engleske i Velsa, Francuze su gurnule u prvi plan. Pojavila se realna nada da bi trofej, posle decenije čekanja, konačno mogao u Pariz. Doduše, usledio je poraz od Škotske i to bez bonus poena, pa su sada Engleska i Francuska potpuno poravnate pred poslednje kolo, koje je odloženo zbog pandemije koronavirusa.

Stu Forster/Getty Images

Veće šanse su na strani Engleske, pošto igra meč sa Italijom, a Francuska dočekuje Irsku. Ali i to što je Francuska došla dotle da do poslednjeg minuta bude u konkurenciji za trofej i zavisi od sebe, ipak je ogroman iskorak u odnosu na bilo koju od prethodnih 10 godina. Galtije je već sada ljubimac nacije, ragbistima se ponovo veruje. Brunel nije dobio poštovanje te iste javnosti, ali nema sumnje da od Galtijea ima večeru. Jer i njegov doprinos ka vraćanju ponosa Francuskoj je, makar podjednak kao i sadašnjem selektoru.