Dragi dnevniče: Još boli prečka iz Tuluza

Reuters/Action Images

Postoje momenti koje bismo svi voleli da zaboravimo istog trenutka, a ostaju upamćeni za čitav život. Verujem da nisam ekskluzivan kada govorim o promašenom penalu Peđe Mijatovića te junske večeri 1998. u Tuluzu.

Stu Forster /Allsport

Mnogi psiholozi smatraju da je u čoveku jače ukorenjeno loše sećanje (na tugu, bol, gubitak) i da ga se detaljnije seća nego na one lepše trenutke. Ne bih smeo potpuno da se zauzmem za to gledište, jer apsolutno ništa ne može zameniti osećaj kada sam postao otac. Ali kada je sport u pitanju moram priznati da koliko god je bilo mnogo divnih momenata koji su me učinili istinskim srećnim ni  jednog se ne sećam tako dobro kao onog od 29. juna 1998.

Bilo je to leto kada sam polagao prijemni za srednju školu. Sa jedne strane određena količina stresa bila je prisutna. Ali sa druge to je bio kraj četvorogodišnjeg perioda čekanja od kraja jednog do početka sledećeg Svetskog prvenstva, najvažnijeg sportskog događaja. U ovom slučaju, ovo je praktično bilo osmogodišnje čekanje, jer se konačno na velikom takmičenju pojavila naša reprezentacija.

Povezano

Te 1990. kada sam gledao Mondijal u Italiji, realno bio sam klinac. Jesam pratio te utakmice, jesam ludački navijao, jesam već tada se ložio da budem selektor umesto Osima, ali to je potpuno drugi padež nego kada se prati neko takmičenje sa 15 godina. Iskreno, nije mi bilo lako da pratim Mondijal u SAD, gde sam zamišljao koliko smo mogli da postignemo sa Dejom koji je rešio finale Lige šampiona, Mihom i Jugom koji su već igrali ozbiljno u najjačoj ligi sveta, Mijatom koji je postajao velika zvezda u Španiji, već etabliranim Špancima Jokanom i Đukom, a sa druge strane zanimljivom plejadom igrača iz domaćih klubova, posebno Zvezde i Partizana, koji su i pored sankcija igrali preozbiljne derbije za današnje uslove. Posebno kada sam video šta su radili Rumuni i Bugari, nisam mogao da se otresem utiska da bi naši Plavi bili u najužoj konkurenciji za svetsku titulu.

Već četiri godine kasnije priča je bila malo drugačija. Svi oni su bili četiri godine stariji, a to se posebno videlo na Deji i Piksiju, koje sam gledao još u Italiji. Međutim ostatak ekipe je bio baš u dobrom momentumu. Juga sa ozbiljnim renomeom u mnogim klubovima, Miha čija levica kidala u Seriji A, Jokan potpuno sazreo, zatim momci koji su pre četiri godine igrali domaću ligu sa ozbiljnim inostranim karijerama poput Miloševića, Đorovića, Mirkovića i Darka Kovačevića, jakim mladim talasom predvođenim Dejanom Stankovićem i Pericom Ognjenovićem, predvođenim tada zvanično drugim igračem sveta i donosiocem evropske krune za Real Madrid – Predragom Mijatovićem.

Priznaćete dovoljno razloga za optimizam i ozbiljno loženje. Međutim, ekipa uopšte nije delovala posloženo i spremna za veliko takmičenje. Horor protiv Irana, koji je volšebno u našu korist preokrenuo Siniša Mihajlović, neshvatljivo ispuštena Nemačka, koja je slavnim imenom donosila veliki skalp, porast samopouzdanja i objektivno lakši kostur, a opet bila je matora, isceđena, ni traga onom jakom timu koji je dve godine ranije osvojio EURO i morala je biti pobeđena i na kraju bledo izdanje protiv fenjeraša Amera. Tako je izgledala grupna faza i to je bila naša najava duela sa Holandijom.

Nije ni Oranje blistalo, dva remija i pobeda. Ali se znalo da je to potentan tim. Kostur onaj moćni Ajaks, pojačan Bergkampom u životnoj formi, Overmarsom… Moram priznati, nisam bio optimista. Čak ni atmosfera kod kuće nije obećavala. Ako ništa drugo, znalo se da bar otac i ja gledamo zajedno utakmice, da li kod kuće ili negde drugde. Ovog puta ostao sam sam, pošto je morao ranije da legne. A onda kada sam video sastav za koji se odlučio Slobodan Santrač: Kralj – Mirković, Komljenović, Đorović, Mihajlović, Petrović, Jokanović, Brnović, Jugović, Stojković, Mijatović, čak se nisam ni iznervirao, što je bila moja česta reakcija na sastave naših selektora. Samo sam bio u blagoj neverici i postavio neka pitanja: „Gde nam je centarfor? Šta će tu Brnović? Zašto umesto njega ne igra Stanković? Šta igra Mirković a šta Komljenović, pošto su obojica desni bekovi?“

Kada sam seo u dnevnoj sobi da gledam utakmicu, utakmicu koju sam praktično čekao osam godina još od one Argentine, Šabanadžovića, Maradone, Deje, Piksija, Hadžibegića, Gojkočee, utakmicu koju sam zamišljao tolike godine (nije nužno protivnik bila Holandija), nisam osetio tu euforiju. Ne, tačno se sećam osećaja. Kao kada dođeš da gledaš izvršenje smrtne kazne nekog tebi bliskog a ti ipak moraš da se pojaviš i ispuniš formu. Gledam onako belo kako nas Holanđani razvaljuju, kako probijaju sa svih strana naš „ojačani“ bedem, kako je to voleo Milojko da naglašava pravdajući selektorovu postavku. Gol je visio u vazduhu i kada je Bergkamp otresao Baticu, kao daje neki kadet u pitanju i rutinski plasirao pored Kralja loptu samo sam odahnuo i rekao „dobro, izdržali smo čak 38 minuta.“

Kada je odsvirano košmarno poluvreme (mada to je ona najgora vrsta košmara, koji zapravo očekuješ i odigrava se baš onako kako si predvideo da će se događati) usledio je najlepši momenat u tih oko sat vremena. Majka je spremila večeru. Jedna od mojih omiljenih disciplina bila je da u hrani ublažim emotivne tegobe, a ovo jeste bio jedan od tih momenata. U međuvremenu krenulo je i drugo poluvreme, a ja sam još bio za trpezarijskim stolom, spreman za repete. Pre sam odlučio da uživam u hrani nego da gledam još 45 minuta mučenja. Ali onda sam skrenuo pogled na televizor i video da imamo skraćeni korner na blizu šesnaesterca Holanđana. Piksi kraj lopte „E to vredi videti“, jer sam znao da nam je to jedina šansa da nešto učinimo. Milimetarski precizan centaršut, sve je prebacio i pogodio u čelo Slobodana Komljenovića, koji postaje najbolji strelac ekipe na Mondijalu. Skačem i derem se poput huligana na stadionu i momentalno sve što je bilo ostavljam iza sebe. „Čoveče, dadosmo im gol iz prve poluprilike. Ma nema, Piksi je bio i ostao majstor, to ne nestaje. Samo da odmah ne primimo gol, već ćemo ih posle nekako prevariti“ bile su rečenice koje su mi prolazile kroz glavu. Ili sam ih glasno izgovarao, ne bih znao, bio sam u ozbiljnom transu.

Od silnog uzbuđenja i „pravog“ početka utakmice, ponovo mi se prijelo, pa sam uzeo repete. Samo što sam se spremao za novi zalogaj, čujem iz daljine Milojkov glas „Jedanaesterac!“ Prva reakcija je bila „ma učinilo mi se“, a onda sam gledao usporen snimak duela Japa Stama i Vladimira Jugovića i samo sam učvrstio svoje uverenje da Milojko ipak nije reako čarobnu reč (iako evidentno jeste bilo povlačenja za dres). Međutim, vidim da svi izlaze van šesnaesterca osim Van der Sara: „Ipak je penal! Neverovatno, ono nam je svirao. Kakav je car ovaj Španac“, već sam zapao u ozbiljnu euforiju. „Ha, ha, ha, ne verujem, okrenućemo ih za samo pet minuta. Ma nema šanse da se vrate od ovog šoka“, već sam slavodobitno konstatovao, samo što već nisam počeo da pravim planove za četvrtfinale. Dok se sve raščišćavalo licitirao sam ko da izvede penal. „Ma Piksi, ko drugi. Hm, ali imam neki loš osećaj u vezi njega. Možda Miha u boljoj je formi. Hm, ali nije slobodnjak, ovo mu je preblizu, nije isto. Ne, najbolje Juga, ipak je on pre dve godine rutinski savladao Van der Sara, zna on kako.“

A onda sam video, realno najlogičniji izbor – Peđa Mijatović. Nema šta, lider naše reprezentacije, u to vreme zvanično drugi igrač sveta, ma nema šta. Ali opet, ne samo taj šampionat, čitav drugi deo sezone igrao je ispod svog nivoa, jedino dobro imao je taj gol u finalu Lige šampiona. Videlo se na njemu da ne puca od samopouzdanja, kako je do pre samo šest meseci. A kada je prišao lopti i uhvatio zalet i kada se kamera zaustavila na njemu, sve mi se smrklo. Njegov izraz lica nimalo nije obećavao, kao da nije verovao da će pogoditi taj penal. Od potpune euforije obuzeo me je neverovatan strah. Znao sam da od ovog penala sve zavisi. Ako ga pogodimo i preokrenemo na 2:1, to će biti strašan psihološki udarac za Holanđane i moguće je da neće uspeti da nam uzvrate. Sa druge strane, znao sam da bolju šansu nećemo dočekati.

Sve je stalo u taj trenutak. Kako se Mijat zaleteo pretrnuo sam. Gotovo sam video loptu u osmom redu tribina. A onda taj zvuk. Zvuk gotovo polomljene prečke. Prvo sam doživeo zvuk, pa onda sam, nekako kompletirao sliku. Bio sam zapanjen, ostao nem. Tek posle nekoliko usporenih snimaka počeo sam da urlam: „Pa što tamo?! Što nisi lepo u ćošak, kako se i šutiraju penali?! Šta si se u..ao?! Idi bre Mijate…“, i tako nekih dobrih pet minuta. A pošto sam završio sa pljuvanjem Peđe Mijatovića zapao sam u potpunu depresiju. Znao sam da je sve gotovo, nema šanse više ništa da uradimo, samo je pitanje vremena kada će Holanđani da nam daju gol, treći, peti…

Jednostavno, već sam imao mnogo odgledanih utakmica da sam znao da prepoznam trenutak kada se odlučuje. Iskreno, posle penala, malo čega se i sećam. Sećam se da je Dejo ušao u igru i imao neki polu prodor, ali ništa opasno. Praktično sam nepomično sedeo i čekao egzekuciju. Ali kako je prolazilo vreme i bližio se finiš počeo sam malo drugačije da razmišljam „možda i možemo da izdržimo, da se provučemo nekako do penala, pa onda malo sreće i eto. Ma gde, nismo uspeli ni onaj jedan da iskoristimo a sada ćemo kao svih pet. A baš će Kralj da se razbrani… Ali ajde, neka mi izborimo produžetke, pa ćemo videti.“ Tom mišlju sam se prepustio.

Ali ne lezi vraže. Taman kada sam uneo malo optimizma u praćenje utakmice usledio je udarac Edgara Davidsa. Čoveka koji do tada nije postigao nijedan gol za reprezentaciju uspeo je da plasira loptu pored šumu nogu, doduše da pogodi lagano levu Niše Saveljića i završi u donjem levom uglu Ivice Kralja. To je bio 90. minut i nažalost, ona očekivana egzekucija, kazna za „onu“ prečku. Na kraju se sve izdešavalo kako je moralo. Ipak je Holandija tada bila i kao tim, a bogme i po imenima, jača ekipa, sa ozbiljnim kontinuitetom i velika sila. Ipak su i taj meč znatno bolje odigrali. Dakle, nema šta, pobeda čista kao suza.

Da li je stvarno tako moralo biti?

Te noći nisam mogao da zaspim. Odzvanjala je ta prečka. Bio sam i tada uveren, a i danas sam, da je lopta išla samo malo niže i da smo poveli 2:1, da bismo otišli u četvrtfinale. Tamo bi nas čekala Argentina i prilika za veliki revanš. A posle Argentine Brazil i prilika za feštu, bez pritiska, ipak bi to bilo polufinale. Jedan trenutak, jedna drugačija odluka, da li selektora u vezi šutiranja penala, ili samog Mijata kako da ga šutne, značajno menja percepciju trenutka. Ne da je propuštena velika šansa, propuštena je šansa kakva se ne ukazuje. To sam mislio tada, a još sam uvereniji i sada u to.

Jedina „dobra“ stvar u vezi te utakmice, sa poluironičnim naglaskom na dobra, je što je zamenila iz sećanja Dejin zicer iz Firence osam godina ranije. Bilo je posle Tuluza i Maksimira i Lanetovog rušenja Nemačke. Bilo je i bolnih poraza poput onog od Australije u Južnoj Africi, pa i ovog skorijeg od Švajcarske u Kalinjingradu. Ali nijedan od tih momenata još nije uspeo da istisne prečku iz Tuluza.