Jedna od najspektakularnijih fudbalskih ekipa u istoriji fudbala je Ajaks iz sezone 1994/95. Ta ekipa je otelotvorenje onoga što Ajaks jeste i čemu je oduvek težio kroz svoje postojanje.
Ajaks iz Amsterdama nesumnjivo je deo fudbalske aristokratije. O tome svedoče trofeji, igrači koji su za njih igrali, veličina kluba. Dovoljno je samo reći da su na šestom mestu večne liste osvajača Kupa/Lige šampiona, da su na deobi šestog mesta po broju evropskih trofeja i da su jedan od samo šest klubova koji je osvojio sve evropske trofeje. Ali za razliku od mnogih iz tog društva, oni su do tih trofeja dolazili bez previše uloženog novca, sistemskim radom koji ima polazište u omladinskoj školi.
Esencija tog pristupa viđena je u sezoni 1994/95. Ajaks je te sezone došao do evropske titule na retko viđeno ubedljiv način. Možda i nikada viđen. Te sezone u svim takmičenjima ekipa je imala samo jedan poraz i to tek na penale u nacionalnom kupu. U prvenstvu se prošetala sa svega sedam remija i sve četiri pobede nad najvećim rivalima PSV i Fejnordom. A u Ligi šampiona od ukupno 11 odigranih mečeva zabeležili su sedam pobeda i postali su prva i do sada jedina ekipa koja je pobedila tri puta jednu ekipu u jednom ciklusu Lige šampiona. I to ni manje ni više nego vladajućeg šampiona Milan. Da se podsetimo, taj Milan je samo nekoliko meseci ranije deklasirao u finalu Barselonu predvođenu Romarijom, Stoičkovim, Brajanom Laudrupom, Ronaldom Kumanom, a sa klupe Johanom Krojfom. Taj Milan je pretrpeo sva tri poraza od Ajaksa i to bez postignutog gola sezonu kasnije.
Te sezone reformisana je Liga šampiona i umesto osam učešće u grupnoj fazi uzelo je 16 ekipa. Pored već pomenutog Milana, u takmičenju je bila i Barselona pojačana rumunskim maestrom Hadžijem, zatim Fergusonov Mančester Junajted, minhenski Bajern, Pari Sen Žermen sa jednim od najjačih napadačkih tandema Vea – Žinola, Benfika i drugi. A Ajaks ubedljivo najmlađi tim u takmičenju sa prosečnom starošću igrača manjom od 23 godine (tačnije 22.8 godina). Malo je reći da je u pitanju podvig posebne vrste.
Kako je mlađani tim, sa samo dva igrača starija od 30 godina i samo sa jednim igračem koji je pre toga imao iskustva igranja u elitnom klupskom takmičenju (Frank Rajkard) uspeo da ostavi iza sebe ovako jake i skupe timove? Da bi neke stvari bile jasnije trebalo bi se vratiti na leto 1991.
Ajaks je bio usred najtežeg razdoblja od sredine 50-ih godina kada se formirala profesionalna holandska liga. Dolazak najdražeg sina Johana Krojfa na mesto trenera nije doneo mnogo trofeja. Tačnije samo tri, dva kupa i Kup pobednika kupova. Bilo je to doba dominacije PSV Ajndhovena, koje je krunisao osvajanjem Kupa evropskih šampiona 1988. iste godine kada je i reprezentacija Holandije osvojila jedini veliki trofej, evropsku titulu. Tog leta Johan Krojf je napustio klupu i otišao svojoj „drugoj“ kući (mnogi, pa i on sam, rekli bi prvoj) u Barselonu. U Amsterdamu nisu mnogo plakali za njime, ne samo jer je za njegovo vreme prepuštena dominacija PSV, već i zbog njegovog teškog karaktera i sukoba gotovo sa svima (Rajkard pobegao od njega u Sporting, čak i po cenu da ne bude licenciran i momentalno pozajmljen Saragosi).
Usledila je katastrofalna sezona i tri promenjena trenera, da bi 1989. na klupu došao povratnik Leo Benhaker. Već prve sezone vraća se titula u Amsterdam, a u drugoj je izgubljena od ljutog rivala PSV zbog gol razlike, za samo dva gola. Da je tih godina bilo teško raditi u Ajaksu pokazao je Leo Behnaker, koji je posle ovog neuspeha bukvalno na samom početku nove sezone podneo ostavku i otišao iz trofejnog kluba.
Dok je seniorski tim imao problema i manjak stabilnosti klub je ipak ozbiljno radio sa povratkom sjaja omladinske škole i dizanja iste na viši nivo. Povećan je broj trenera, mnogo se uradilo na organizaciji, a najveći deo tog posla odradio je čovek koji je ponikao u Ajaksu, koji kao fudbaler nije uspeo da prođe pored Krojfa i Johanesa Neskensa i koji se vratio u klub 1988. kada je Krojf otišao. Postao je koordinator rada sa mlađim kategorijama i redom postavljao stvari na svoje mesto. Leo Benhaker ga je uzeo za jednog od svojih pomoćnika, a kada je Benhaker odjurio iz Amsterdama on je bio jedino logično rešenje za naslednika.
Naravno, u pitanju je Luj van Gal. Čovek koji se praktično od dana kada nije prošao u prvom timu omiljenog kluba spremao za ovu ulogu. Sve se poklopilo u skladu sa njegovim željama i uverenjima. Dovoljno je dugo bio u klubu da upozna, potom i stvori sistem, zatekao je ekipu prepunu mladih igrača i nijednog od 30 godina. Idealna situacija za njega, imao je svu slobodu da oblikuje ekipu po svojoj meri.
Početak nije bio bajan. Ispostaviće se da je već u prvoj utakmici izgubio titulu. Ajaks je gostova PSV u Ajndhovenu i izgubio 3:2, iako je nadoknadio 2:0. Na kraju, Filipsovci su došli do titule sa tri boda prednosti. Ali ipak je sezona završena trofejom. I to evropskim. Ajaks je prvi put u istoriji osvojio Kup UEFA i stigao do jedinog evropskog trofeja koji mu je falio i postao posle Juventusa tek drugi tim kome je pošlo za rukom da kompletira kolekciju. Od tada to su uspela da učine još četiri kluba.
Naredne sezone, prve u kojoj je bio samostalan trener, već su počele da se stvaraju ozbiljnije promene. Standardan golman postaje mladi 21-godišnji Edvin van der Sar. Uvode se u prvi tim Klarens Sedorf i Edgar Davids, koji u tom trenutku imaju 16 i 19 godina, a dovode se Mark Overmars i Jari Litmanen. Ekipa već počinje da dobija drugačije konture, ali proces je bolan i rezultati su trpeli. U prvenstvu Ajaks završava tek kao treći, iza Fejnorda i PSV, ali je ipak sezona završena trofejom. Osvojen je domaći kup, a taj trijumf označiće početak dominacije Ajaksa u domaćim okvirima pod Van Galom. Posebno jer je u polufinalu razbijen na De Kajpu šampion te sezone roterdamski Fejnord 5:0.
Van Gal je sledio svoj instikt i polako, ali sigurno formirao mladu, poletnu ekipu punu velikih talenata. Ali, Ajaks je klub gde se, na kraju svega, ipak traži dominacija u domaćim okvirima. Ni veliki Johan Krojf nije preživeo to što za tri godine nije doneo trofej u prvenstvu. Jasno je bilo i Van Galu da njegova misija neće imati efekat ukoliko ne dođu i oni najveći trofeji Shvatio je da mu je u moru „dečurlije“ potreban iskusan i prekaljeni ratnik. I dobio je najboljeg mogućeg. U Ajaks se, posle šest godina, vratio možda i najbolji univerzalac ikada uz Lotara Mateusa – Frank Rajkard.
Prava je sreća kako je Ajaks došao do čoveka koji je bio motor, paker, organizator, strelac, kvaritelj igre, u onom timu Holandije koji je osvojio evropsku titulu i u Berluskonijevom Milanu, koji je došao do tri titule u Seriji A i dve u Ligi šampiona za svega pet godina. I to u trenutku kada je imao samo 31 godinu. Samo, jer je to stvarno malo godina za čoveka te snage i koji je do tada osvojio 18 trofeja za svega 12 godina, kao i neke od najprestižnijih nagrada poput igrača godine Serije A 1992, dva puta najbolji igrač Holandije, član idealnog tima EURO 1988, a i dva puta je bio treći u izboru za Zlatnu loptu. Ajaks ga je doveo za milion i 200 hiljada maraka, što već tada nije predstavljalo preveliku cifru, posebno ne za takve igrače.
Tu je Van Gal pokazao da, uprkos uvreženom mišljenju da ne trpi zvezde i da je jako rigidan, ume da napravi prvi korak. Pozvao je velikog Amsterdamera da se vrati u rodni grad, klub u kojem je ponikao i iz kog je, nažalost, izleteo kao iz najgoreg pakla. Rajkard je Milanu dao sve i doneo mu sve, Holandiji je dao sve i doneo joj najveću slavu. Jedino je ostala praznina oko zaostavštine u njegovom Ajaksu. Bio je u tom klubu od 1981. i osvajao je domaće titule, Kup pobednika kupova, ali sukob sa Krojfom bio je toliko toksičan da je morao da ode. Sada mu se pružila prilika da, još dok je u dobrim godinama, zaokruži priču. Povratak je i olakšalo dovođenje jednog od dželata maja te godine u finalu Lige šampiona Marsela Desaija, koji je maltene Rajkardov klon.
Sa Rajkardom mladi Ajaks je dobio stabilnost i sigurnost na najosetljivijem mestima na terenu, u centru odbrane i prostoru između dva šesnaesterca. Pod Van Galom pokrivao je, u zavisnosti od protivnika i utakmica, oba mesta, i u odbrani i sredini. Zbog toga je lako pušten najbolji igrač do tada Denis Bergkamp u Inter, jer je Van Gal smatrao da Rajkardom dobija mnogo više. Sezona je počela duelom sa aktuelnim šampionom i najvećim rivalom te sezone Fejnordom. Tu je najavljena smena na tronu jer su Kopljanici razbucali jednog od najvećih rivala 4:0. Furiozno je Ajaks krenuo u prvenstvo i u prvih devet utakmica izgubio samo bod. Usledili su poraz od Tventea za gubitak prvog mesta i remi sa liderom Fejnordom.
Ali za razliku od prošlih sezona pod Van Galom, glava se nije gubila. Usledila je nova fantastična serija od 10 uzastopnih pobeda. Ne samo da je preuzeto prvo mesto, već se i napravila solidna razlika i titula je bila na vidiku. Ni kiks u kupu ispadanje u polufinalu od Neka, ni poraz u četvrtfinalu Kupa pobednika kupova od Parme nisu uticali da ekipa posustane na najvažnijem frontu. Na kraju, uz nešto slabiji finiš i poraze od PSV i Fejnorda, Ajaks ipak osvaja šampionat i konačno se vraća na tron. Imao je na kraju samo tri boda više od Fejnorda, imao je i četiri poraza više od ekipe iz Roterdama, ali i sedam pobeda više i čak 25 postignutih golova više. Van Galov sistem je počeo da funkcioniše, napadačka igra počela je da donosi ubedljive pobede i pobede u nizu, a na kraju i titule.
Više se nije postavljalo pitanje Denisa Bergkampa. Ajaks je već imao mnoštvo ubojitih oružja u napadu. Golobradi mladići izrasli su u prave Kopljanike. Finski Maradona Jari Litmanen bio je napred apsolutno prva zvezda, ali veliku ulogu imali su Ronald de Bur i Finidi Džordž, kao i Mark Overmars. Edgar Davids je izrastao u izvrsnog osigurača, posebno jer je uz njega bio Frank Rajkard, koji je pomagao i Deniju Blindu i Franku de Buru da postanu jedan od najčvršćih štoperskih tandema u Evropi.
Ekipa je imala i glavu i rep, a takođe je i non stop osvežavana novim biserima iz omladinske škole i izuzetnim akvizicijama skaut službe. Međutim naredne sezone podignuti su ulozi. Ajaks je posle tačno 10 godina zaigrao u elitnom klupskom takmičenju (nije učestvovao u sezoni 1990/91. usled kazne zbog navijača). Poslednje učešće završeno je momentalnom eliminacijom od Porta, a poslednji veliki proboj u borbi za šampiona Evrope trostruki osvajač ušatog trofeja imao je 1979/80. kada ga je sa kapitenskom trakom vodio poslednji mohikanac iz tri vezana šampionska pohoda od 1971. do 1973. Rud Krul. Sa razlogom, mnogi Ajaksu nisu davali ulogu, čak ni favorita iz senke, prevashodno zbog manjka iskustva i mladosti njegovim igračima. A konkurencija, nikada jača. Pride, Ajaks je žreban u grupi sa vladajućim šampionom i najboljom ekipom tog doba Milanom.
Ipak, već u prvom meču grupne faze u Amsterdamu videlo se da je Ajaks više nego ozbiljna ekipa. Gotovo lagana pobeda nad Milanom 2:0 najavila je jednu blistavu kampanju. Milan je pobeđen i na San Siru istim rezultatom, AEK je pobeđen oba puta. Jedini tim koji nije doživeo poraz te sezone od Ajaksa bio je Kazino Salcburg, danas poznatiji kao Red Bul Salcburg. Austrijanci su izvukli dva remija, koja mu ipak nisu značila jer su Ajaks i Milan otišli u četvrtfinale.
Ajaks je u grupu završio sa 10 bodova, jedino je više imao Pari Sen Žermen (12), sa gol razlikom 9:2, najmanje primljenih golova u grupi. Ali od suvih brojki mnogo je važnije reći kako je Ajaks izgledao. Može se reći nedodirljivo. Milan u dva meča nije napravio ozbiljnu šansu, Salcburg se provukao do istorijskog podviga – da ne izgubi od Van Galove kaznene ekspedicije. AEK nije imao nikakvu šansu. Milenijalci će reći da je Gvardiolina Barselona savršenstvo kako posedom nije davala protivnicima da dišu i držala ih non stop u fazi odbrane. Oni stariji prisetiće se Ajaksa iz te sezone. To je bio tim koji je mogao da drži loptu u nogama do sudnjeg dana, ali ako je hteo mogao je direktnom igrom, u tri poteza, da pređe čitav teren i dođe u priliku da završi akciju sa pet igrača. Jednostavno, savršenstvo.
Ali ta ekipa nije imala kompleks da mora uvek lepo da izgleda. Za razliku od Johana Krojfa, koji je zbog težnje ka estetici obrukao Barselonu sezonu ranije u Atini, Van Gal je pravilno prepoznao da je nekada bolje neizgubiti nego pobediti po svaku cenu. Mnogi „lešinari“ pomislili su da je Ajaks izduvani balon posle prve četvrtfinalne utakmice u Splitu protiv Hajduka. Ni 3:0 u revanšu nije ih razuverilo da su „klinci“ spremni da pokore Evropu. Ni serija bez poraza u prvenstvu, ni sva četiri trijumfa nad najljućim rivalima nije ih stavljala među favorite. Svi su čekali da Milan, koji se dizao, potpuno proradi, gledali sa oduševljenjem Pari Sen Žermen kako izbacuje Barselonu i pobednika tog polufinalnog duela svi su gledali kao favorita u finalu. Taj utisak je pojačao i remi bez golova u Minhenu u prvom meču polufinala. A onda je usledila utakmica koja je morala svima da pokaže da će Ajaks u Beču ipak biti, bar na pola pola sa bilo kojom ekipom. Van Galovi mladići zgromili su Bajern 5:2 i trasirali put ka prvom finalu još od Beograda 1973. Kao i u prethodna četiri finala i u ovom petom čekao ih je italijanski tim. Milan se, uprkos mnogim problemima, probio u finale, a optimizam među Italijanima je porastao posle revanša sa Pari Sen Žermenom. Pobeda od 2:0 uz dva gola Dejana Savićevića rosonere su stavili kao glavne favorite.
Ajaks je obezbedio odbranu titule, a ispadanje iz kupa od Fejnorda na penale nije umanjilo fokus sa glavne bitke. Luj Van Gal, Frank Rajkard, braća de Bur, Jari Litmanen, Deni Blind, živeli su za taj dan, da konačno odvedu svoj Ajaks u veliko finale. A tu su bili i junoše Davids, Sedorf, Rajziger, Van der Sar (koji je i tada delovao staro ali je imao samo 23 godine). Sumnjalo se da neko nekoga može tri puta da pobedi u istom ciklusu. Sumnjalo se da će Ajaks sa svojom ofanzivnom igrom proći kao i Barselona godinu dana ranije. Ali Van Gal je pokazao da je on kao trener bio potpuno spreman za tu utakmicu. Rajkard je vraćen u odbranu, a ispred u manevru bili su Sedorf i Davids i nije bilo klasičnog napadača, pošto je Klajvert ostao na klupi, već je igrao brzonogi Overmars. Posle dužeg vremena Ajaks se vratio na četvoricu u odbrani. Van Gal je ubio utakmicu.
Nije Ajaks pravio velike šanse, ali Milanu nije dozvolio ni toliko. Italijani su se orjentisali na odbranu, a ako su nešto i pokušali da urade u napadu, to su razbijali Sedorf i Davids. Izmene koje je Van Gal izvršio potpuno su zbunile Kapela. Sedorfa koji je imao izuzetno važnu ulogu zamenio je 17-godišnjim Nvankvo Kanuom, a glavnog igrača Jarija Litmanena Patrikom Klajvertom. Prvi je počeo da pravi dar mar, a drugi je rešio finale. U tom 85. minutu veliki majstor Frank Rajkard upućuje teledirigovan pas kojim razbija odbranu Milana i izbacuje Klajverta ispred Rosija, što ovaj koristi i slavlje može da počne. Milan kao ni pre, ni posle gola nije imao snage da uzvrati i tako je prepušten skiptar namenjen fudbalskim bogovima. Ajaks od prosečne starosti ispod 23 godine savladao je i potpuno nadmudrio oličenje vrhunske taktike i ekipu koja je u prethodnih sedam godina odigrala pet finala Lige šampiona i osvojila tri titule.
Ta ekipa prvenstvo je završila sa 61 od maksimalnih 68 bodova, sa 106 postignutih i samo 28 primljenih golova. Veliki rival PSV imao je 14 bodova manje, a nije mu pomogao ni najbolji strelac lige te sezone Luis Nazario da Lima, svima poznatiji kao Ronaldo. Van Gal je uspeo ono što nije uspelo velikom Johanu Krojfu. I to je uradio baš onako ajaksovski. Lično, pamtim kako je Milan u pohodu na prvu titulu u Berluskonijevoj eri razbio Real u polufinalu i potom Steauu u finalu. Ali Milan je tada imao Crvenu zvezdu i trenutak kada su ga fudbalski bogovi pogledali odozgo. I za svaki šampionski tim i pre i posle 1995. mogu da kažem da je imao, bar malu pomoć, tih istih bogova. Ovom Ajaksu to nije trebalo. Minut po završetku bečkog finala svi koji su to gledali mogli su da konstatuju kako nijednog trenutka nije ugrožena Ajaksova titula. Zbog toga je neverovatno koliko se malo priča o ovom pohodu o ovoj generaciji i o čoveku bez kojeg to naprosto ne bi bilo moguće.
Bečki trijumf Ajaksa je trijumf sistema. Taj sistem je izvukao najtrofejniji holandski klub iz pakla u kojem se rezultatski nalazio krajem 80-ih. Iako Ajaks više nije osvojio ušati trofej, taj sistem je doneo stvaranje još dve velike generacije i to u uslovima na globalnom nivou kada je sa takvom filozofijom to gotovo nemoguća misija. Prva predvođena Ibrahimovićem, Snajderom, Van der Vartom koju su sekundi delili od eliminacije Milana, kasnijeg šampiona Evrope, a druga sa De Lihtom, De Jongom, Van de Bekom, Tadićem, koju su ti isti sekundi delili od finala.
#related-news_0
Van Gal za razliku od mnogih trenera koji posle prvog velikog uspeha žure da okrenu novu stranicu u karijeru, odlučio je da brani stečeno. Rajkard je otišao u zasluženu penziju, ali ekipa je već imala iskustvo i napumpano samopouzdanje. To je na svojoj koži u grupi osetio Real koji je doživeo dva poraza bez datog gola i Ajaks je uz jedan remi otišao u četvrtfinale. Tamo je dva puta pobedio najbolju nemačku ekipu tog doba i budućeg šampiona Evrope Borusiju iz Dortmunda, a u polufinalu je sebi mogao da dozvoli luksuz da zabeleži prvi poraz u Evropi posle skoro dve godine. Panatinaikos je u prvom meču polufinala slavio u Amsterdamu 1:0, što je gorko platio u atinskom revanšu izgubivši 3:0. Ajaks je ponovo došao do finala. Ponovo je rival bio italijanski tim, ovog puta Juventus. Ali se finale igralo u Rimu. Ajaks nije bio inferioran, šta više bio je potpuno ravnopravan, ali su penali odlučivali. Ovog puta kuglica je stala na crno-belo, a Vladimir Jugović doneo je Staroj dami sreću sa kreča, baš kao i Mišel Platini 11 godina ranije. To su ujedno jedine dve Juventusove titule.
Ajaksova šampionska ekipa se rasula, ali Van Gal se odlučio za još jedan pokušaj. Ekipa je došla do polufinala ali je Juventus pojačan Zinedinom Zidanom tada već bio prejak i dvostrukim trijumfom preuzeo baklju od Amsterdamersa. Juventus je te i naredne sezone stizao do finala, ali od tada praktično kreće prokletstvo Stare dame, koja od 1997. u pet vezanih finalnih mečeva nije uspevala da dođe do trofeja.
Neko će reći čemu ovoliki tekst za ekipu koja je trajala dve, tri godine? Za jedan klub, koji nema luksuz da probija platne razrede do nebeskih visina i koji nema mogućnosti da mnogo dugo drži šampionski tim i pojačava ga, to jeste mnogo. Ali još značajnije je da se pogleda zaostavština te ekipe i ukupnog šestogodišnjeg Van Galovog rada. Ajaksovi klinci bili su okosnica reprezentacije Holandije, koja je na tri uzastopna velika takmičenja ispadala tek posle penala. Veliki broj tih igrača ostvario je velike karijere u inostranstvu. Edvin van der Sar bio je čuvar gola još dva evropska velikana Juventusa i Mančester Junajteda, sa kojim je takođe osvojio ušati trofej. Klarens Sedorf postao je prvi igrač koji je sa tri kluba osvojio Ligu šampiona, učinivši to sa Realom i Milanom dva puta. Edgar Davids igrao je velike uloge u Juventusu i Barseloni, a nešto slabije u Milanu i Interu. Mark Overmars učestvovao je u šampionskim pohodima na domaće lige sa Barselonom i Arsenalom. Nvankvo Kanu pravio mu je društvo u Arsenalu u veoma bitnoj ulozi. Braća De Bur pokorili su Španiju sa Barselonom. Frank je kao trener vezao četiri titule sa Ajaksom, što je rekord Amsterdamersa.
A čovek koji je sve to stvorio? Van Gal je tek drugi put u istoriji vodio Ajaks do tri vezane titule (njegov omiljeni učenik Frank de Bur će oboriti rekord). Domaće titule osvajao je i u Barseloni, Bajernu i AZ Alkmaru. Bajern je vodio i do finala Lige šampiona. Prvi je osvajač trofeja za Mančester Junajted posle Ser Aleksa Fergusona i čovek koji je vratio taj klub u Ligu šampiona. A kao selektor Holandije vodio je Oranje do trećeg mesta na Svetskom prvenstvu 2014. a dalje se nije moglo zbog, pa pogađate – bele tačke. Ipak, kada se pominje Van Gal svima će prvo na pameti biti ta 1994/95. i mladi, ali slave vredni Kopljanici.