Bad Boys vol. II

Skener 24. maj 202019:57 > 19:58
Tom Pidgeon/Getty Images

Dominacija Detroit Pistonsa krajem 80-ih ostaće zlatnim slovima upisana u anale NBA lige, ali trofej iz 2004. možda je čak i veći podvig za franšizu iz Motor City.

Kada se govori o Detroit Pistonsima gotovo sve staje u priču o čuvenim „Bad Boys“ koji su dve godine uzastopno 1989. i 1990. osvajali titule. Koliko god da ta generacija zaslužuje hvalospeve njeno toliko uzdizanje na neki način degradira i nezasluženo baca u potpunu senku još jednu šampionsku generaciju. Ekipa koja je 2004. donela u Motor City treću, za sada i poslednju titulu, napravila je veliki podvig o kojem zaslužuje dosta da se priča.

Rip Hamilton, Čonsi Bilaps, Ben i Rašid Valas, Tajšon Prins predvođeni velikim magom Lerijem Braunom, blago rečeno, šokirali su svet juna 2004. Pred početak te sezone ne da nisu bili glavna priča, već teško da su i bili priča. Ne toliko da su potcenjivani, jer su već dve prethodne sezone išli do 50 pobeda i igrali plej-of, već jer je bilo mnogo atraktivnijih priča. Sa jedne strane u Medison Skver Gardenu održan, je dugo očekivan i po mnogima, najspektakularniji draft ikada (svakako najspektakularniji od 1984.), na kojem je i Detroit imao jednu od važnijih uloga, s obzirom da su imali drugog pika. Sa druge strane, ali bukvalno na drugoj strani države, u sunčanoj Kaliforniji, pravio se brutalan super tim. Los Anđeles Lejkersi, kojima je tok leta prekinut niz od tri šampionske titule, rešeni da vrate pehar u Grad anđela, Šekilu O’Nilu i Kobiju Brajantu pridružili su dva Hall of fame igrača Karl Melouna i Gerija Pejtona. Ko je tada mogao i da razmišlja o Pistonsima?

Povezano

U stvari, bili su tema, ali više kao neka vrsta podsmeha. Sa jedne strane sve se otvorilo da Pistonsi posle drafta izađu sa velikom dozom respekta. Ekipa koja je u prethodne dve sezone imala 50 pobeda i učvrstila se kao standardan plej-of učesnik posle turobnih 90-ih, dobila je priliku da na najspektakularnijem draftu, punom budućih velikih zvezda NBA, kojima se već tada prognozirala velika budućnost, bira druga po redu. A kako su Pistonsi došli do drugog pika? Neverovatnim spletom srećnih okolnosti i dugogodišnjeg planiranja. Još davne 1997. kada je Detroit krenuo u ozbiljan ribilding trejdovao je nekadašnjeg NBA šampiona Otisa Torpa u tada Vankuver Grizlise, u zamenu za pika prve runde drafta 2003. znači tek šest godina kasnije. Tada su Grizliji imali 14 pobeda i delovalo je da je to investicija u pravom smeru. Međutim, 2001. u Memfis dolazi Po Gasol koji te sezone postaje ruki godine u sezoni sa 23 pobede i najavljuje potencijalno sjajnu sezoni Grizlija. Sezonu u kojoj bi odličnim skorom, ne baš propao pik Pistonsa, ali svakako ne bi bio u vrhu. Međutim, Memfis je bio ponovo u donjem domu i sreća se osmehnula ekipi iz Motor City. 

Svi su znali da će Lebron Džejms u Klivlend, ali Detroit je imao šansu da bira Karmela Entonija, Krisa Boša, Dvejna Vejda, pa čak i da dobro naplati tog pika kroz neki trejd. Međutim, generalni menadžer Džo Dumars imao je nešto drugo u planu. Sa drugog mesta uzeo je mladog i perspektivnog centra odličnih fizičkih predispozicija Darka Miličića. Mnogima taj potez, iako je bio dugo najavljivan, nije bio logičan. Ali kada se malo zagrebe ispod površine, nije ni potpuno nelogičan. Džo Dumars je bio veoma važan član „Bad Boys“ u vreme kada je uspostvaljano ono što se zove kultura Detroit Pistonsa. Tu je tim ispred svega, kolektiv koji ne trpi zvezde koje nisu spremne da mu se podrede. Sigurno da je postojala opasnost da bi neko od trilinga Entoni, Boš, Vejd mogao da dođe u iskušenje da „privatizuje“ ekipu, što ipak nije deo DNK Pistonsa. Zbog toga dovođenje mladog 17-godišnjaka mogao se shvatiti kao dobar zalog za budućnost, posebno što na prvi pogled delovalo da je fizički manje više spreman za NBA ligu i da se ne bi mnogo vremena potrošilo da se napravi materijal koji bi dugo nosio franšizu iz Mičigena.

Tom Pidgeon/Getty Images

Koliko god se sa strane smejali Pistonsima i Dumarsu, u Detroitu su znali šta rade. Na kraju krajeva, sam Dumars je zaslužio apsolutno poverenje. Na mesto generalnom menadžera došao je 2000. Iako je prvu sezonu završio sa negativnim skorom (32-50, najlošijim u poslednjih šest godina) i propuštenim plej-ofom, u klubu su mu verovali. Najbolji potez te sezone bilo je angažovanje Bena Volasa, kojeg je doveo iz Orlanda u zamenu za veliku zvezdu Grenta Hila. U tom trejdu u Motor City došao je i Čaki Etkins, koga posebno pamte navijači Crvene zvezde kada je Ciboni doneo pobedu u praznom Pioniru u prvom ikada evroligaškom meču crveno-belih 1998. Već tada se videlo da je Ben Valas defanzivna sila i nije Dumars pogrešio kada je rešio oko njega da pravi nove Pistonse. Kockice su počele polako da se slažu. Doveden je naredne sezone Rik Karlajl na klupu, koji je u dve sezone vodio Pistonse do 50 pobeda i titula u divizijama Central prvi put još od šampionske 1989/90.

#related-news_0

U prvoj od te dve sezone Pistonsi su dogurali do polufinala Istoka prvi put od sezone 1990/91. (izgubili od Seltiksa 4:1), a Ben Valas je podigrao status do zvezde tima. Te sezone je izabran za defanzivnog igrača godine i bio je u trećoj petorci lige. Da Dumars ima njuh za dovođenje igrača pokazao je i na primeru Korlisa Vilijamsona, koji je te sezone kada je došao u Motor City dobio nagradu za najboljeg šestog igrača. Sam Rik Karlajl proglašen je trenerom godine.

Tog leta 2002. Dumars je dodao možda i dva najvažnija delića u šampionsku slagalicu. Ben Valas je unutra bio gospodar situacije, ali dolaskom Čonsija Bilapsa i Ripa Hamiltona stvoren je odličan bekovski tandem i Pistonsi su postali još ozbiljnija pretnja spolja. Sa jedne strane Čonsi Bilaps je već imao ozbiljnu karijeru u NBA iza sebe od šest sezona u Bostonu, Torontu, Denveru i Minesoti. Iza njega je išao prefiks „pouzdan“, bio je plejmejker koji je mogao da garantuje 10-ak poena po meču. Ali ono što je bilo i najznačajnije za franšizu kao što su Pistonsi, bio je jako zahvalan odbrambeni igrač. Sa druge strane Hamilton je iza sebe imao tri sezone u Vašingtonu i pokazao se kao rasan strelac. U poslednjoj sezoni beležio je prosečno 20 poena i to pored Majkla Džordana. Cena njegovog dovođenja u Motor City nije bila mala za Dumarsa. U trejdu u kojem je učestvovalo šest igrača, morao je da pošalje prvu zvezdu i prvog poentera tima Džerija Stekhausa u Vašington, jer je ulazio u poslednju godinu ugovora, ali ispostaviće se da je to odlično naplatio Hamiltonom koji je to višestruko vratio.

Već tog leta Detroit je imao iskristalisanih tri od pet članova šampionske petorke. Tog leta je došao i do četvrtog – Tajšona Prinsa. Međutim, 23. pik sa drafta nije bio u ruki sezoni toliko u prvom planu, ali je u minutima koje je dobijao pokazao da može biti izuzetno koristan. Imao je najbolji procenat šuta u timu i za dva i za tri poena, ali vraćamo se na najvažniju karakteristiku sistema Pistonsa, bio je odličan odbrambeni igrač. Karlajl je osetio da od njega može dobiti i više i u plej-ofu mu je ukazao pravu šansu. To mu je vratio na taj način što je u čitavom plej-ofu postigao 141 poen, četiri više nego u svim utakmicama ligaškog dela sezone.

Te sezone Detroit je otišao korak dalje, do finala Istoka. Prvi put od 1991. kada je očišćen od Čikaga. To čišćenje označilo je definitivni kraj „Bad Boys“, ali i 12 godina kasnije doživeli su ponovo čišćenje, ovog puta od Nju Džersija. Međutim, to čišćenje bio je važan deo rađanja šampionskog tima. Džo Dumars je preduzeo jedan prilično hrabar potez. Smenio je čoveka koji je digao franšizu do respektabilnih visina Rika Karlajla i angažovao iskusnog Lerija Brauna. Dumars je to video drugačije. Video je da je njegova ekipa počišćena u finalu konferencije i da je možda potrebna promena. A Braun je nešto ranije završio svoju epizodu u Filadelfiji, koju je vodio do velikog finala.

Andy Lyons, Getty Images Sport

Braun je tačno onakav trener kakav je trebao Pistonsima u Dumarsovoj viziji. Imao je čvrstu ruku, mnogo je polagao na odbranu. A upravo je dobio jednu od najboljih, ako ne i defanzivno najbolju ekipu u ligi. Dumars je verovao da ovaj tim može ponoviti uspeh onog njegovog. Ali zadatak nije bio nimalo lak. Najdominantnija ekipa sa početka 21. veka Los Anđeles Lejkersi napravili su jedinstven supertim, sa četiri Hall of Fame igrača Šekilom O’Nilom, Kobijem Brajanton, Karlom Melounom i Gerijem Pejtonom. Ali stvari u Los Anđelesu nisu išle po planu. Kobi Brajant je optužen za silovanje i suđenje je oduzelo mnogo energije, zbog čega nije igrao neke utakmice. Tu je došlo do spuštanja njegovog odnosa sa čovekom sa kojim je osvojio tri titule Šekilom O’Nilom na najnižu moguću tačku i čestih medijskih istupa protiv onog drugog. Karl Meloun je imao problema sa povredama, a Pejton sa trenerom Filom Džeksonom.
Ali i pored Lejkersa bilo je još mnogo ozbiljnih ekipa. Na Istoku odlično su igrali Netsi, Pejsersi, Majami, a na Zapadu Minesota, šampioni Sparsi, Mevsi… Ipak, Detroit je igrao odlično, tvrdom defanzivnom mleo rivale. Ben Valas je dominirao pod oba koša, Hamilton, Bilaps i Prins rafalima bušili rivale. Ali falilo je tu još nešto i sam Braun je bio svestan toga. Falio je neko ko je dolazio u priliku da dosegne prsten, neko ko je imao petlju da stane svakome na crtu, pa i strašnim Lejkersima.

Ta rupa popunjena je na dosta neobičan način krajem februara 2004. U velikom trejdu, koji je obuhvatao tri tima, mnoštvo igrača i neke pikove prve runde, Rašid Valas je završio u Ouburn Hilsu. Do te godine igrao je za Portland sa kojim je došao 2000. do finala Zapada i u sedam izuzetno teških utakmica ispao od Lejkersa, kasnijih šampiona koji su tada započeli seriju od tri titule. Bio je učesnik Ol Stara. Sve u svemu, on je tačno bio ono što je Detroitu tada bilo potrebno. Veoma kvalitetan košarkaš, ali pravi lider na terenu. Čovek koji je spreman da se isprsi, pobije i da digne saigrače kada je to potrebno.

Detroit je i pre njega pobeđivao, ali Šid je bio tu da prelomi kada ne ide. Ekipa je ligaški deo završila sa 54-28 i to je bio tek drugi put da su Pistonsi još od šampionskih sezona išli na preko 50 pobeda. Ali pored sjajne Indijane zauzeto je tek drugo mesto u diviziji, a ukupno treće na Istoku. U prvoj rundi lako je pobeđen Milvoki 4:1, ali polufinale Istoka donelo je veliki okršaj sa Nju Džersi Netsima. Istim onim Netsima koji su ih počistili prošle godine. Pošto su u prva četiri meča oba tima odbranila domaći teren Netsi su u petom napravili brejk i poveli 3:2. Imali su meč loptu na svom terenu. Tada je odbrana Pistonsa stupila na scenu i dozvolila protivniku samo 75 poena. Detroit je uspeo da vrati brejk, a u majstorici u Ouburn Hilsu ubedljivih 90:69. a u finalu divizijski derbi protiv Pejsersa. Takođe velika bitka, ali Detroit je sa dva brejka, u drugoj i petoj utakmici, seriju završio 4:2, za prvo veliko finale od 1990.

Na drugoj strani u zapadnoj konferenciji Lejkersi su se postepeno dizali. Došli su do drugog mesta u ligaškom delu, a onda su bili ubedljivi protiv Hjustona na startu 4:1, a u polufinalu konferencije su preokrenuli šampione Sparse, posle dva startna poraza i dobili seriju 4:2. Kobi Brajant je bio nezaustavljiva poenterska mašina, Geri Pejton razigravao, Šek držao reket, Poštar Meloun stizao sve. Delovalo je da su Lejkersi u sjajnom momentu, posebno posle konferencijskog finala u kojem su takođe 4:2 dobili Minesotu.

REUTERS/Lucy Nicholson

Mnogo toga je podsećalo na to njihovo prvo finale 1989. Šou tajm Lejkersi predvođeni Medžik Džonsonom ušli su kao favoriti, ali naišli su na zid. Sada, 15 godina kasnije, petorka snova Pejton, Fišer, Brajant, Meloun, O’Nil pokušala je da donese timu iz Grada anđela 15. titulu i da Melouna i Pejtona u Hall of Fame isprati konačno sa trofejom. Međutim, već u prvoj utakmici bilo je jasno da sistem Fila Džeksona neće funkcionisati. Brejk Detroita i pobeda 87:75 najavila je šta očekuje Lejkerse u finalnoj seriji. Defanzivni bedem i mnogo tuče, a tim sa bar dva veterana (mada se i Šekil O’Nil mogao podvesti pod tu kategoriju) teško da je mogao da se u tome nadmeće sa četom Lerija Brauna.

Lejkersi su dobili drugi meč u Stejpls Centru, ali naredna tri u Detroitu bila su verovatno najnezanimljivija mini serija nekog velikog finala u istoriji. Pistonsi su potpuno razbili Jezerdžije. Ni u jednom im nisu dopustili ni 90 poena, a samo u četvrtom meču razlika je bila jednocifrena (88:80). Kao i čitav plej-of napadački su najviše povukli Čonsi Bilaps, koji je bio i MVP finala i Ričard Hamilton. Ali treba istaći Rašida Valasa, koji je u toj četvrtoj utakmici, realno najneizvesnijoj, kada su Lejkersi eventualnim brejkom mogli da vrate seriju u Los Anđeles, briljirao i odigrao svoj najbolji meč u seriji sa 31 poenom i 13 skokova bio prvi poenter i sa prezimenjakom Benom prvi skakač ekipe. U ostalim mečevima Ben Valas je imao najviše skokova i opravdao naziv najboljeg defanzivca lige.

To finale bila je prava defanzivna klinika nekog tima, o čemu svedoče i brojni defanzivni rekordi koji su postavljeni u tom plej-ofu. Na 18 mečeva ekipa je primila manje od 90 poena, na 11 mečeva manje od 80, a na šest manje od 70 poena, a u čak tri navrata manje od 65 poena. Izjednačeni su sa Bulsima 1998. sa dve utakmice sa manje od 60 primljenih poena. Brutalni su bili i po dozvoljenim procentima šuta. Na 12 mečeva dopuštali su protivnicima manje od 40%, na dve utakmice manje od 30% iz igre, izjednačeni sa Niksima 1999. Ukupan prosek od 80.69 primljenih poena po mečevi u plej-ofu i dalje je najmanji prosek koji je neka ekipa dozvolila. 

Ovo je uistinu bio veliki trijumf i Džoa Dumarsa, koji je pokazao da može i u novije vreme da se promoviše unapređenija verzija „Bad Boys“ i da dođe do trona, iako se verovalo da je sa njegovom generacijom to davna prošlost. Da taj Detroit nije bio ekipa za jedno leto pokazale su i naredne sezone. Sve do 2008. išli su svake godine do finala Istoka, a naredne 2004/5. ponovo su igrali finale. Sezonu kasnije 2005/6. došli su čak i do rekordne 64 pobede, kada je franšiza u pitanju. Svi ovi podaci pokazuju da Detroit nije imao samo jednu sjajnu generaciju, nije imao samo jedne šampionske „Bad Boys“, već je imao još jednu, koja je u mnogo čemu otišla i dalje od Ajzee Tomasa i drugova.