Koreni dominacije: Kako je nastala najveća imperija

Matthias Hangst/Getty Images

Ime Real Madrid proizvodi mnoge emocije, ali jedina koju svi dele je odsustvo ravnodušnosti. Šta god mnogi govorili radi se o klubu koji je osvojio najviše značajnih trofeja i to je ono što ga stavlja na sam vrh fudbalske aristokratije.

Lično, moram priznati da mi je ovo bio jedan od najtežih zadataka. Neću da krijem, nisam navijač Reala. Jednostavno, nisam fan velikih imperija. Jer, ono što je dobro u početku, ono najbolje što mogu da pruže, ono zbog čega postaju najveće i počnu da vrše pozitivan uticaj na druge, vremenom se neminovno pretvara u dekadenciju. U želji da se sačuva pozicija, kada dođe do zamora, a on mora da dođe kada se dođe do vrhunca, sve više se pribegava nekim drugim sredstvima, ona koja nisu na „ti“ sa fer plejom i onim što se u narodu naziva poštena borba.

Ali to je slika razvoja svakog danas velikog sistema i Real ni po čemu nije ekskluzivan. Jednostavno, da bi bio veliki moraš ne samo da se boriš da budeš što bolji kako bi stekao ulaznicu u tako visoko društvo, već moraš da budeš spreman na sve kako bi bio u stanju da održiš standard i onda kada nisu dobra vremena po tebe. U tome je razlika između velikana poput Reala, Bajerna, Mančester Junajteda, Juventusa, Liverpula i sa druge strane Notingem Foresta, Hamburgera, Sent Etjena, koji su bili na vrhu kratko vreme, a nisu bili u stanju da zadrže taj standard.

Ne, ovo nije osuđivanja Reala, niti negiranja onoga što jeste i apostrofiranja poteza koji, naizgled ne idu na čast tako elitnog kluba. Ovo je tekst koji ima ambiciju da prikaže razvojni put istinskog fudbalskog gorostasa, koji je bio nadsve veoma zanimljiv, posut mnogim trnjem i neizvesnošću. Svi danas znaju Real kao najveći, nadominantniji, najtrofejniji, najpopularniji evropski klub, ali nije uvek bilo tako.

Bongarts/Getty Images

Kada sam se rodio i fudbalski sazrevao, Real je bio daleko od sjaja koji je imao 50-ih i 60-ih. Niti je bio najbolji, niti najpopularniji klub. Bio je usred perioda od 32 bez evropske titule, a i kada se gleda spisak najboljih igrača tog perioda, retko koji od njih je odlazio u Real. Madriđani su bili u dubokoj senci engleskih i posebno italijanskih klubova, u koji su odlazile mahom najveće zvezde svetskog fudbala. Sa kraja 80-ih prestaje i dominacija u Španiji, Barselona sa Krojfom na klupi postaje hit, postaje prvi španski klub koji posle četvrt veka osvaja titulu šampiona Evrope, a u njenim redovima su neki od najboljih fudbalera tog vremena poput Romarija, Stoičkova, Kumana. U tom periodu bilo je eliminacija od timova poput Klub Briža, Grashopersa, ali i ponižavajućih poraza kao što su petarde od Hamburgera ili Milana. Jednostavno, Real je tada imao samo slavnu prošlost, a utehu je nalazio u osvajanju titula u Španiji i sa dva Kupa UEFA.

Real je na pobedničke staze vratio Lorenco Sans, koji je 1995. postao predsednik kluba. Samo tri godine kasnije usledila je titula šampiona Evrope. Ali taj trofej nije bio svrha po sebi, već je bio logična posledica vraćanja na ono što Real jeste. Sans je rešio da prvo napravi najbolji španski klub, tako što će dovesti ono najbolje što postoji u samoj ligi. Tako je napravljen balkanski napadački tandem Mijatović-Šuker, koji je rešetao mreže u dresovima Valensije i Sevilje. Zatim je želeo da bude atraktivan na terenu i van njega, pa su dovedeni bombarderi koji nisu našli mesto pod suncem u Kalču Roberto Karlos i Klarens Sedorf. Očas posla, Real je stvorio respektabilan tim, a za trenera je doveden Fabio Kapelo. Iako je Italijan ostao samo godinu dana, pored toga što je osvojio prvenstvo i time omogućio Realu da sezonu kasnije napadne titulu (tada samo šampion išao u Ligu šampiona), njegov dolazak je imao još jednu, mnogo važniju svrhu. Pošto je važio za najboljeg trenera tog vremena Sans je njegovim dovođenjem poslao jasnu poruku da se Real vratio i da ne postoji igrač ili trener kojeg on ne može da dovede. To je bio uvod u logičan sled pod Florentinom Peresom, koji je stvorio prve Galaktikose.

Ben Radford /Allsport

Ali svega toga ne bi bilo da nije bilo jednog čoveka – Santijaga Bernabeua. Čovek koji je fudbalsku karijeru vezao za Real Madrid postaće najveća ličnost u istoriji kluba. Ali ne po dostignućima kao fudbaler, već kao rukovodilac, zbog čega će stadion i poneti njegovo ime. Kada je postao direktor Reala 1935. Madriđani su u svojoj trofejnoj sali imali dve titule šampiona Španije i šest trofeja u Kupu kralja. Bili su daleko iza Atletik Bilbaoa, koji je imao tri titule i čak 13 puta osvajao Kup kralja. Posle njegove smrti na mestu predsednika 1978. Real je bio najtrofejniji u prvenstvu sa čak 18 titula, u Kupu kralja je dobrano smanjio razliku u odnosu na Atletiko i imao u tom trenutku 13 trofeja, a sa šest titula šampiona Evrope bio je najtrofejniji klub u kontinentalnim takmičenjima.

Upravo tih 40-ak godina je opšti predmet sporenja navijača Reala i onih koji to nisu. Da li je Real bio režimski klub genera Franka? Da li su otimali najbolje igrače konkurenciji? Da li su vršili pritisak na sudije? Sve su to pitanja koja provejavaju kroz te večite prepirke. Bilo je tu svega po malo, ali stvari nisu ni crne, ni bele. Stoji da se Santijago Bernabeu borio na strani nacionalista u španskom građanskom ratu, koaliciji koju su činili monarhisti, konzervativci, falangisti, predvođeni generalom Franciskom Frankom, koji je na kraju rata 1939. postao faktički čovek odlučivanja u Španiji sve do 1975. Ali Frankov omiljeni klub nije bio Real, već jedan drugi madridski – Atletiko. I vlada nije prikrivala tu naklonost, već je i pomagala Atletiko, dok je Real bio prepušten sebi.

Iako je predsednik postao tek od 1943. i to zato što je njegov prethodnik na izričit zahtev Franka nateran na ostavku, Bernabeu je već od 1939. kao direktor kluba najviše vukao konce i radio na oporavku kluba. U početku, najvažnije je bilo dići klub iz kliničke smrti, pošto je velika većina administracije izginula u ratu, a čak su i neki trofeji odneti iz trofejne sale. Posle građanskog rata prve dve titule osvojio je Atletiko. Real sve do 1954. dakle punih 15 godina od kraja građanskog rata, nije uspevao da osvoji titulu. U tom periodu samo dva puta su bili drugi, a titule su osvajali Barselona pet, Atletiko četiri, Valensija tri, Atletik Bilbao i Sevilja po jednom.

Wikipedia

Svi koji poznaju istoriju Reala i španskog fudbala složiće se da je leto 1953. bilo ključno za promenu ravnoteže i za pomeranja klatna ka kraljevskom klubu. To je dolazak jednog od najboljih igrača tog vremena Alfreda di Stefana. Argentinac je već tada bio velika zvezda i rasan strelac. U tom trenutku bio je igrač kolumbijskog Milionarisa, ali je River Plejt isticao da je njegov prelazak u Kolumbiju bio nelegalan tri godine ranije. Barselona je prva došla do Di Stefana, dogovorila lične uslove, a dogovorila je sve i sa Riverom. Transfer je aminovala i FIFA i Argentinac je došao u Kataloniju. Čak je i zaigrao u dresu Barselone na pripremnoj utakmici. A onda se dogodila peripetija.

Javio se Milionaris koji je osporio transfer jer je Barselona njih zaobišla. Španski savez kao da je jedva dočekao ovako nešto i nije registrovao Di Stefana. Prilično neuobičajeno s obzirom da je vrhovno telo svetskog fudbala priznalo transfer. Tu situaciju je iskoristio Santijago Bernabeu, dogovorio uslove sa Milionarisom i to odneo u Savez, koji je priznao transfer, ali je naložio Realu da, kao kompromisno rešenje, plati Barseloni iznos istovetan onom koji je ona platila Riveru. Slaba je to bila uteha pošto je Barselona ostala bez igrača koji je nosio Real prvo do titule u Španiji, prve posle 21 godinu, a potom i do pet vezanih titula u tek osnovanom Kupu evropskih šampiona.

Povezano

Dolazak Di Stefana nije samo doneo golove, a samim tim trofeje. Dolazak Di Stefana u stvari je začetak stvaranja prve verzije onoga što danas zovemo Galaktikosi. Dakle, ne Florentino Perez već Santijago Bernabeu još 50-ih počeo je da dovodi najbolje igrače sveta. Kada god bi neko odigrao dobar meč protiv Reala, on bi ubrzo završio u Madridu, poput Rajmonda Kope, koji je prvo finale Kupa šampiona igrao za Rems protiv Reala i francuski šampion imao je prednost 3:2, a Madriđani su uspeli da preokrenu i osvoje prvu titulu šampiona Evrope. Rezultat, Kopa je prešao u Real i tamo ostao naredne tri godine. Real je kupovao ono najbolje u Španiji, a od svih igrača koji su nosili glavni teret u prvih pet titula šampiona Evrope samo je kapiten Munjoz dete kluba. I do dana današnjeg ostaće maltene postulat da retko dete Reala dobije šansu da se dokaže u klubu.

Za dominaciju u Evropi nisu bili dovoljni samo španski igrači. Real je morao da uzima i strance, ali da bi mogli da igraju morali su da dobijaju državljanstva poput Ferenca Puškaša, Di Stefana, Hozea Santamarije. Za sve to, kao i za „otimanje“ Di Stefana Barseloni, Real je morao da ima jaku podršku državnih struktura. Jer, Savez ne bi tek tako osporio transfer koji je i FIFA priznala da se nije država umešala. Naravno, za to nema direktnih dokaza, ali prilično je zanimljivo da klub koji nije bio favorizovan od Frankovog režima uspeva tek 15 godina od njegovog dolaska na vlast da potpuno preuzme dominaciju španskog fudbala. Jer od dolaska Di Stefana Real za 11 godina koliko je Argentinac proveo u klubu osvaja osam titula i postaje najtrofejniji španski tim u elitnom ligaškom takmičenju sa okruglo 10 titula, naspram Barseloninih osam.

Transfer Di Stefana kojim je položen temelj za dominaciju najčvršći je dokaz onima koji forsiraju tezu o favorizovanju Reala od strane Franka. Istina je, Franko je imao veoma neprijateljski stav prema Kataloniji, samim tim i ponosu ove pokrajine Barseloni i normalno, nije mu bilo drago da taj klub dominira u „novoj Španiji.“ Ali ne sme se zaboraviti da je Frankov klub bio Atletiko Madrid, što direktno kontrira tezi da je Real bio povlašćen i favorizovan.

Wikipedia

I tu dolazimo do glavnog junaka ove priče. Santijago Bernabeu je više od 20 godina posvetio vođenju Reala i pravljenju od njega najvećeg španskog kluba. Na startu njegovog posla klub je bio u senci Atletik Bilbaoa, a posle građanskog rata ispred njega su izbili pomenuti Atletiko, Barselona, Valensija. Pride, jedan od ovih klubova bio je čedo najstabilnijeg diktatora zapadne Evrope. To je bila, daleko od idealne, već i teško održiva pozicija. Ali Santijago Bernabeu je u životu umeo da napravi pravi izbor. Klub je spasao time što je izabrao pravu stranu u ratu, a kada je preuzeo predsedničku funkciju tada mu je ostavio period mira. Kao čovek lojalan Franku od samog početka, izborio se da režim bar ne dira Real, ako već ne može da bude favorizovan. To je omogućilo klubu da stane na noge u turbulentna vremena.

Sa druge strane ni projekat Atletika kao ponosa prestonice nije se pokazao dovoljno uspešnim. Jesu Jorgandžije uzele četiri titule, ali je omražena Barselona osvojila jednu više. I to dve u nizu pre nego što će dovesti, a u stvari ipak ne Di Stefana. Da je Di Stefano došao u Barselonu verovatno ni Franko ne bi mogao da osujeti dominaciju prvo i Španiji, a onda i u Evropi. A to Franko ne bi mogao nikada da dozvoli.

Bernabeu je to znao i pravilno je procenio sopstvenu i poziciju svog kluba. Da bi se održavao u to vreme klub, trebalo je imati sposobnost pravljenja novca. A Bernabeu ju je imao, a takvi ljudi veoma su važni svakog režimu. Posebno diktatorskom, jer istorija je pokazala, diktature mnogo koštaju. Pored toga što je bio lojalan kadar Bernabeu je rado rukovodećim strukturama otvarao kanale za učestvovanje u tim poslovima, pa čak i sam sponzorisao režim. A takva pomoć režimu u vreme kada se Evropa borila sa pogubnim posledicama Drugog svetskog rata svakako je dobrodošla.

Franko je imao situaciju te, prelomne 1953. da sa jedne strane ima Barselonu u naletu, kojoj još samo treba igrač poput Di Stefana kako bi dominirala Španijom i Evropom. Sa druge strane njegov omiljeni Atletiko Madrid apsolutno nesposoban da parira katalonskom gigantu. Sa treće, na čelu drugog kluba iz prestonice nalazi se lojalan čovek režimu i „njegovoj stvari“, ali što je još važnije i dokazano sposoban čovek. Onaj koji bi mogao da upropasti već viđen transfer. Izbor je bio jasan, interes države bio je u ovom trenutku preči od ličnog, navijačkog. Franko je odigrao na kartu koja je mogla da bude pobednička u tom trenutku. Bitno je bilo da prestonica dobio buntovnu pokrajinu.

Wikimedia Commons

Dakle, brak Bernabeua i Franka je pravi brak iz interesa. Sigurno da bi Franko voleo da je umesto Reala to bio Atletiko. Ali nije mogao. A za prestiž njegovog režima izuzetno je bilo važno da 1) španski tim bude najbolji u Evropi, 2) da to bude lojalan klub. To je iskoristio izuzetno sposobni Bernabeu i uhvatio sa obe ruke šansu koja je pružena Realu.

Bernabeu i Real jesu imali pomoć prilikom transfera Di Stefana, ali treba biti pošten i reći da je Barselona tom prilikom napravila ozbiljne greške u koracima. Zaobilaženje Milionarisa bio je ogroman kiks, koji je koštao Barselonu velikog transfera a predsednika Martija Kareta funkcije. Takođe, bilo bi nepošteno pripisivati zasluge za sve pobede, trofeje Reala jednom transferu, koliko god on kapitalan bio. U tih pet vezanih titula šampiona Evrope Real je pobeđivao sve najbolje klubove tog vremena, Milan, Mančester Junajted, Rems, Rapid iz Beča, ali i rivale iz Španije Atletiko i Barselonu. Imali su šansu da na terenu, uz strane sudije, u direktnim duelima savladaju velikog rivala. I nisu uspevali.

Isticanje veza sa Frankom, isticanje transfera Di Stefana, jeste pokušaj devalviranja svega što je Bernabeu uradio. A on je bio prvi veliki rukovodilac evropskog fudbala. Prvi čovek koji je pravio drim timove. Kako na terenu, tako i na klupi. Hoze Viljalonga koji je sa Realom osvojio dve titule šampiona Evrope kasnije je sa Španijom bio evropski šampion i to je do 2008. bio jedini međunarodni trofej. Bernabeu je ucrtao put kojim Real treba da ide, put koji jeste bio zaboravljen za vreme Mendoze, ali put koji je obavezivao Sansa i posebno Peresa da održe standard.

Kao i svaka imperija, Real je do samog vrha dolazio pomerajući granice. Kada je usledio period opadanja, dekadencije, kraljevski klub se nije dao i kada nije bilo uspeha evropskoj sceni, osvajali su se domaći. U 32 godine koliko Real nije bio šampion Evrope, šampionski tron u Španiji osvajao je 16 puta, a od tih 16 puta sedam puta je to radio do Bernabeuove smrti. Znao je veliki rukovodilac da se standard mora održati, da kada tim i nije najbolji i nije konkurentan evropskim aždajama u nastajanju, mora da se traži kompenzacija na drugoj strani. Real nikada nije imao u Bernabeuovoj eri, a i kasnije, duži post u trofejima od pet godina, čime ne mogu mnogi klubovi da se pohvale. Gledamo sada kako pripadnici fudbalske aristokratije Milan i Mančester Junajted grcaju, svi znamo gde je bio Liverpul pre Klopa, Inter pre Kalčopolija… Zbog toga Real i jeste veći od drugih, jer i kada nije najbolji, ume da pobeđuje.