Orlovi: Šta treba menjati i šta se može menjati?

Skener 23. nov 20201:05 > 1:13
Fudbalski savez Srbije

Fudbalska reprezentacija Srbije nastavila je niz neučestvovanja na Evropskom prvenstvu koji je započela reprezentacija SCG od neuspešnog kvalifikacionog ciklusa 2002/03. Krivci su manje više poznati, ali je pitanje da li može doći do korenitih promena koje svi traže?

Moram priznati, mnogo više ljudi nego što sam mogao i da sanjam, pitalo me zašto nisam ništa pisao povodom debakla fudbalske reprezentacije Srbije, alijas Orlova? Iskreno, u satima posle meča sa Škotskom nisam ni znao šta da napišem, a šta odavno nije napisano. U stvari, moram priznati, želeo sam da prvo odgledam svojevrsni rijaliti koji sam čekao. Da vidim ko će na koga prebacivati krivicu, uz ono standardno „fudbaleri splavari, selektor kome menadžeri sastavljaju tim, ciganski/grobarski savez…“ I on je krenuo.

Jedno 48 sati (ne odmah) po završetku utakmice odluke pojavila se informacija da je kapiten Kolarov, za kojeg je zvanična verzija bila da je povređen, u stvari mogao da igra, ali da su tri sata pre meča zvali iz Intera da mu nalože da ipak ne može. A onda je usledila modifikacija, valjda kada se shvatilo da je potpuni nonsens da je Inter naložio Kolarovu da ne igra kada ga je već pustio da ide na avion za Beograd u trenutku kada je italijanski savez naložio klubovima da ne puštaju igrače na reprezentativnu pauzu, da mu nije to naloženo iz kluba, već da ga je Konte zvao u privatnom razgovoru da ga „zamoli“ da ne igra. I onda je Kolarov to prihvatio, tri sata pred utakmicu generacije, generacije čiji je on kapiten, rekao nekom tamo Vladimiru Matijaševiću da ipak neće da igra, a potom i odbio da uđe da izvede penal u penal seriji. Odlično, našli smo krivca i to direktnog. Ma kakav Kokeza koji je sa svojim pajtosima iz rukovodstva FSS napravio za dve godine toliko havarije, kakav Tumbaković koji je napravio čitavo tumbanje i reagovao izmenom tek u 70. minutu, ili ne daj bože igrači koji su igrali kao deca veći deo utakmice. Ne, krivac je Kolarov, jer da je on igrao ne bi moralo da se pravi tumbanje, imali bi koga da iznese loptu (a to što se posredno priznaje da među šest preostalih štopera niko ne zna da iznese loptu to nije problem), a i izvodio bi penal i mi bismo tada prošli Škote (a to što je jedini promašio Mitrović, koji bi i u varijanti Kolarova bio među prvih pet izvođača penala ko mari).

SK

Ono što je mene iskreno prilično začudilo je koliki je procenat običnih ljudi popio ovu priču, ali i to bih mogao da opravdam reputacijom koju je Kolarov izgradio, pa se sve ovo savršeno uklopilo u stereotip da je u pitanju čovek koji bi preko svih gazio i kome ništa nije sveto. Elem, šta je sve sporno u ovoj priči. Već sam rekao da je debilno da se Inter uopšte mešao u sve ovo s obzirom da ga je pustio u veoma teškim okolnostima u Italiji. Zatim, da li ovde neko može i da pomisli da bi se Antonio Konte spuštao na taj nivo da privatnom inicijativom zatraži od jednog reprezentativca iz svog kluba da ne igra za nacionalni tim takvu utakmicu? I treće, ali i najvažnije pitanje, da li neko misli da bi čovek koji ima 35 godina, koji je žarko želeo da bude kapiten reprezentacije, propustio priliku da odigra utakmicu i pomogne timu da se domogne Evropskog prvenstva na kojem ga čekaju dueli sa Engleskom i Hrvatskom, a on vodi reprezentaciju na tim utakmicama sa kapitenskom trakom? Bez obzira što smo autsajderi u tim utakmicama, a tim bolje rasterećeniji smo, sigurno mu se ovih meseci vrzmala po glavi fantazija da pri 0:0 dobije Srbija slobodnjak u jednoj od ove dve utakmice a Kolarov postigne gol. Koji fudbaler ne bi platio za takav kraj karijere, a pogotovo ako je, kako se kaže, egoističan kao Kolarov?

A da je priča očigledno montirana i lažirana, postoje tri ozbiljna posredna dokaza. Prvi, što je plasirana tek par dana od utakmice, jer da li mislite da ljudi koji su označeni najvećim krivcima, ovi iz Saveza, ne bi odmah iskoristili priliku da skinu krivicu sa sebe? Drugi, što se niko iz svih medija nije potrudio da dođe do Kolarova i njegove bilo kakve reakcije, što je valjda osnovni postulat novinarstva. A treći je odakle dolazi priča. Priča dolazi od čoveka koji je i u prošlosti bio poznat po tome da je najavljivao neke nezgodne stvari i to, gle slučaja, po ljude koji su dolazili u sukob sa rukovodstvom FSS. Čoveka koji je kroz mini obračune najavljivao smenu Miroslava Đukića, Radomira Antića, Siniše Mihajlovića, Slavoljuba Muslina, naposletku i Mladena Krstajića (ali ne posle ražalovanja Baneta Ivanovića, ili Luke Milivojeviča ili Vladimira Stojkovića, nego tek posle Ukrajine). Neću da izgovaram ime, jer time ne želim da učestvujem u blaćenju ove profesije, koja preživljava veoma teške dane.

Slučaj Kolarov samo je poslednji u nizu primera kako ovaj Savez, ovaj kojem je Slaviša Kokeza na čelu, seje otrov među igračima i selektorima nacionalnog tima. U stvari i nije, u međuvremenu dogodio se još jedan. Posle utakmice sa Rusijom javio se Nemanja Vidić. Legendarni kapiten Mančester Junajteda i nekadašnji reprezentativac oštro je isprozivao rukovodstvo FSS. Doduše trebalo mu je devet godina, od kada se povukao iz reprezentacije, a teško da tada nisu bili aktuelni isti problemi koje pominje u pismu (a i sam je ostao i dalje nedorečen oko mnogih stvari vezane za reprezentaciju u periodu kada je igrao, posebno u Nemačkoj 2006. ili na njegovom poslednjem meču protiv Slovenije 2011.) ali bolje ikad nego nikad. Ubrzo mu je odgovorio nekadašnji saigrač iz reprezentacije, koji je sada u rukovodstvu Saveza Marko Pantelić. I šta smo dobili? Novi sukob na relaciji dve igračke legende, dvojice igrača koje je makar većina navijača poštovala kao reprezentativce, a da ne govorimo da su se u njih kleli njihovi klupski navijači, pristalice Crvene zvezde. I to opet zapržen u kuhinji Saveza. Jer da je Slaviša Kokeza odgovoran čovek, sam bi izašao i odgovorio Vidiću, sve ono što je rekao Marko Pantelić i makar bi sprečio ovakav okršaj, koji može samo da šteti fudbalskoj Srbiji. Ali, od bar 2017. Kokeza je pokazao da je sve, samo ne odgovoran čovek.

Ian Walton, Getty Images

U međuvremenu javio se i Nemanja Matić i najavio saopštenje (samo je pitanje zašto se čekao samo Nemanja Vidić pa da svako razveže jezik). Ako ništa drugo, samo zbog ovakvih stvari ovo rukovodstvo, predvođeno Slavišom Kokezom, mora da ode. Da li će to učiniti oni sami, tako što će podneti ostavke, što bi bio njihov prvi častan potez u četvorogodišnjem mandatu, ili će doći inicijativa odozgo, odakle je stigla i kada su isti ljudi dolazili na rukovodeća mesta, ostaje da se vidi. Ipak, sva je prilika da je Kokeza verovatno bivši, jer je izgubio kontrolu situacije, ali šta to donosi? Da li to donosi korenite promene? A možda je bolje pitanje šta bi to uopšte bile korenite promene?

Svi govore da treba menjati sistem, ali niko ne nudi rešenje. Zbog čega? Odgovor je u stvari veoma prost – sistem je dobar i on nije problem. Jer postoji li išta prirodnije nego da se do predsednika Saveza dolazi odozdo, tj. da ga biraju delegati klubova, regionalnih podsaveza, trenerskih i sudijskih organizacija? Ne, jer ti entiteti su fudbal svake zemlje, i klubovi, i podsavezi i treneri i sudije. Šta je alternativa tome? Da neko dekretom bira predsednika Saveza? Ko? Ko bi bio takav vrhovni autoritet čiju reč bi svi poštovali i on da kaže „Ovaj će biti predsednik Saveza, jer je to moja volja?“ Nije problem sistem, problem je zloupotreba istog. Problem su ljudi koji deluju u njemu i koji očigledno nisu dorasli zadatku i što je još važnije, novom dobu koje je odavno došlo kada je fudbal u pitanju. Ljudi koji za sve moraju da pitaju „onog gore.“

Mogu se prepisati sistemi iz Nemačke, Španije, Engleske, ali njih će sprovoditi isti ljudi, ljudi koji su ostali zaglavljeni u 70-im i 80-im godinama prošlog veka. Rukovodioci klubova koji žele rezultat sad i odmah, ali da ne ulože previše novca i slučajno ne bi da čekaju da im se on vrati, već da zarade sad i odmah, po mogućstvu prodajom nekog mladog talenta. Zbog toga neće da dovedu ozbiljno školovanog trenera, već nekog ko je odavno u penziji i dobro bi mu došla svaka crkavica, pa neće mnogo postavljati pitanja. Neće mu smetati što u stručnom štabu ima jednog pomoćnika i eventualno jednog lekara. Neće taj klub plaćati skaute da traže talentovanu decu širom zemlje, već im je jeftinije da pozovu nekog menadžera i da im preporuči neko talentovano dete, a oni će posle da se „tale“ sa njim. Ovde se menadžeri krive za sve i svašta, ali se takođe zaboravlja da je danas u svetu retkost nemati menadžera. Pa Matajs de Liht nije prešao u Barselonu, u koju je sam toliko želeo, samo zato što njegov menadžer nije dobar sa tim klubom. Menadžeri danas plaćaju potrebe igrača sve dok ne dođe do profesionalnog ugovora, a do tada je već njegov dužnik i tako je svuda u svetu, ne samo u Srbiji.

Povezano

Menadžer kao menadžer nije problem, on je neko ko je potreban u današnjem fudbalu. Problem je ako je u pitanju nekvalifikovana osoba i posebno neko direktno povezan sa organizovanim kriminalom. Zbog toga ne treba menadžerima generalno crtati mete, već jasno ukazivati na one koji ne ispunjavaju osnovne standarde.

Klubovi su prosto osuđeni na rukovodioce koji dolaze po političkoj liniji, jer jedino oni mogu da donesu novac, preko potreban za funkcionisanje. Da gospodo, nema funkcionisanja fudbala bez novca i to je to. Mnogi govore o privatizaciji, da bi ona bila spasonosna za klubove. Klubovima svakako jeste potreban svež kapital, ali osnovno pitanje svake privatizacije je, da li proizvod ima kupca? Ima ukoliko proizvod može da mu donose zaradu. A da li srpski fudbalski klubovi mogu da donesu zaradu nekom ulagaču? Crvena zvezda je u sezoni 2018/19. kada je ušla u Ligu šampiona imala ukupan prihod, računajući i prodaju fudbalera, prihod od ulaznica, oko 60 miliona evra. Samo na obeštećenja za dovedene igrače otišlo je 10 miliona evra, toliko bar još na plate fudbalera. Naravno tu su i tekući troškovi funkcionisanja, plate radne zajednice i administracije i Crvena zvezda je na godišnjem nivou možda dobra 10-15 miliona evra. I to u godini kada se igrala Liga šampiona i prodaje Nemanja Radonjić za 12 miliona evra. Da li je to sigurna i isplativa investicija? A ovde se govori samo o Crvenoj zvezdi, a šta reći za Spartak, Radnički Niš, Radnik itd.

Jednostavno, potencijal srpskih klubova za kontinuirani priliv novca, koji ne zavisi od fantastičnih stvari kao što su ulazak u Ligu šampiona ili prodaja nekog igrača za 10+ miliona evra je nepostojeći, zbog toga ko je lud da kupi neki domaći klub i unese svoj kapital? Primera radi, najlošiji premijerligaški klub prošle sezone Norič samo je za TV prava inkasirao oko 100 miliona evra. Ali ajde čak i da kažemo da dođe neki „pijani milijarder“ i kaže „zaljubio sam se u Crvenu zvezdu kada sam na njenom osvajanju Kupa šampiona 1991. zaradio prvi milion i sada hoću da je kupim i da to isto ponovim.“ I stvarno kupi klub i očisti sve dugove i pride je voljan da rasipa novac. On hoće instant zaradu, a za to mu je potreban instant uspeh u Ligi šampiona. Koliko bi morao da uloži u pojačanja da bi ostvario respektabilan rezultat, a on bi podrazumevao prolazak grupe? Od svih ekipa koje su te godine prošle grupu, najmanje je samo na obeštećenja za pojačanja potrošio Lion, nešto manje od 50 miliona evra, a prolazak u osminu finala donosi dodatnih 10 miliona. Znači, treba samo na obeštećenja potrošiti 50 miliona da bi se zaradilo u Zvezdinom slučaju oko 70. A šta ako se jedne sezone nagazi na neku minu kao ovog leta na Omoniju, pa se ne uđe u Ligu šampiona? Po Finansijskom fer pleju taj novac mora da se pravda isključivo klupskim prihodima a ne uletanjem para iz džepa vlasnika. Složićemo se, Crvena zvezda ne može u sezoni bez Evrope da inkasira ni u ludilu 50 miliona evra. Jedna od posledica je i bankrot. I to vrlo moguća (zar nam primeri iz komšiluka poput Steaue ili sofijskog CSKA nisu to pokazali, a to su zemlje Evropske unije).

A razlog tome je veoma jednostavan, Srbija je zemlja siromašnog tržišta i naravno da će i fudbal osetiti te posledice. Zbog toga, sve dok se sama zemlja tržišno ne transformiše i ne počne u samoj državi tržišno da se razmišlja, toga neće biti ni u fudbalu. Nije potreban privatnik da bi klub tržišno funkcionisao i bio profesionalno uređen. Ni Barselona, ni Real, ni Bajern nisu privatni klubovi, ali su klubovi sa profesionalnim menadžmentom. A kada imate 20, 18, pa i 16 klubova sa profesionalnim menadžmentom, kome je zadatak da naprave sistem koji će donositi novac, vi imate profesionalnu ligu. A cilj profesionalne lige je da pravi novac, a novac se pravi tako što se privlače gledaoci, a to se radi tako što se obezbeđuje takmičenje koje će neko želeti da gleda iz nedelje u nedelju. Takmičenje koje će donositi dobre, kvalitetne, neizvesne utakmice, uz komfor na stadionima.

A svega toga u Srbiji nema, niti u sadašnjoj konstalaciji može da bude. Jer da može, ne bismo pričali već 30 godina o javnim preduzećima gubitašima, već bismo ih dali u ruke profesionalnim menadžerima i oni bi znali da naprave realan biznis plan kako da prestanu da budu gubitaši, već da budu profiteri. Ali onda nema mesta za horde partijskih članova i klijenata, koji u krajnoj liniji donose glasove. Nije problem Ling Long Superlige što se događaju sudijske greške, navlači za nekog, neki klubovi protiv nekih se sklanjaju, a protiv drugih grizu. Ima toga u svim ligama Evrope (kako poslednjih godina Everton igra protiv Liverpula a kako protiv Mančester Sitija, ili koliko puta se dešavalo da neki klubovi ginu protiv Barselone, a protiv Reala dođu na laganih pet komada i obrnuto). Ali se od toga ne pravi cirkus a la Monti Pajton, pa se ne svira čist izlazak u aut kod gola, koji se vidi sa 15. reda tribina, ili penal na 18 metara, ili igrač ne uzima loptu i pokazuje na penal, ili tim dolazi da igra utakmicu sa 11 igrača i odigra se prelaz uz 7+. Treba i za to imati stila, ali lako je nameštati kada imaš proizvod koji ima ogromnu popularnost. Da li će pasti gledanost El Klasiku ako se za neki tim svira sumnjiv penal ili prizna gol iz čistog ofsajda?

Getty images/ Masashi Hara

Može da se desi da se usliše želje 90% komentatora na vesti o famoznom pismu Nemanje Vidića i da on zaista preuzme funkciju predsednika Fudbalskog Saveza Srbije. Pa i Dragan Stojković Piksi bio je predsednik, pa je reprezentacija propustila dva vezana takmičenja, pa se dogodilo brukanje od Azerbejdžana, a sistem je ostao netaknut. Sistem je pokazao veliku žilavost za vreme petooktobarskih promena, kada su postavljani i krizni štabovi i delovalo je da je pred demontažom, pa se u stvari ništa nije promenilo. Pa je Milovan Đorić, koji je prethodno upropastio sjajnu generaciju U21 selekcije dobio kao nagradu da bude selektor. Jer, baza je ostala netaknuta. U bazi su ostali i do dana današnjeg ljudi koji smatraju da će i u modernom fudbalu ekipu pripremati tako što će igrače mesec dana voditi na planinu, tako što će raditi kondiciju u nedogled, tako što će najvažnije pri selekciji biti da igrač ne pogreši i dozvoli lopti da prođe, ali čoveku ne. Zbog toga će se praviti zadnji vezni kojima će osnovna uloga biti da dodaju siguran pas prvom do sebe i kvare igru, a ne da budu oni spona između odbrane i ofanzivnog dela tima. Zbog toga će se i dalje o Trent Aleksander-Arnoldu govoriti kao o prosečnom beku koji ne zna da igra odbranu i ima samo dobar centaršut i šut, dok je pravi defanzivac kao od brega odvaljen, a zbog toga će i dalje javni prostor u medijima dobijati treneri koji već 30 godina nemaju nikakav dodir za ozbiljnim fudbalom i glavno dostignuće im je da rade u Napretku ili Radničkom iz Niša.

Zbog čega je svaki pokušaj velike promene na bolje u ovdašnjoj fudbalskoj javnosti ostao osujećen? Zato što je bio nerealan i oni koji se pitaju uvek su mogli da izigraju promenu, tako što bi isturili neko ime, bilo za predsednika saveza ili selektora koje bi u tom trenutku pozdravila većina ljubitelja fudbala, a oni bi iza njega nastavili da mešetare. Ne treba u ovaj proces ući preterano ambiciozno da se sruši čitav sistem odmah, jer sistem drži baza, a u bazi su ti stari kadrovi koji žive od ovog posla, a na njihovo mesto još neće doći mlađi i školovani, jer niko nije lud da svoju diplomu traći za 20 hiljada trenirajući mlađe kategorije na jugu Srbije, bez ikakvih uslova za stvaranje modernog igrača. Jer da bi se stvorio igrač koji odgovara zahtevima modernog fudbala, oko njega mora da se uključi čitav tim mozgova različitih delatnosti. Trening je tu važan deo, ali samo jedan. Tu je svakodnevna ishrana, individualan rad, mentalna priprema, teretana, najsavremenija medicinska postrojenja za brz oporavak. Šta mislite koliko klubova može u Srbiji može da priušti takve uslove?

Za početak ne bi bilo loše pristati i na naizgled kozmetičke promene, ali da se kaže šta taj „kozmetički“ predsednik Saveza mora da ima. On mora da bude jako ime, mora da bude ujedinitelj, da ga prihvate i Zvezda i Partizan i njihovi navijači, ali i da dovede tim tehnokrata koji će mu biti najbliži saradnici. Neka za početak tim tehnokratama ispuni kancelarije. Neka starim kadrovima ostavi bazu i teren, a on za početak da uzme samo kancelarije. Jer u tim kancelarijama će se kreirati strategija za narednih 10, 20 godina. Iz tih kancelarija će se organizovati seminari za proizvodnju talentovanih trenera. Iz tih kancelarija će se praviti ugledne trenerske škole, sa predavačima od ugleda i da se u njima školuju treneri čije će se diplome prihvatati svuda u svetu. Iz tih kancelarija će se aplicirati u međunarodnim forumima za sredstva i projekte, pa će neki dinar da završi i na jugu Srbije. Ali iz tih kancelarija će se postavljati standardi, pa neće moći neškolovan i neobučen kadar da upravlja sredstvima. Ili neće u najvišem rangu učestvovati klub koji nema stadion koji zadovoljava standarde, pa sve i da je imao sve pobede u nižem rangu. Onda će morati da rasproda taj tim, koji je napravio samo da bi ušao u Superligu i da novac uloži u infrastrukturu, u mlađe kategorije, u marketing i administraciju itd.

Samo takav predsednik može da postavi selektora iza koga će da stanu svi. Ne mora da bude ni najbolji trener koga Srbija ima, neka bude samo simbol. Ali onda neka postavi za dva pomoćnika Nenada Lalatovića i Marka Nikolića, ionako pomoćnici mogu da budu i klupski angažovani. Neka i na taj način pravi jedinstvo. Da što češće u novinama budu slike Lalatovića sa Partizanovim igračima i Nikolića sa Zvezdinim. Ako već nemamo kvalitet, ajmo onda da probamo da se u tim godinama konsolidacije borimo za velika takmičenja zajedništvom.

A onda ćemo za nekih 20 godina i dočekati da prirodna selekcija učini svoje i da na mesta od odlučivanja dođu školovani kadrovi i kao krajnji rezultat možda će i Srbija konačno uspeti da kao rezultat osavremenjivanja, proizvede makar jednog Kilijana Embapea.