Tango Argentino (5): Argentinionale

Skener 23. nov 202017:24 > 27. mar 2021 22:30
Printscreen

Kada se spomene Argentina, prva asocijacija je fudbal. I dok je u ostatku sveta fudbal najvažnija sporedna stvar na svetu u ovoj južnoameričkoj zemlji on je bukvalno najvažnija.

Paolo Bruno/Getty Images

Argentinski fudbaleri i treneri su u mnogim, danas velikim evropskim klubovima, davali poseban pečat i značajno uticali na porast veličine i statusa. Ali ako bi se merilo, teško da su ijedan klub oblikovali u tolikoj meri da kao milanski Inter.

Samo ime ovog milanskog velikana „Internazionale“ potpuno je logično, s obzirom da je sam klub nastao pošto je deo članova Milana želelo da otvori klub za strance, a pošto većina rosonerih to nije želela, onda su „šizmatici“ osnovali Inter. Ali komotno bi klub mogao da se zove i „Argentinionale“ zbog velikog broja Argentinaca koji su prodefilovali plavo-crnim delom Milana.

A sve je počelo od braće Demarija Atilija i Feliksa. Atilio je u klub došao 1931. kao 22-godišnjak. Prethodno je sa velikim uspehom igrao u Argentini Estudijantilj Portenjo, za koji je na 108 utakmica postigao 37 golova. Igrao je za Argentinu na prvom Svetskom prvenstvu pre nego što je došao u Italiju. U Interu je proveo u dva mandata (1931 – 1936. i 1938 – 1943.) čitavih 10 godina i za to vreme je odigrao 278 utakmica i postigao 78 golova. Bio je jedan od trojice igrača argentinskog porekla koji je bio u sastavu italijanskog nacionalnog tima koji je 1934. osvojio svetsku titulu. Sa Interom je osvojio jednu domaću titulu u sezoni 1939/40. u kojoj je bio drugi strelac tima i ukupno sedmi u šampionatu sa 11 golova. Feliks nije imao toliko zapaženu karijeru u Interu, za koji je odigrao svega osam utakmica za dve godine.

Braća Demarija otvorila su vrata Intera zemljacima, kojih je dosta bilo pre rata, a jedan od onih koji su u tom periodu ostavili ozbiljan trag je Alfredo de Vinćenci, koji je za dve godine odigrao 54 utakmice i postigao 21 gol. Od titule osvojene 1940. Inter je punih 12 godina čekao da se ponovo okiti šampionskim lovorom. Naredne sezone je odbranjena titula, pa je onda usledio novi decenijski post. Nije pomogao ni fantastičan golgeter iz Buenos Ajresa Antonio Valentin Angeliljo, koji je čak jedne sezone i bio najbolji strelac Serije A sa 33 gola, što je sedmi najbolji učinak svih vremena kojim se pokupila titula najboljeg strelca u Seriji A. On je inače bio i poslednji igrač koji je sa 30 i više golova bio najbolji strelac Serije A sve do Luke Tonija 2006. Ukupno je za Inter na 127 utakmica postigao 78 golova, ali je sa trofejima više sreće imao u Romi sa kojom je osvojio Kup sajamskih gradova i Kup Italije, kao i sa Milanom sa kojim je uzeo titulu i Kup pobednika kupova.

Povezano

Poslednju sezonu u Interu veliki strelac Angeliljo imao je priliku da radi sa zemljakom, koji je postao prvi argentinski trener u istoriji Intera – Eleniom Ererom. To što su zemljaci nije značilo i da će im odnos biti blistav, a posebno kada se zna da Angeliljo imao dve karakterne crte koje veliki šef i čovek koji je došao posle blistavih trenerskih epizoda u Atletiku i Barseloni, nikako nije mogao da svari. Angeliljo pored toga što je voleo da daje golove, voleo je hedonistički život, a voleo je i da se pobuni. Zbog toga za njega nije bilo mesta u sistemu genijalnog Argentinca, koji je na kraju prve zajedničke sezone momentalno prodat Romi.

Elenio Erera jedno je od najvećih trenerskih imena u svetu fudbala. Nadaleko je čuven po „katanaću“, ali svoditi ga samo na to bilo bi i nepotpuno i nepravedno. Kao trener počeo je karijeru tamo gde je završio igračku u Francuskoj 1944. Ipak, posle pet godina preselio se u Španiju u Atletiko. Jorgandžije su u to vreme bile državni projekat Frankovog režima, inače pasioniranog navijača ovog kluba, pa i dve vezane titule 1950. 1951. nisu doživljavane kao neko veliko umeće argentinskog trenera koji je tek zagazio u petu deceniju života. Iz Madrida je otišao 1952. a narednih šest godina proveo je u Malagi, Deportivu, Sevilji, i u portugalskom Belenensešu. A onda je usledio poziv u Barselonu i prilika za povratak na veliku scenu. Argentinac ju je iskoristio i za dve godine u Kataloniji osvojio po dve titule i Kupa sajamskih gradova i Kup kralja. I to u vreme Realove vladavine u Kupu evropskih šampiona. U prvoj šampionskoj sezoni Barselona je na 30 utakmica postigla 96 golovaa, a u drugoj 10 golova manje. Ovaj podatak sam izneo čisto da se zna da Ererino opredeljenje nije bilo prirodno defanzivno i da nije bio čovek antifudbala, kako bi se reklo današnjim rečnikom.

Usledio je 1960. prelazak u Inter i period njegovog prvog mandata na klupi neroazura koji je trajao do 1968. smatra se najberićetnijim u istoriji Intera. U prvoj sezoni Inter je bio treći sa 73 postignuta gola na 34 utakmice, dakle više od dva po meču, a taj prosek Inter je pod Ererom još dva puta ostvarivao. Ipak, „katanaćo“ termin koji je valjda trebalo da pokaže kako se Erera prevashodno orjentisao na defanzivni fudbal, ušao je u široku upotrebu posle šest vezanih sezona u kojima je tim primao manje od 30 golova, a često manje i od 25. Erera je u Interu instalirao formaciju 5-3-2, koja je u stvari bila varijanta 3-5-2. Glavne osobenosti ove formacije bili su pokretni libero, što je sa velikim uspehom igrao kapiten Armando Pioki, ali i bekovi koji su igrali prilično visoko i bili u završnici napadačkih akcija (Đakinto Faketi je za 18 godina provedenih u Interu postigao 75 golova, ali 39 ih je postigao u osam godina koliko mu je Erera bio trener). Osnovni postulat Ererinog Intera bio je insistiranje na posedu, a čak i ako se izgubi lopta, da se odmah povrati. Momentalni povratak poseda, štoperi koji započinju akcije, ofanzivni bekovi da li to zvuči poznato?

Elem sa Ererom za osam godina koliko je proveo u prvom mandatu na klupi neroazura Inter je osvojio tri Serije A, prva dva Kupa šampiona (treći tek sa Murinjom 2010.) i dva puta Interkontinentalni kup. Kada je Erera preuzeo Inter bio je tek peti po broju osvojenih titula u Italiji. Kada je otišao Erera Inter je bio drugi iza Juventusa sa ukupno 10 skudeta.

Od tada pa do Kalčopolija Inter je ukupno osvojio tri titule, koliko za osam godina sa Ererom na klupi. Pod Ererom Inter samo jednom nije bio u prva tri tima u Italiji, a od kada je Erera otišao, pa narednih 11 godina, samo dva puta uspevao je da se popne tako visoko, a jednom je bio šampion. Za titulu nije znao sve do 1980. a onda je ponovo usledio period prosečnih rezultata. Do 1986. osvojen je samo jedan kup. Te sezone u prvenstvu Inter je primio 33 gola na 36 utakmica. Drugim rečima, ni tada jedan od najboljih fudbalera tog vremena Karl Hajnc Rumenige nije mogao dati golova koliko je Inter mogao da ih primi. Zauzeto je tek šesto mesto i nešto je moralo da se menja.

Na Meaci su se ponovo okrenuli Argentincima. Novi, veliki talas Gaučosa u plavo-crni deo Milana počinje leta 1986. kada je Argentina na krilima Dijega Maradone osvojila drugu svetsku titulu. Dva najveća imena te selekcije već su igrala u Italiji. Prvo već pomenuti Maradona, nije bio dostupan, jer Napoli ga ne bi prodao ni po koju cenu. Ostao je drugi koji je tih godina žario i palio na Artemio Frankiju, ali u Meksiku nije dobio ni minut slave u šampionskom timu, što ga je veoma frustriralo jer je bio kapiten prve šampionske selekcije 1978. i bio je jedan od najboljih defanzivaca tog doba i prototip onoga što zovemo modernim defanzivcem. „El Gran Capitán“, „El Kaiser“, „El Caudillo“ nadimci su po kojima je nadaleko bio čuven Danijel Alberto Pasarela. Ako se govori o prototipu modernog defanzivca, onda je to definitivno jedini čovek koji je bio u sastavu oba tima koji su Argentini doneli Zlatni globus. On je 15-godišnju profesionalnu karijeru završio sa ukupno 175 postignutih golova, što je za jednog libera zaista veliko dostignuće. Više i od velikog „Kaizera“ Franca Bekenbauera. Sezonu koja je krunisana Svetskim šampionatom završio je u dresu Fiorentine sa 11 golova, što je dugo bio rekord Serije A za jednog defanzivca, a oboren je tek 2001. od strane Marka Materacija. Međutim, nije dobio šansu ni minut da zaigra u Meksiku, zbog čega krivi tadašnjeg kapitena Maradonu, sa kojim se nije „mirisao“, a nešto manje selektora Karlosa Bilarda, kojeg je smatrao Maradoninom marionetom.

Reuters/Action Images

Već tada je imao 33 godine. Posle četiri godine u Fiorentini ozbiljno je razmišljao o povratku u domovinu, ali poziv Intera nije mogao da odbije. Želeo je da pokaže da nije za staro gvožđe. Posle 33 primljena gola prethodne sezone Inter je sa Pasarelom kao komandantom odbrane u narednoj primio samo 17. Te sezone Inter je bio najozbiljniji konkurent Maradoninom Napoliju, a neroazuri su nisu pretrpeli poraz od ekipe sa juga Italije, odigrali su nerešeno u Napulju i pobedili u Milanu. Ipak, dva kiksa u finišu sezone protiv Askolija i Atalante skupo su koštala Inter, koji je na kraju završio treći. Te sezone Pasarela je postigao osam golova i u tom segmentu se pokazao kao veliko pojačanje, pošto je bio treći strelac ekipe. Pride vodio je najbolju odbranu lige. Pasarela je i sa 34 godine pokazao da može da igra fudbal na najvišem nivou. U drugoj sezoni postigao je sedam golova i bio je drugi strelac ekipe, a sam taj podatak dovoljno govori kakvu je sezonu Inter imao. Odbrana nije bila za ponos kao prošle, primila je čak 35 golova, ekipa je na kraju završila na petom mestu a Pasarela je rešio da se vrati u domovinu i u dresu omiljenog Rivera odigra poslednju sezonu.

Pasarelin mandat bio je najava najboljeg perioda Intera u post Ererinoj eri. Odmah osvojena titula, zatim kup, pa onda i Kup UEFA. Dominantan ton tim uspesima davala je nemačka trojka Mateus-Klinsman-Breme. Ali prvi trofej uvek je najvažniji, a to je bila Serija A posle devet godina čekanja. Te sezone u Interu su bili Mateus i Breme, još se čekao Klinsman, a njegovo mesto zauzimao je Argentinac Ramon Dijas. Bio je prethodnik Maradone u Napoliju, bio je naslednik Pasarele u Fiorentini, a mimoišao se sa legendarnim liberom kada je dolazio u Inter. Neroazuri su ubedljivo osvojili Seriju A, a drugi strelac ekipe bio je upravo Dijas sa 12 golova. Ipak, dolaskom Jirgena Klinsmana mesta za njega više nije bilo i otišao je sa oreolom šampiona u Monako.

Kada se pomene Inter 90-ih verujem da svima padne na pamet samo jedno ime. Havijer Adelmar Zaneti bio je prva i verovatno najbolja kupovina legendarnog vlasnika Intera Masima Moratija. Cena mu je bila 13 miliona maraka, ili šest i po miliona evra, što je i u ono vreme, posebno za Inter, bila bagatela. A kakvog igrača su dobili… U Interu je ostao do kraja karijere 2014. Odigrao je ukupno 858 utakmica za klub, što je rekord koji će teško neki igrač u skorije vreme oboriti. Mogao je da igra, a i igrao je u Interu sve pozicije od dvojke do 11-ice, izuzev devetke (ali nemojte mi zameriti što se ne mogu setiti, možda je i to nekada odigrao), ali najviše na bočnim pozicijama i kao zadnji vezni. Bio je brz, ali ne kao mnogi igrači na tim pozicijama. Međutim, niko nije protiv njega mogao da dobije duel, gotovo neprelazan u defanzivi, a opet u napadu bio je motor gotovo svih akcija. Borac bez mane i straha, kome su samo golovi falili pa da pokupi nekoliko Zlatnih lopti. Ali bilo je i njih, doduše ne mnogo, svega 21 u Interu i još četiri u argentinskoj reprezentaciji, od kojih se najviše pamti onaj na Svetskom prvenstvu u Francuskoj protiv Engleza u osmini finala za 2:2, posle čega su Gaučosi prošli na penale.

Aitor Alcalde, Getty Images

Ipak, jedan od njegovih golova bio je među najvažnijima, za Inter 90-ih. Postigao ga je u finalu Kupa UEFA 1998. kada su neroazuri osvojili treći put ovaj trofej, ali prvi put od kada je Masimo Morati vodio klub i to je ujedno bio njegov i Zanetijev prvi od mnogo trofeja koji će uslediti. Ostalih 15 Zaneti je osvojio sa kapitenskom trakom oko ruke. Ukupno pet Serija A, po četiri kupa i superkupa Italije, kao i Ligu šampiona i Svetsko klupsko prvenstvo 2010. Za ogromne zasluge u Interu klub mu se odužio 2014. kada je povukao njegovu četvorku.

Samo godinu dana posle Zanetija na Meacu se obreo i još jedan Argentinac – Dijego Simeone. Popularni Čolo zadržao se znatno kraće, svega tri godine, ali je bio u timu koji je osvojio Kup UEFA. Odigrao je 85 utakmica i postigao 14 golova, a već tih godina na terenu je najavio jedno veliko trenersko rivalstvo, sa Zinedinom Zidanom, sa kojim je dok je Francuz bio u dresu Juventusa, vodio prave male ratove na sredini terena. Baš kao i sada dok su obojica na klupi u madridskim derbijima.

Nastavili su na Meacu da pristižu Argentinci, ali 2001. došao je jedan i na klupu. Ektor Raul Kuper prvi je Argentinac na klupi Intera od slavnog Erere. Inter je tada već brojao 12 godina bez titule, a jedan od omiljenijih trenera kod širokih narodnih masa, već je vodeći Majorku i Valensiju stekao reputaciju čoveka koji unapređuje ekipe koje vodi, ali kada mora da se uzme trofej tada se nešto nepredviđeno desi. Gotovo čitavu tu sezonu 2001/02. navijači su se plašili da bi stvarno nešto moglo da se desi i da odvoji neroazure od Skudeta. Ali ništa se nije događalo. Padali su i najjači poput Milana i Rome, padali su i slabiji rivali, a ekipa je demonstrirala jak karakter protiv Juventusa. Inter je igrao najbolji fudbal te sezone na Čizmi, Inter je imao i šest bodova prednosti, a posle četiri godine Kuper je oživeo Fenomena Ronalda, koji je u saradnji sa Kristijanom Vijerijem činio najjači napadački tandem na svetu. Da li je moguće da će minus i minus dati plus, tačnije da će simbioza trenera gubitnika i maleroznog kluba uspeti da donese veliki trofej? Ne, jer ipak je nešto moralo nepredviđeno da se desi. I desilo se u poslednjem kolu, kada je volšebno oživeo češki mocart Karel Poborski, koga maltene nije bilo od onog fenomenalnog loba na Evropskom prvenstvu šest godina ranije. Inter je ostao bez titule, a sezonu kasnije je dogurao sa Kuperom do polufinala Lige šampiona, prvi put posle više od tri decenije, ali je zbog gola u gostima ispao od Milana, koji je kasnije i osvojio titulu.

Grazia Neri/Getty Images

Kuper je napustio klupu Intera, a Argentinci su počeli da pristižu kao na traci. I to sve sama velika imena Ernan Krespo, Matijas Almejda, Gabrijel Batistuta, Kili Gonzales, Huan Sebastijan Veron. Problem je bio taj što su ti igrači već bili u poodmaklim godinama i gotovo niko od njih nije bio ni senka onih igrača iz ranijeg perioda. Sa izuzetkom Krespa, koji je na 116 utakmica postigao 45 golova, ostala četvorica zbirno su postigla sedam golova. Jedan od retkih Gaučosa koji je došao u post Kuperovskom periodu a da je zaista pružao solidne partije bio je Hulio Rikardo Kruz, koji je za šest godina odigrao 197 utakmica i postigao 75 golova.

#related-news_0

Taj trend nije obeshrabrio Moratija i dovođenje Argentinaca je nastavljeno, a čak od 2004. dobilo je na masovnosti. Ipak, promena je bila ta da su počeli da se dovode „upotrebljivi“ igrači. Prvi među njima bio je Nikolas Burdiso, koji je igrao do 2009. Ostavio je ovaj štoper solidan utisak pošto je odigrao 139 utakmica i postigao osam golova, a biće zapamćen po tome da je nosio čuvenu trojku na dresu, sve do 2006. kada je ona povučena u čast Đuzepea Bergomija. Tako da je Burdiso poslednji koji je nosio jedan od dva „sveta“ broja Intera.

Mnogo dublji trag ostavili su Valter Samjuel i Esteban Kambijaso. Kambijaso je došao 2004. a Samjuel 2005. Obojica su ostali u klubu do 2014. i obojica su imali značajno učešće u najvećim uspesima kluba u poslednjih pola veka. Kambijaso je odigrao 431 utakmicu i postigao 51 gol, a Samjuel 236 utakmica i 17 puta je tresao mrežu rivala.

Koliko su značajnu ulogu u tom periodu imali Argentinci možda najbolje oslikava startna postava Intera u najznačajnijoj utakmici ne samo tog perioda već od samog Elenija Erere. Žoze Murinjo je na Santijago Bernabeu u finalu Lige šampiona protiv Bajerna izveo četvoricu Argentinaca: Samjuela, Zanetija, Kambijasa i Dijega Milita. Umalo da se taj meč završi bez učešća ijednog italijanskog fudbalera, ali je u drugom minutu nadoknade Marko Materaci ušao u igru. Mnogi su se šalili da je Inter ipak nastupio sa četiri domaća igrača, jer do tada Argentinci su smatrani domaćim fudbalerima. Jedina dva gola na meču postigao je upravo Argentinac Dijego Milito, koji je na prečec osvojio Interiste. Poznat po svojoj velikoj ljubavi prema Đenovi i koliko je sebe dao tom klubu, Milito je 2009. prešao u Inter i omogućio Grifonima da na njemu čak i zarade. Samo u toj sezoni na 52 utakmice postigao je čak 30 golova za Inter u svim takmičenjima. Na kraju, za ukupno pet godina u Interu odigrao je 171 utakmicu i postigao 75 golova.

Getty Image

Milito je postavio ozbiljan standard, ne samo za argentinske, već uopšte napadače koji su dolazili u Inter. Njegov zemljak Rodrigo Palasio bio je raspoložen, pa je na 169 utakmica postigao 58 golova. Ipak, taj njegov učinak deluje minorno prema onome što je uradio još jedna pridošlica iz grada Đenove. Kontroverzni Mauro Ikardi došao je 2013. pod senkom velike afere sa ženom najboljeg druga, koja je posle postala njegova žena i do 2019. na 219 utakmica postigao je 124 gola i na taj način postao prvi Argentinac u Interu koji je postigao 100 i više golova, 90 godina od kada je Atilio Demarija došao u Milano i počeo da prenosi slavu Argentinaca u ovom klubu. Danas je baklja u rukama Lautara Martinesa, koji kako igra preti i da ugrozi taj učinak. Na 95 utakmica postigao je 36 golova, ali ono što je važnije Lautaro je postao neko bez koga se današnji Inter može zamisliti. Kao uostalom što se čitav klub ne može zamisliti bez Argentinaca.

Nastaviće se…