Kada su saveznici pobedili Nemce u jesen 1942. godine kod El Alamejna, britanski premijer Vinston Čerčil je dao jednu od svojih čuvenih izjava: "Ovo nije ni kraj, ni početak kraja, ali jeste kraj početka“.
Ovako bi mogao da se opiše i plasman Crvene zvezde u Ligu šampiona posle toliko čekanja i propuštenih šansi.
I ovaj plasman u evropsku elitu trebalo bi da predstavlja upravo kraj početka zvezdinog povratka na mesto na koje zaslužuje da se nalazi.
Crveno-beli su u sredu uveče eliminisali u svakom pogledu bolju ekipu od sebe, na način koji je teško objašnjiv, ali u fudbalu moguć, što ovu igru i čini tako popularnom.
Zvezda jeste za relativno kratko vreme prošla težak put da bi imala šansu da igra sa najboljima u Evropi. Situacija sada deluje gotovo idilično u odnosu na period kada je svaki protivnik u Evropi bio ozbiljan rival, a situacija u klubu potpuno rasulo.
Iako su rivali u grupi Lige šampiona takvi, da bi osvajanje i jednog boda bio lep uspeh, svi koji rade u Ljutice Bogdana 1A bi ovaj uspeh morali da iskoriste da klub u svakom pogledu pomere korak unapred.
Ne samo kada je u pitanju kvalitet tima, već i sve ostalo. Od sređivanja stadiona, finasija, rada u omladinskoj školi do dugoročnog planiranja. Lepo je što je Milojević u protokolu imao nekoliko originalnih igrača koji su stasavali ispod južne tribine, ali klub je većinu kupio posle njihovog lutanja po evropskim provincijama.
Ono na čemu Zvezdan Terzić, Mitar Mrkela i njihovi saradnici moraju da povedu računa je da ne smeju da budu samozadovoljni trenutnim uspehom i da moraju da povedu računa o sopstvenom egou, koji je potencijalno veći protivnik od PSŽ, Liverpula i Napolija zajedno.
Zvezdaška javnost sklona nerealnim očekivanjima verovatno smatra da klub svake sezone mora da igra u grupnoj fazi jednog ili drugog takmičenja, ali Zvezda mora da bude spremna da ih neka sledeća rana eliminacija ne vrati na početak početka, jer bi u tom slučaju uspesi od ove i prethodne sezone mogli da se tretiraju kao izolovani incident.