Velike utakmice rađaju velike igrače, ponekada i heroje, ali retko kada je jedan igrač bio tako dominantan u jednom susretu, kao golman Helmut Dukadam u finalu Kupa evropskih šampiona između Barselone i Steaue 7.maja 1986. u Sevilji.
U to vreme fudbal se uglavnom pratio u svojoj zemlji. Evropskih utakmica nije bilo mnogo,prenosi nisu bili česti, tako da ste u jednoj sezoni mogli da ih gledate eventualno sedam – osam puta.
I fudbal na starom kontinentu je bio drugačiji, pre svega ujednačeniji. Uvek je bilo velikih i bogatih klubova, ali je sistem takmičenja davao šansu i malim i manjim ekipama da se takmiče sa boljima od sebe.
Krajem sedamdesetih i tokom osamdesetih, nije bilo čudno da do završnice evrokupova dođu timovi iz Švedske, Belgije, Jugoslavije, SSSR… Takav je bio i Kup šampiona u sezoni 1985/86.
Budući prvak Evrope, Steaua iz Bukurešta u prvom kolu eliminisala je danski Vejle, mađarski Honved, finski Kusisi i u polufinalu – Anderleht. Pomalo je apsurdno da je Steaua u prethodnih šest učešća u Kupu šampiona, ispadala u prvom kolu!
Protivnik u finalu u Sevilji bila je Barselona, koja je na stadionu ‘Ramon Sančez Pishuan’, praktično bila domaćin pred 70.000 svojih navijača. Prvak Španije željno je čekao prvu evropsku titulu (koju će osvojiti tek ’92) i bio je veliki favorit. Barsa jeste imala inicijativu, ali kako se utakmica bližila kraju, fizički besprekorno pripremljeni Rumuni nekoliko puta su ozbiljno pripretili. I onda su usledeli penali u kojima malu psihološku prednost uvek ima autsajder. I tu na scenu stupa junak ove priče…
Helmut Dukadam je karijeru počeo u Aradu, a u rumunsku ‘Zvezdu’ stigao je ’82. Imao je samo dva nastupa za reprezentaciju (neprikosnoven je bio Silviju Lung) i bio je kao i većina igrača iz Rumunije – anoniman za fudbalski svet. Samo 15 minuta kasnije, njegovo ime sa divljenjem su izgovarali navijači širom sveta.
Dukadam je uspeo da odbrani sva četiri penala! Alesanko, Pedrasa, Alonso i Markos nisu tako loše šutirali, ali je Dukadam sve odbranio!
Na drugoj strani, prva dva penala nisu iskoristili Majearu i Bolonji (kasnije trener evropskog kalibra), ali jesu Lakatuš i Balint i pobedom od 2:0 (!) posle četiri serije penala, Steaua je postala prvi klub iz istočne Evrope koji je osvojio evropsku titulu.
Kasnije je Dukadam pričao, kako se namerno nije pripremao za penale i da nije želeo da zna kako šutiraju igrači Barselone koji su u polufinalu eliminisali Geteborg posle penala. Smatrao je, ispravno, iako sada deluje neverovatno, da će njegovi protivnici želeti da šutiraju drugačije u odnosu na polufinale. Ti penali su očigledan primer, kako je jedan golman ‘ušao u glavu’ protivnicima. Ova priča i jeste interesantna jer je njen junak posle ove utakmice – nestao.. ali bukvalno…
One mlađe treba podsetiti da je u to vreme u istočnom bloku komunizam bio na vrhuncu i da Rumuni nisu mogli da napuštaju zemlju. U samoj državi vladala je porodica Čaušesku, koja će biti svrgnuta sa vlasti četiri i po godine kasnije.
U godinama kada su se Rumuni oslobodili komunističke diktature, svet se ponovo setio heroja iz Sevilje, koji je mogao da ispriča svoju priču.
Muke su počele odmah posle finala. I Miodrag Belodedić je po dolasku u Srbiju pričao, kako je Nikolae Čaušesku predsednik države bio dosta ‘hladan’ na prijemu igrača i izjavio je da su bili spremniji, trebali su da pobede u regularnom toku, a ne posle penala!
Uoči poslednje utakmice u sezoni, trebalo je da Steaua namesti utakmicu i to na način da njihov napadač Viktor Picurka bude prvi strelac lige. Dukadam nije hteo da igra tu utakmicu (kasnije je prvi strelac lige ipak postao mladi fudbaler Sportula George Hadži).
Brat predsednika Nikolaea Čaušeskua – general Ilie održao je javno suđenje svom golmanu zbog nediscipline i kaznio ga je dvomesečnom suspenzijom. Glavnu reč u Steaui vodio je diktatorov sin Valentin i tada se u Rumuniji pričalo da ga je lično upucao u rame!
U to vreme svako iz familije Čaušesku je mogao je da odlučuju o životu i smrti svakog građanina države koja imala stanovnika koliko i tadašnja Jugoslavija. Ni status međunarodne zvezde u Rumuniji, nije mogao da vas zaštiti od nekog iz porodice, dovoljno je setiti se Nađe Komaneči. Neko bi možda mogao da pomisli da u takvim sistemima nije bilo nameštanja utakmica. Naprotiv! Valentin je sam kasnije pričao (kratko je bio u zatvoru, a živi i danas mirnim životom), da je samo želeo da njegov rad u klubu bude protivteža rivalskom Dinamu koji je bio u rukama moćne policije.
Što se Dukadama tiče, baš u vreme suspenzije, otkriveno je da ima ugrušak u predelu ramena i da ne sme više da se bavi sportom! Klub ga je automatski ‘izbacio’ iz vojske čim je prestao da bude član Steaue.
Samo nekoliko nedelja posle finala Kupa evropskih šampiona, Dukadam je postao bivši golman bez posla. Narednih sedam godina radio je u graničnoj policiji u okolini Arada (granica sa Mađarskom i postoji mala verovatnoća da vam je lupio pečat u pasoš, ako ste ulazili u Rumuniju).
Posle nekoliko godina,opet je stao na gol u drugoligaškoj konkurenciji, u Vagonu iz Arada, ali to niko nije ni primetio…
2003. godine Dukadam je dobio na lutriji iseljeničku vizu za Ameriku i godinu dana živeo je u Arizoni. Po povratku u Rumuniju, bavio se i politikom, bio je trener golmana i postao je ambasador Steaue.
U rumunskim medijima se pojavljuje dosta često i prisutan je u javnom životu.
Iako je karijeru završio sa 27 godina na vrhuncu, postao je sinonim za igrača – golmana koji se proslavio na jednoj velikoj utakmici. Iako neko nekada uradi isto što i on, da u nekom velikom finalu odbrani sve penale, čućete komentatora koji će valjda reći: „…uradio je isto što i Dukadam ’86!“
Ili ćemo mi stariji pričati mladima: „Bio jednom jedan golman…“.