Magazin For For Two objavio je ove sedmice svojevrstan intervju u kome je Luis Garsija odgovarao na pitanja čitalaca. Da li je "ona" lopta zaista ušla u gol? Kakav je bio Mesi? Zašto ga "progoni" Karager i mnogo toga zabavnog našlo se u ovom intervjuu sa nekadašnjim igračem Barselone i Liverpula.
Luis Garsija počeo je seniorsku karijeru u Barseloni B, nakon što je prošao fudbalsku školu katalonskog velikana. Nastupao je za Valjedolid, Toledo, Tenerife, Atletiko Madrid, Barselonu, Liverpul, Rasing Santander, Panatinaikos, Pueblu, UNAm, Atletiko Kolkotu i Central koust Marinerse.
La Masia je „rasadnik“ talenata, a koliko je specifična sredina i koliko je onih koji su tu brusili talenat koji nikada nije zasjao može da zna samo neko ko je tamo proveo godine.
„To je neverovatno mesto. U vreme kada sam i ja bio tamo, bio je jedan klinac iz U18 tima, Mario Rosas, koji je zajedno sa Ćavijem trenirao za prvi tim kod Luisa van Gala. Imao je samo 16 godina tada, ali svi su verovali da je spreman za prvi tim. Imao je sve – pamet, hrabrost, igrao je sa obe noge, bio je sitan baš kao Ćavi i igrao je desetku. Bio je fenomenalan, ali nemam pojma šta se sa njim kasnije dogodilo. Znam da je otišao u Alaves, ali to nije ispalo kako treba. Loša sreća, loše odluke, valjda je do toga“, priča Luis Garsija.
Mnogi saigrači obeležili su mu karijeru, a među njima i golman Atletika German Burgos.
„On je bio potpuno lud. Na treninzima nismo smeli da idemo jedan na jedan sa njim, jednostavno bi nas ubio. Bio je jak i ako bi ti nekada palo na pamet da ga prevariš pa on ispadne smešan, našao bi te sledeći put i zaista bi te povredio“, prisetio se Garsija.
Ćavi i Andres Inijesta bili su mladi igrači kada je i Garsija igrao u Barseloni, a bio je tu i Karles Pujol.
„Iskreno, nikada čak ni na treningu nisam uspeo da oduzmem Ćaviju loptu. Nikada. Već tada smo svi znali da će Ćavi i Inijesta biti najveći. Za Karlesa Pujola nismo to mislili. On je radio zaista naporno, oduvek i postao je legenda kluba. Dokazao nam je svima da nismo bili u pravu“, kaže Španac.
Kada je drugi put došao u Barselonu, tamo je već bio Lionel Mesi.
„Nisam imao pojma da je tu. Bio je toliko tih. Baš zbog toga nisam uopšte razmišljao o njemu, a sigurno u to vreme nisam mogao ni da naslutim koliko je dobar. Još uvek imam forografiju sa nekoliko saigrača sa puta u Japan. Išli smo na pripreme tamo. Mesi je na toj fotografiji u pozadini, putovao je sa nama ali veoma je malo pričao sa drugima u to vreme“, kaže Garsija.
U Englesku ga je doveo Rafa Benitez sa kojim je već radio kada je igrao za Tenerife.
„Rafu sam znao veoma dobro, a za Liverpul sam znao jer su pobedili Barselonu i Alaves i tako 2001. osvojili UEFA Kup. Rafa me je pozvao i brzo sam pristao jer sam voleo da radim sa njim. Tek kada sam stigao u Liverpul shvatio sam o kakvom se velikom klubu zapravo radi“, prisetio se Garsija.
U to vreme, Benitez je u Liverpul doveo još nekoliko Španaca, ali je tim bio pravi internacionalni kamp.
„Bilo je dobro za sve nas i naše porodice što je bilo nas nekoliko iz Španije. Ali u to vreme su u timu igrali igrači iz 16 različitih zemalja. Sećam se da smo jednom svi otišli u neki španski restoran koji se otvorio. Mi Španci smo poručivali hranu za igrače iz Norveške, Poljske, Češke, Australije, Engleske, Francuske i Finske. Bilo je zaista posebno, mada je Džejmi Karager otišao ranije da gleda neku utakmicu na TV. Tipično za njega“, seća se nekadašnji igrač.
„Trebalo mi je vremena da se naviknem na engleski fudbal i na tu fizičku stranu igre. Tokom nekoliko prvih utakmica dobio sam lakat u lice pet puta. Radio sam na tome da izbegavam defanzivce, jer kada bi me gurnuli ili udarili bio sam van igre. Pokušavao sam da budem brži i izbegavam čuvare. Mislim da sam vremenom posato bolji. Ako ništa drugo, bar sam postao pametniji.“
Jedan od mečeva po kome Garsiju pamte navijači Liverpula, ali i Čelsija odigrala su dva tima na Enfildu u polufinalu Lige šampiona 2005. Navijanje, gol… Sve je još sveže u Garsijinom sećanju. Da li je, ili ne, odlučio da počne sa slavljem kako bi ubedio i sebe i sudiju da je lopta pešla liniju i da li je Žoze Murinjo još uvek besan zbog toga?
https://youtube.com/watch?v=LazoUOGgYsw
„Čelsi je cele te sezone bio bolji od nas, ali te noći mi smo bili brži, jači i više smo želeli tu pobedu. I sve nam je to došlo sa tribina. Mogao si da osetiš snagu koja je stizala sa tibina. Nisam se folirao kada sm počeo da slavim. Video sam šta sam video, ja sam bio u najboljoj poziciji da vidim loptu kako prelazi liniju. Sve se desilo tako brzo. Murinjo je još besan zbog toga. Znam ga dugo, još iz Barselone. Želeo je da me dovede u Porto kada je tamo bio trener. Poželeo mi je sreću u finalu nakon meča, ali zauvek će govoriti da to nije bio gol. I ja bih se toga držao da sam na njegovom mestu.“
Najviše pitanja, logično, se odnosilo na čuveno finale Lige šampiona protiv Milana u Istanbulu.
„Nismo bili iznenađeni što je Didi Haman bio starter. Znao je Rafa da nas iznenadi nekoliko puta te sezone, ali on je uvek radio svoj ‘domaći’ kako treba. Kjuel nije bio srećan. On je bio jedan od najboljih sa kojima sam igrao, ali Rafa je znao šta radi a on je bio dovoljno profesionalac da se ne žali. Ipak je to bilo finale. Hari je ušao u drugom poluvremenu i pomogao nam je da dođemo do preokreta. Na početku drugog poluvremena igrači Milana su na teren izašli srećni. Ko i ne bi bio? Imali su 3:0, ne možeš da ih kriviš za takav stav. Mi smo bili frustrirani. Ali, tada smo čuli naše navijače kako pevaju bez obzira na sve. Zbog toga smo svi pomislili – ok, hajde da probamo da uradimo nešto, bilo šta. A onda, jedan pa drugi gol. Samo sam mislio – ovo je ipak moguće. Imali smo malo nade. Da se ne lažemo, videlo se u očima igrača Milana da su i dalje tu, ali mi smo videli svoju šansu. Meni je u glavi bila pomisao da smo već pobedili Juventus koji je tada imao Nedveda, Turama, Del Pijera, Ibrahimovića… Što ne bismo mogli i Milan da dobijemo. Nisu mi dali da šutiram penal. Želeo sam, ali Rafa zna svoje, on je imao druge ideje.“
A ko bi bio bolji trener – Džerard ili Karager?
„Njih dvojica su zapravo veoma različiti. Kara bi bio sjajan u Italiji, a Stivi u Premijer ligi. Kara mi je uvek davao mnogo saveta na terenu. Samo bih promumlao – od…i kada je vikao na mene. Zapravo, morao sam da provodim dosta vremena sa sportskim psihijatrom kako bi mi pomogao da sačuvam fokus dok sam igrao u Liverpulu, a jedan od stvari na kojoj sam radio je da blokiram Karagerov glas. Čuo sam ga, naravno, ali uskoro sam došao u fazu da me nije mbogo nervirao“, prisetio se Garsija koji (više) ne veruje u duhove, pije sangriju i igra golf, ali bi uvek, kada bi morao da bira, izabrao još jedan gol na Enfildu umesto da iz prve pogodi rupu na golf terenu.
I još uvek obožava pesmu koju su mu posvetili navijači Liverpula, iako su ga u njoj malo „zakinuli“ na visini.
https://youtube.com/watch?v=oR9HRbWsWqc
„Luis Garcia, he drinks sangria, he came from Barca to Liverpool, he’s five foot seven, he’s football haeven, so please don’t take our Luis away“