Matićeva ispovest – od prašnjavog terena do ulice u Ubu

Fudbal - video 22. okt 201912:22 > 12:22
Gareth Copley, Getty Images Sport

Srpski fudbaler Nemanja Matić napisao je blog za zvanični sajt Mančester Junajteda u kome je otkrio kako su izgledale njegove prve utakmice, zašto je otac bio posebno strog prema njemu i zašto ljudi u Srbiji navijaju za inostrane klubove.

Matić je priču počeo sećajući se prvog terena na kojem je igrao:

„Lopta je otišla preko ograde. Svi smo se samo pogledali. Samo jednu stvar smo mogli da uradimo, da igramo kamen, papir, makaze. To je bio jedini način da odlučimo ko će ići po loptu. Jer niko nije želeo da ide po groblju.

To je prvi teren na kome sam igrao, u Ubu u Srbiji. Nalazio se odmah do groblja. Odmah pored. Trave nije bilo uopšte, pa je podloga bila ili vlažna ili suva, u zavisnosti od vremena. Bilo je užasno. Ali naučio sam lekciju. Nisam očekivao ništa. Lopta je stalno morala da vam bude u nogama, jer se nije znalo gde će odskočiti ukoliko je pošaljete.

Živeli smo u malom mestu sa 1.500 stanovnika. Imao sam mnogo prijatelja i jedino o čemu smo mislili bio je fudbal. Samo smo igrali. Kada smo se vraćali kući, roditelji su mogli da nam vide samo oči, jer smo bili prekriveni prašinom.

To je bio život. Voleo sam ga“, otkrio je Nemanja.

Povezano

Ipak, postojalo je nešto i što mu je smetalo.

„Moj otac je bio moj trener tri godine. Mrzeo sam to. Bila je noćna mora. Čak i kada sam davao pet golova, rekao bi da sam bio loš. Uvek je nalazio nešto. Prema drugima je bio dobar, ali za mene je bila noćna mora. Čak ni sa mojim bratom nije bio toliko strog. Od mene je želeo više. Uvek.

Upamtio sam kad me je pohvalio. Bilo je polufinale Lige Evrope, Benfika je igrala protiv Fenera. Bio je to prvi i poslednji put.

Uvek sam se pitao zašto je bio toliko strog, ali kad sada razmislim o dvemu, shvatam da je to bilo dobro na duže staze.“

Rano su ga primetili i Crvena zvezda i Partizan… 

„Uvek sam davao prednost fudbalu u odnosu na školu. Nemojte pogrešno da me shvatite. Uvek sam razmišljao o fudbalu.  Tokom raspusta, nismo išli nigde jer nismo imali novca. Zemlja je bila u teškoj ekonomskoj situaciji, ali ja sam bio srećan s onim što smo imali. Stalno smo igrali neki sport.

Kada bi došla deca iz drugog mesta, bilo je kao da igraju Crvena zvezda i Partizan. Jedan trener me je video kako igram na takvim utakmicama, pitao me je koje sam godište. Rekao sam mu da sam rođen 1988. Nije mi verovao, mislio je da sam stariji, pa je pitao i mog oca. Posle toga me je izabrao, igrali smo turnire. Onda su me želeli i Crvena zvezda i Partizan. Izabrao sam Crvenu zvezdu, gde sam proveo četiri godine, posle sčeka su mi rekli da nisam dovoljno dobar. Pošto sam već bio u Beogradu, odlučio sam da pređem u Partizan. Bio sam tamo godinu dana i rekli su mi da nisam dovoljno dobar.

Šta u tim situacijama radite, dokažete svima da nisu u pravu.

Vratio sam se u svoj prvi klub. Proveo sam neko vreme tamo. Posle toga sam otišao u Slovačku, a onda u Čelsi, pa Benfiku, opet Čelsi i Mančester Junajted.“

Paul Kane, Getty Images Sport

Objasnio je Matić i zbog čega ljudi u Srbiji navijaju za inostrane klubove.

„Mnogo ljudi u Srbiji navija za inostrane klubove. Mnogi podržavaju Junajted, ne samo zbog mene već i zbog Nemanje Vidića. Ima navijača Čelsija zbog mene i Branisalava Ivanovića, za Inter zbog Dejana Stankovića… Kad sam bio dete, bilo je isto. Navijao sam za klubove gde su reprezentativci igrali. U Srbiji sam navijao za Crvenu zvezdu, a ovako za Valensiju.

Volim kada odem u Srbiju. Mada mi je i dalje čudno kada vidim ulicu sa mojim imenom. Pretpostavljam da sam prošao dalek put od preskakanja ograde.“