Adžić: Teška i lepa godina iza mene

FK Crvena zvezda

Dugo se u fudbalskim krugovima govori o talentu mladog Luke Adžića. Kada je jednim potezom u 89. minutu utakmice protiv Metalca doneo tri boda Crvenoj zvezdi potvrdio je da navijači od njega tek mogu da očekuju velika dela.


Godina koja je na izmaku za Luku Adžića nije počela na najbolji način i ni sam nije verovao da će mu njen kraj doneti velike uspehe.

“ Bio sam jako srećan kada sam početkom godine saznao da ću zimske pripreme provesti sa prvim timom. Sve je krenulo idealno za mene, međutim dogodila mi se povreda ligamenata kolena zbog koje sam morao da napravim malo dužu pauzu. Za mene je to bio jako težak period, nije lako vratiti se posle operacije, ali naporno sam trenirao i radio i sve se to na kraju isplatilo. Imao sam sreće da me je operisao vrhunski tim stručnjaka u Rimu. Svakog meseca odlazio sam na kontrole, i doktori su bili izuzetno zadovoljni napretkom koji sam postizao. To je bilo šest meseci mukotrpnog rada, dva puta dnevno sam trenirao po nekoliko sati. Taj period života nikada neću zaboraviti i znam da je sav napor koji sam uložio doveo do toga da mi kraj godine bude kao iz bajke. Poziv za prvi tim, debi i pobedonosni gol učinili su da zaboravim sve loše što mi se na početku dogodilo“, rekao je Adžić.
I pored povrede, na zimskim pripremama je stigao da iskusi kako to izgleda biti deo prvog tima Crvene zvezde.
“ Bilo je nekoliko nas omladinaca, tek smo ulazili u prvi tim i susretali se sa ozbiljnijim pripremama. Svakako je bilo lepo iskustvo za nas, videli smo kako izgleda igranje sa seniorima, pokupili neke dobre navike od njih. Lično sam najsrećniji što sam imao prilike da treniram sa Kataijem koji je zaista majstor sa loptom. To što on ume je prirodni talenat, ne može da se nauči, ali značilo mi je da gleam kako on igra i da kroz razgovor dobijem neke savete. Sebe u budućnosti vidim na njegovoj poziciji, slični smo igrači i nadam se da ću i ja sa toliko uspeha nositi crveno-beli dres“.
Letnji period Adžić je iskoristio da se što bolje pripremi za Omladinsku ligu u kojoj je ostvario odličan učinak.
“ Tokom letnjih priprema nisam bio deo prvo tima, upravo zato što zbog povrede još uvek nisam bio dovoljno spreman. To vreme iskoristio sam da se što bolje pripremim za početak Omladinske lige. Mnogo mi je podiglo samopouzdanje to što sam znao da i u prvom timu računaju na mene, kada mladi igrač vidi da je u budućnosti i on projekat kluba to mu svakako mnogo znači. Na samom početku sezone nisam bio standardan, polako sam se vraćao u igru posle povrede. U tih prvih pet ili šest utakmica kada sam ulazio sa klupe ekipa je tražila formu, nismo još uvek bili uigrani. Već nakon nekoliko kola kada sam počeo standardno da igram sve je bilo mnogo lakše. Dugo se poznajem i igram sa Lukom Ilićem, Lazarom Romanićem, Stefanom Cvetkovićem i odlično se razumemo, kada smo svi zajedno na terenu delujemo kompaktno i beležimo dobre rezultate, što smo i pokazali svojim igrama pred kraj jesenjeg dela šampionata kada smo i dostigli vrhunac. Ova polusezona je bila odlična za ekipu, kao i za mene lično. Računao sam da će mi ovih šest meseci biti jako teško, da ću i dalje osećati bolove u kolenu, ali sve je ispalo mnogo bolje nego što sam se nadao“.
Zapaženu ulogu kapiten Zvezdinih omladinaca imao je i u meču protiv Čukaričkog kada je maestralnim soloprodorom prošao nekoliko protivničkih igrača i asistirao Lazaru Romaniću (pogledajte u priloženom videu na 2:13).
“ To je sigurno jedna od utakmica koju ću dugo pamtiti, ne samo po pobedi, već po mnogobrojnim pohvalama koje sam dobio zbog te asistencije. Romanić i ja se odlično razumemo, obojica smo dugo u klubu i igramo zajedno. Zaista mi je dobar prijatelj i uvek gledamo da što bolje sarađujemo na terenu, da ljudi vide da imamo tu „žicu” i nešto zajedničko na terenu. Taj prodor protiv Čukaričkog je neki moj momenat inspiracije koji dobijam na utakmicama. Video sam da je on u boljoj poziciji da postigne pogodak od mene i u takvim situacijama uvek asistiram. Kada imam prostora da sam završim ne plašim se da preuzmem odgovornost i sam završim akciju. Ipak niko posle utakmice ne pita ko je namestio gol, već koji je rezultat i ko su strelci “ .
Izuzetnu čast za Adžića predstavljalo je i to što je ove sezone poneo kapitensku traku.
“ Od samog starta kada sam došao u Zvezdu bio sam kapiten. Iako sam najmlađi od igrača koji su moje godište najduže sam u klubu. Bilo je perioda i kada je traka menjala vlasnika, što je normalno, ali uvek sam bio tu. Zato mi je posebno i značilo što sam ove sezone ponovo bio kapiten u omladincima. Ovo je jedini klub u kojem sam igrao, došao sam sa nepunih šest godina. Tada je Toma Milićević formirao bazu igrača i mislim da su najmlađa bila generacija ’95. Iako su bili tri godine stariji od mene lepo sam se uklopio u ekipu. U klubu sam dočekao i generaciju ’97. gde su bili Jović, Jovanović, Stojanović i igrao sa njima dok se nije oformila ekipa od mojih vršnjaka“.
Uz Uroša Račića jesenji deo prvenstva provodio je i na treninzima sa prvim timom.
“ Na početku sezone, osim što smo trenirali, nismo imali veću ulogu u ekipi. Radili smo naporno i čekali svoju šansu ukoliko ekipi zatrebamo. Kako je vreme odmicalo ispostavilo se da možemo da pomognemo timu što se videlo na pred kraj, ali mislim da ćemo tek u nastavku sezone moći da pokažemo sve svoje kvalitete. Do sada su nas gledali kroz senku omladinaca, kao još uvek neiskusne igrače, ali mislim da će se to vrlo brzo promeniti“ .
Ovu godinu pamtiće i po prvom golu koji je postigo za seniorsku ekipu crveno-belih.
“ Nisam očekivao da ću ući u igru na meču protiv Metalca, ali sam osećao da bih, kada bih se našao na terenu, mogao da donesem neki preokret na terenu. Gubili smo i iznenadio sam se kada me je trener poslao na zagrevanje. Ušao sam pri negativnom rezultatu, ali vrlo brzo je Orlandić postigao izjednačujući gol. U tim trenucima u glavi mi je prolazila misao da li sam baš ja taj koji može da reši utakmicu. Kako su sestvari odvijale na terenu sve je išlo ka tome da ću dati gol. Lopta se odbila, išla je ka meni i takva prilika se ne propušta. Mnogi pričaju da sam se poneo kao senior iako nemam iskustva iza sebe, ali to je bila samo obična lopta koju sam smestio u mrežu iz dobre pozicije“.
Posle prvenca usledile su mnogobrojne čestitke i želja da nastavi istim tempom.
“ Svi drugovi iz omladinaca su mi čestitali na pogotku i pokazali kakvo drugarstvo vlada među nama. Mnogo mi znači njihova podrška i to što znam da smo svi uvek tu jedni za duge. Bili su uz mene i kada sam se povredio, pomagali mi u teškim trenucima pa je logično da će biti tu i kada se dešavaju lepe stvari. Zaista smo kao porodica i sada kada igramo zajedno imam utisak da ne možemo više nijednu utakmicu da izgubimo. To što smo pravi prijatelji se reflektuje i na teren i donosi nam odlične rezultate“ .
Na terenu se najbolje oseća na poziciji polušpica.
“ Celog života igram na poziciji ofanzivnog veznog, međutim u poslednje vreme neki me vide i kao levo krilo, a to je i mesto a kojem sam debitovao u prvom timu. Mogu da igram na obe pozicije, ali lično više volim da budem desetka, taj neko ko preuzima odgovornost i na koga ide lopta. Kao svoj najveći adut istakao bih tehniku i igru jedan na jedan, a trudiću se da popravim igru u defanzivi „.
Adžićeva želja je da se u seniorskom timu ponovo nađu Zvezdina deca.
“ Pejović je moj najbolji prijatelj još iz perioda kada smo zajedno igrali za petliće. Ne zato što mi je prijatelj, već zato što je vrhunski igrač, njega vidim u budućnosti kao Zvezdinog štopera. Smatram da našoj ekipi nedostaje baš takav igrač, brz je, odličan u odbrani, pored njega protivnički igrači ne mogu da prođu. Odlično se razumemo na terenu. On je igrao desnog štopera, a ja levo krilo i svakom prenosnom loptom je išao na mene. To smo uvežbali i odličan smo tandem, zato bih i voleo da njega vidim u prvom timu. Naravno, zna se ko pravi planove i dovodi igrače u seniorsku ekipu, ali siguran sam da ukoliko bismo igrali zajedno, uz Romanića, Cvetkovića sa kojima se takođe odlično razumemo i igramo dugi niz godina, stvarali bismo neku harizmu i dobru atmosferu na terenu kao kada su u prvom timu bili Grujić, Jović i Jovanović, taj neki trio iz omladinaca. Publika to ume da prepozna i pozdravi i zaista bih voleo da se jednog dana zajedno nađemo u prvom timu“,  poručio je Adžić.