Suicidna Zvezda – fudbalsko samoubistvo kroz činove

Skener 20. jul 201712:03 > 12:17
crvenazvezdafk.com

Kako je Crvena zvezda od 2000. godine do danas prokockala dobijeno i propustila poslednje vozove na brojnim važnim fudbalskim stanicama. Ili iz njih ispala naglavačke.

FK Crvena zvezda

Piše: Uroš Jovičić

Julsko veče u Pavlodaru. Domaćin između mahanja rukama na svaku drugu sudijsku odluku ne može da poveže više od pet pasova. Gost je opravdao epitet najboljeg na svetu u stvaranju poluprilika.

Publika melanholično posmatra kako se njihova ekipa, Irtiš, muči protiv bivšeg šampiona Evrope. Navijači pokraj malih ekrana gledaju kako se njihova ekipa, Crvena zvezda, muči protiv ekipe mnogo slabijeg renomea. Svi čekaju kraj. U tom trenutku, loptu koja je upućena sa polovine igrališta letela čitavu večnost, Fofana glavom prebacuje ka kaznenom prostoru, a na nju poput ranjenog Supermena, rukom natrčava Dušan Anđelković.

Uspeo je da stigne mnogo pre protivničkog napadača, ali i svog golmana koji je u naletu sa svojim rasponom ruku mogao da obgrli čitav Pavlodar i predgrađa Omska. Penal i gol za Irtiš. Na kraju 1:1.

Ovo je slika koja pokreće retrospektivu, zapravo čitav film o „gomili nelogičnih poteza“ fudbalera Crvene zvezde, ali ne zbog ljubavi. Jer kako moderni pesnik kaže: „ljubav je slepa i gluva, ne zna za Boga ni suda“, ali jedno je sigurno – neće vas ni u najluđoj strasti naterati da date autogol u drugom minutu, poklonite loptu protivničkom napadaču, skrivite bespotreban jedanaesterac ili promašite prazan gol. To je ipak „gomila nelogičnih poteza“ zbog neobjašnjivih crnih rupa.

Ta retrospektiva od julske večeri u Pavlodaru vodi nas do dočeka Nove godine i novog veka, 31. decembra 2000. godine. U euforiji čitavog sveta, tek je poneki realni navijač Crvene zvezde kleo vreme koje teče. Znao je taj, ako uopšte postoji, da će približavanje punoletstva tituli iz Barija, sve više udaljavati Crvenu zvezdu od epiteta „velikog kluba“, što je na stadionu Sveti Nikola svakako bila. U tom će udaljavanju od sebe, Crvena zvezda poprimiti osobine malih klubova – retko će pobeđivati sa stilom, a često će gubiti bez stila. I bez pameti.

Jer malo je klubova koji su u 21. veku više puta „nesrećno“ gubili važne utakmice od Crvene zvezde. Romantici će reći da je i pre Barija bilo nesrećnih poraza i da je to tako moralo, da bi se osvajanjem Kupa šampiona svet vratio u ravnotežu. Da li iko još uvek veruje u renesansu i ponovno rađanje?

FK Crvena zvezda

Da bismo utvrdili broj i uzrok „suicidnih“ nelogičnosti u igri momaka u crveno-belom dresu tokom 21. veka, pre svega moramo se ograničiti na važne utakmice, a to su za klub iz Ljutice Bogdana – večiti derbiji sa Partizanom, finala Kupa i utakmice u Evropi.

Zatim se moramo ograničiti na propuste igrača Crvene zvezde koji su se desili u prvih i poslednjih nekoliko minuta meča i time direktno doprineli da se važne utakmice neslavno završe.  

U prvih osam godina 21.veka, do spomenutog punoletstva najsvetlijeg trenutka Zvezdine istorije, još uvek je oreol velikog kluba titrao oko grba crveno-belih, pa je na terenima u svojoj zemlji (kako god se ona zvala) Zvezda vrlo retko davala protivniku to zadovoljstvo da mu pokloni pobedu.

Zanimljivo je da su među tim retkim prilikama utakmice u kojima su se direktno borili za trofej. Prvo je prokockan trofej kupa za sezonu 2002/03, kada je u meču protiv Sartida bivši učenik škole fudbala sa Marakane Marko Pantelić postigao pobedonosni gol u 110.minutu, što kako kaže, nisu očekivali ni njegovi saigrači.

„Dogovor je bio da držimo loptu napred da se odbrana malo odmori, jer nas je Zvezda nenormalno napadala, a ja sam je uzeo, šutnuo i doneo Sartidu jedini trofej u istoriji“, svojevremeno je za VICE izjavio Pantelić.

Relativno slaba, plasirana lopta od prečku se odbila iza leđa Ranđelovića koji je veoma loše intervenisao – gotovo da se nije pomerio.

Drugi Kup proćerdan je dve godine kasnije protiv Železnika.

Pobedonosni gol „Lavova“ možete pronaći jedino ako pogledate simpatičnu kompilaciju golova tadašnjeg kapitena Železnika Dragana Rađenovića, koju prati muzika iz pesme Antoniosa Remosa „Kardia mou min anisihis“.

U tolikoj meri je javnost tu utakmicu zaboravila, a verovatno je jedini srpski pandan Lesteru od raspada Jugoslavije. Na samom kraju utakmice u kojoj je Zvezda bila dominantna, sa desne strane je izveden skraćeni korner za Železnik, lopta je neometano nekoliko puta odskočila kroz peterac i na drugoj stativi je sačekao Rađenović.

Potpuna pasivnost i dekoncentracija čitave odbrane i golmana. Tako je Crvena zvezda učestvujući u 10 od 17 finala kupa u 21. veku, izgubila četiri, od čega polovinu čistom nesmotrenošću, iako je bila neuporedivo bolji protivnik. Kada su u pitanju večiti derbiji, crveno-beli su, zaključno sa prolećem spomenute 2009. godine, imali skor od osam pobeda, sedam nerešenih rezultata i dva poraza.

Bilo je u svim tim mečevima nešto lošijeg postavljanja odbrane, loših ofsajd zamki i pomalo smušenih intervencija golmana, ali samo jedna utakmica ulazi u naše kriterijume „fudbalske suicidnosti“.

To je 135. derbi na koji je tačku stavio Almami Moreira sjajnim udarcem u 95. minutu meča. Bilo je povika iz tabora crveno-belih da je utakmica igrana „dok Partizan ne da gol“, ali je potpuno neshvatljivo da je golman Stamenković šut Partizanovog internacionalca upućen sa 20-ak metara, čekao na šest metara od svog gola, pa nije bilo potrebno ni da popularni Dr.Mo udarac uputi preterano jako, već samo da pogodi okvir gola.

Međutim, u analiziranom periodu (2001-2009) utakmice u Evropi bile su sušta suprotnost onim na domaćoj sceni.

Kada vam 2000. u međunarodnom fudbalu počnu „bezbolnim“ porazom od Torpeda iz Kutaisija, tako što pri izvođenju auta vašem igraču ispadne lopta, a u 90. minutu meča bek ne zna na koju stranu da se okrene i gubi orijentaciju u odnosu na loptu, sigurno je da ni naredne godine neće biti sjajne.

U 64 utakmice u Evropi, koliko je Zvezda odigrala nakon tog meča u ovom periodu, izgubila je 22, od čega 11 iz čiste gluposti i nepažnje.

Osam od tih 11 direktno su ih koštale ispadanja. Prvo je u Vigu protiv Selte Glogovac bespotrebno napravio dva jedanaesterca pri prednosti Crvene zvezde od dva gola u ukupnom rezultatu. Situacije nisu bile opasne po gol – lopta je bila na boku, a u drugoj situaciji igrač Selte je napadao jedan na četiri – ali je na kraju Balaidos slavio prolaz svoje ekipe.

Godinu dana kasnije, nakon ispadanja od Leverkuzena u kvalifikacijama za LŠ, crveno-beli su se susreli sa CSKA iz Kijeva u 1. kolu Uefa kupa. U Kijevu je Crvena zvezda prvi gol primila u poslednjem minutu prvog, a drugi (kroz noge golmanu) u prvom minutu drugog poluvremena. Potpuna dekoncentracija je crveno-bele koštala prolaska dalje, jer je i pored velikih očekivanja, revanš na Marakani završen bez golova.

Nakon toga su Lacio, PSV i Zenit bili mnogo bolji od ekipe sa stadiona „Rajko Mitić“ i došla je sezona 2005/06 i učešće u Uefa kupu, pod vođstvom Valtera Zenge.

Počelo je protiv Bazela pred praznom Marakanom, a meč je završen u skladu sa dotadašnjim trendom – golom u poslednjim minutima. Zvezda je imala vrlo dobrih 1:1, a onda je odbrana na pojavu Hulija Ernana Rosija u šesnaestercu reagovala poput usporenog filma i napadač Bazela je loptu zakucao u mrežu.

U nastavku takmičenja usledio je neočekivani poraz od Tromsoa, ali je pobeda protiv Rome na Marakani pružila priliku Žigiću i drugovima da pobedom u Strazburu prezime u Evropi. I počelo je sjajno – golom Dušana Baste iz solo prodora i golom Ardiana Đokaja posle sjajnog loba.

Delovalo je da crveno-bele neće skupo koštati što im je 12 minuta pred kraj najniži igrač Strazbura – Kevin Gameiro – dao gol glavom, u skoku pored Žigića i Purovića, ali onda je Nenad Kovačević napravio nepotreban faul na centru u četvrtom minutu nadoknade, a Gameiro ponovo bio najsnalažljivi u šesnaestercu nekoordinisane odbrane Crvene zvezde.

I danas mnogi smatraju da je taj remi u Strazburu okrenuo čitavu budućnost crveno-belih u pogrešnom smeru.

https://youtube.com/watch?v=rJtxIAFJigk

Vatra nade se ipak nije gasila. Naredne sezone je Milan video ozbiljan otpor srpskog šampiona, ali je ipak ispadanje bilo surova realnost. U prvom kolu Uefa kupa Zvezdu je čekao Slovan iz Libereca.

Mnogi su smatrali da su Beograđani favoriti u tom dvomeču, ali je dekoncentracija ponovo uzela danak. U prvom meču Slovan je golove postigao na samom kraju prvog i na samom kraju drugog poluvremena, prvi kao posledica loše intervencije Zvezdinog golmana, a drugi ušetavši se u peterac. Ipak i pored zaostatka od dva gola razlike, navijači sa severa verovali su u prolaz i jednom od koreografija iz kosovskog ciklusa pokušali da uteraju strah u kosti Česima. Međutim, igrači Crvene zvezde bili su ti koji su u utakmicu ušli paralisani i posle kornera u drugom minutu primili gol sa metra udaljenosti.

Vera i dalje nije jenjavala pa je sledeće godine i pored Ranđelovićevog kiksa i gola Levadije sa pola terena, srpski tim došao na korak od Lige šampiona.

Od mušeme na centru igrališta delio ih je Rendžers. Disciplinovana igra u Glazgovu ulila je nadu, ali su na pola rečenice komentatora Gojka Andrijaševića da „Rendžers neće biti favorit u Beogradu…“ četiri fudbalera u crveno-belim dresovima čekala baš onog drugog da izbije odbijenu loptu i na nju je natrčao Naćo Novo, za 1:0 za Škote.

Ispostaviće se, posle Burzanovićevog promašaja mrtve šanse u drugom minutu revanša u Beogradu, da će taj jedan gol iz Glazgova biti presudan. U istoj sezoni Zvezda je jesen provela u Evropi, igrajući po drugi put grupnu fazu Uefa kupa. Sve je počelo protiv Bajern Minhena na Marakani. Zvezda je igrala hrabro, Milijaš je bio sjajan i u 88. minutu na semaforu je pisalo 2:1 za domaćina. Tada su za tri minuta igrači crveno-belih napravili dva bespotrebna faula sa leve strane svoje polovine i oba puta Ranđelović je bio savladan.

U tom porazu od 3:2, golman srpskog tima bio je kriv za sva tri primljena gola, gradicijski sve gorim intervencijama, gde mu je lopta kod trećeg gola bukvalno otpuzala pored noge u mrežu. Čitav tim Crvene zvezde bio je na travi – baš kao Bajernov u proleće 1991. godine.

https://youtube.com/watch?v=wV6KEur64XU

U sezoni 2008/09 oboren je negativan rekord tima iz Ljutice Bogdana koji je evropska takmičenja napustio u drugom kolu kvalifikacija za Uefa kup. Kiparski APOEL imao je igrača manje (isključen golman) i zaostatak od jednog gola, kada je Nenad Mirosavljević u 117. minutu meča opet iz peterca srušio očekivanja svih navijača, stručnog štaba i igrača Crvene zvezde.

U narednoj sezoni, leta 2009. godine, poslednji put se govorilo o „neosvojivoj tvrđavi“ u Beogradu. I pored jako loših odbrana golmana Pavlovića i autogola Lekića na samom početku meča sa Dinamom iz Tbilisija, Gruzijci su pali pod uticajem neverovatne atmosfere, rezultatom 5:2.

Međutim već naredni meč u kome Zvezda (iako je uspela da je prepolovi) nije sustigla prednost Slavije iz Praga pokazao je da „neosvojive tvrđave“ više nema. To su vrlo brzo nakon osrednjih evropskih ekipa shvatili i srpski klubovi, pa je od te 2009. godine do danas Partizan pobedio na 10 derbija, a večiti rival na svega pet, čime su došli do jednake brojke od 14 pobeda u derbiju od početka 2000.

Nekoliko pobeda Partizana tokom tog vrlo uspešnog perioda za taj klub, posledica su klasičnog fudbalskog samoubistva crveno-belih.

Na 138.derbiju Raća Petrović je golom sa velike udaljenosti kaznio ponovno katastrofalno postavljanje Saše Stamenkovića. Bilo je to 10 minuta pred kraj utakmice u derbiju koji je odlučivao šampiona. Nakon 139.derbija i poklonjene lopte Slavoljuba Đorđevića bivšem saigraču Kleu koji je prosledio Almamiju Moreiri za laganu egzekuciju, u petom minutu meča, većina kardinalnih grešaka Crvene zvezde dogodila se u odlučujućim derbijima.

U 90. minutu 144. večitog derbija Miloš Jojić je golom iz slobodnog udarca osigurao titulu Partizanu.

https://youtube.com/watch?v=2jICEQOuC70

Boban Bajković je loše intervenisao i lopta se nakon prečke od njegove pete odbila u mrežu. U sledećoj sezoni, na istom mestu, na samom kraju 146. večitog nadmetanja i u istom bodovnom kontekstu kao godinu ranije, sa istim golmanom među stativama Crvene zvezde i još jednom dekoncentrisanom intervencijom čitave zadnje linije i Bobana Bajkovića, Partizan je overio još jednu titulu. Egzekutor je bio Nemanja Kojić.

Poslednji večiti derbi u kome je ekipa sa crveno-bele strane Topčiderskog brda prosula bodove, bio je 151.susret kada je pri vođstvu od 1:0 nakon gola Sikimića, Kahriman projektil Evertona, ispaljen u šestom minutu nadoknade, izboksovao direktno u svoju mrežu.

Za sve to vreme evropski protivnici bili su timovi sve manjeg renomea, a skor nekadašnjeg šampiona Evrope pao je na 7 pobeda, 10 remija i 9 poraza na 26 međunarodnih utakmica. Pobeđeni su timovi iz Belorusije, Letonije, sa Islanda i Malte. Mračni trenutak Slavoljuba Đorđevića protiv Slovana iz Bratislave 2010. godine samo je bio uvod.

Razrada se potpuno ispisala u Bordou. Nakon odlaska Roberta Prosinečkog, ekipa predvođena Sašom Jankovićem odigrala je bez golova u Beogradu. U Francuskoj je zatim Zvezda povela golom Mladenovića, Bordo preokrenuo i delovalo je da je sve gotovo.

Devedeseti minut ipak je doneo ogromnu radost svim zvezdašima zbog pogotka Mikića, a već naredni napad Francuza potpuni slom. Bajković i Maksimović nisu se dogovorili čija je lopta i golman crveno-belih je skrivio jedanaesterac.

Najbolniji poraz u Evropi od spomenutog punoletstva titule u Bariju. 

Zaključak evropskog samoubistva Crvene zvezde doneo je Kairat. Zvezda je krenula sa centra na Marakani, loptu držala u svojim nogama čitavih dva minuta, a zatim su je uzeli igrači ekipe iz Kazahstana i već nakon šest kontakata sa istom, naterali su protivnika da ostane sa igračem manje. Isključen je Savo Pavićević.

Usledila je rutinska dvostruka pobeda Kairata, u mečevima u kojima crveno-beli nisu postojali na terenu. Kada se između uvoda, razrade i zaključka evropskih nastupa Crvene zvezde ubace Černomorec i Ludogorec i sve dečje bolesti iz tih mečeva, dobija se zaokružena celina.

Crvena zvezda je od početka 2000. odigrala 144 važna meča (92 evropska, 41 derbi i 10 finala Kupa) i izgubila ih je 50. Od tih 50 mečeva, čak 20 su bili posledica potpuno nelogičnih poteza fudbalera Crvene zvezde u prvim ili poslednjim minuta utakmice.

Za čak 11 od 20 pomenutih poraza direktni su krivci golmani, dok su ostali posledica autogolova, bespotrebnih faulova, nespretnih reakcija ili lošeg postavljanja odbrane. U tih 20 poraza stala su dva pehara Kupa Srbije, dve ili tri titule posle direktnih mečeva sa glavnim konkurentom, nekoliko prolazaka u narednu rundu kvalifikacija, pobeda nad velikim Bajernom iz Minhena, grupna faza Lige šampiona, grupna faza Lige Evrope i proleće u Evropi.

Neka svi romantici koji veruju da uvek važi ono – „ko zna zašto je to dobro“, zamisle da je na mestu svih spomenutih zbunjenosti, nespretnosti, užasnih reakcija, procena i intervencija samo jedna reč – koncentracija!

Koncentracija je ono što ti misli fokusira na to da bez greške odradiš svoj sledeći zadatak, bez obzira u kolikoj su disproporciji pritisak i želja sa znanjem i samopouzdanjem.

Nije fudbal igra u kojoj pobeđuju Nemci, nego koncentrisani. Zato svi navijači Crvene zvezde nakon julske noći u Pavlodaru mole sve više sile da u beogradskih 90 minuta ne bude nijedna žuta.

Samo tako će se doći do Sparte iz Praga.

A što reče jedan od navijača – „Da smo mi neki i ta Sparta bi nam bila plitak potok…“. Ovako deluje kao neprelazan bezdan.

Bezdan dubok minimum ovih 17 godina potpune dekoncentracije.