SP u doba posrnule FIBA: Šta je košarka u 21. veku?

Print screen/SK

Svetsko prvensvo u Kini samo što nije započelo, a kako su se reprezentacije na njega plasirale, to najverovatnije ni same ne znaju.

Dugo jedna svetska sportska organizacija nije toliko podbacila i tako razjarila sopstvene fanove kao što je to bio slučaj sa FIBA tokom kvalifiikacionog ciklusa. Sumanuti sistem u kojem su reprezentacije bile lišene ubedjlivo najboljih igrača dao je i odgovarajuće grozne rezultate. Bez igrača koji igraju u NBA i Evroligi, reprezentacije koje imaju najbolje pojedince kažnjene su najdrastičnije.

Povezano

Najbolji primer je selekcija Slovenije, evropski prvak iz 2017. godine, koja je bez Luke Dončića, Entonija Rendolfa i drugih zvezda bila tek prosečan kandidat za Mundobasket. Zapravo, Slovenci su verovatno bili i i manje od toga, budući da su se zahvaljujući broju učesnika i formatu takmičenja prosečne reprezentacije češće nego ređe plasirale na turnir.

“Prozorski” način na koje su kvalifikacije organizovane ispod je svake kritike i o njemu se ne može reći nijedna pozitivna stvar. Da je uspeo da popularizuje sport u nekim državama u kojima je do tada bio anoniman – ne može se reći, hale nisu bile prepune, a najviše je duh “ubilo” odsustvo globalnih zvezda. Da je Finska imala Laurija Markanena, Gruzija Tornikea Šengeliju, Izrael Omrija Kaspija, a Hrvarska plejadu NBA igrača, verovatno bi sastav učesnika turnira u Kini bio kolosalno promenjen. Sve i da ne bi, košarka bi “rasla” jer bi publika mogla da se raduje igrama velikih zvezda. Ovako, do Mundobasketa su se provukle trenerski najbolje vođene ekipe, kao i one sa najvećim “bazenom” igrača, baš kakav ima i Srbija.

Uprkos tome što u Srbiji živi nešto više od sedam miliona stanovnika, količina košarkaškog talenta koju ova zemlja “izvozi” svake godine je bez premca – o učincima desetina srpskih košarkaša u ligama širom sveta na Sport klubu možete čitati tokom svake nedelje sezone.

fiba.basketball

Takva baza donela je Srbiji i luksuz da, uprkos odsustvu dvadesetorice asova iz NBA i Evrolige, u kvalifikacijama i dalje ima sastav koji sa “pola gasa” može da pobeđuje protivnike. Dejan Todorović, Stevan Jelovac, Stefan Peno, Aleksa Avramović, Ilija Đoković i mnogi drugi pokazali su odgovornost vrednu divljenja igrajući u kvalifikacijama, a znajući da će na kraju vrlo verovatno biti nagrađeni tek širim spiskom selektora Đorđevića. Sistem kvalifkacija izdaje na još jednom planu i dovodi do novog apsurda posle kažnjavanja najkvalitentijih – najzaslužniji za plasman na turnir na upravo tom turniru verovatno neće ni igrati!

#related-news_0

Postoji još jedna bitna posledica – mnoge evropske reprezentacije izgubile su i priliku da obezbede ranu vizu za olimpijski turnir u Tokiju 2020. godine, pošto će po dve najbolje evropske i američke selekcije ići direktno na Olimpijske igre, baš kao i po jedna najbolje rangirana reprezentacija i Azije, Afrike i Okeanije.

Međutim, ma koliko delovalo šokantno, konfuzno stanje u kojem se nalazi svetska košarkaška organizacija i nije toliko čudno. Košarka je, istorijski gledano i poredeći sa drugim igrama, sport srednjih godina, daleko mlađi od fudbala, bejzbola ili boksa, a kao globalni fenomen zapravo prilično mlada. Navijačima na Balkanu to može delovati začuđujuće jer je igra pod obručima toliko duboko zašla u sve kategorije javnog života u regionu, ali retko gde je ova lepa igra popularna kao u nekadašnjoj Jugoslaviji.

fiba.basketball

Prema nekim ne stravično preciznim i pouzdanim informacijama koje je lako pronaći na internetu, košarka je najpopularniji sport u svega tri države na svetu: Litvaniji, Letoniji i na Filipinima – veoma skromno.

#related-news_0

Zapravo, uopšte nije teško nabrojati sve zemlje, pored spomenute trojke, u kojima je košarka zaista bitan faktor u sportskoj slici nacije – to su SAD, Portoriko, Venecuela, Brazil i Argentina (svi znamo u koliko mizernoj meri u odnosu na fudbal), Angola, Kina, Španija, Francuska, Nemačka, Italija, Grčka, Turska, nekadašnje jugoslovenske republike, Rusija, zatim sve više Gruzija, Češka i Finska i tu se praktično priča završava. Svakako, treba naglasiti da je usled globalizacije i sve većeg porasta medijske dosupnosti NBA lige ovaj divni sport u periodu naglog rasta, ali i dalje ne uspeva ni izbliza da se suprotstavi timskoj igri koju mnogi smatraju za najvećeg rivala košarke – fudbalu.

Zbog svega navedenog, pitanje koje ćemo bez dileme čuti čim prvenstvo krene: „Šta, zar i ovi igraju basket?!“ nije toliko zapanjujuće. Osim toga, istorija još beskrupuloznije ilustruje koliko je malo „košarkaških nacija“ – svega šest država osvajalo je naslov prvaka sveta – SAD i Jugoslavija po pet puta, Sovjetski savez triput, Brazil dvaput, Argentina i Španija po jednom, s tim što je neka južnoamerička selekcija poslednji put prvak sveta bila pre 56 godina.

Zato je logično zapitati se – zbog čega na prvenstvu igraju 32 ekipe, kada na planeti ne postoje 32 države u kojima se strastveno i masovno voli košarka? Zbog toga što će ih uskro biti više od 32, mnogo više. Naredni Mundobasket organizovaće zajedno Filipini, Indonezija i Japan, a to svedoči o tome koji su delovi sveta u kojima će košarka postajati sve zastupljenija: Daleki istok, ali još više – Afrika.

„Crni kontinent“ i dalje nema odgovarajuću infrastrukturu da „uzgaja“ broj igrača koji bi mogao na osnovu fizičkih predispozicija ljudi iz tog podneblja. Mnogo je više novca potrebno da bi se sagradili betonski tereni, nabavili koševi, odgovarajuća oprema, nego što je to slučaj sa fudbalom, koji deca mogu da igraju na svakoj poljani. Samo je lopta potrebna da bi klinac zamislio sebe kao novog Sadija Manea, dok je u košarci situacija nešto drugačija.

Vaughn Ridley/Getty Images

Zbog toga je važno to što Žoel Embid, Paskal Sijakam, Gorgi Đeng i ostali igrači postaju sve relevantniji učesnici NBA spektakla i takva situacija će nesumnjivo imati dobar uticaj na razvoj košarke u Africi, slično načinu na koji je početkom veka briljantni Jao Ming zarazio Kinu košarkaškim virusom. Da li će Rui Hačimura učiniti isto sa Japanom? Da li je Džeremi Lin već uradio sve šta je bilo potrebno da i Tajvan postane zainteresovan za košarku? Ne znamo, ali izvesno je da u vreme masovnih informacija mali broj zemalja sa košarkaškim pedigreom neće još dugo moći da ima „tapiju“ na mistična znanja ovog sporta.

Drevne evropske košarkaške „kolevke“ poput Kaunasa, Atine, Bolonje, Badalone ili Beograda u decenijama koje dolaze verovatno neće imati isti uticaj kao što je to do sada bio slučaj. U svetu koji se menja brže nego ikada u ljudskoj istoriji košarka se menja još munjevitije. Košarkaški ponosnim zemljama nekadašnje Jugoslavije ostaje da razmisle kako bi najbolje mogle da se prilagode budućnosti i nauče lekcije iz svih udaraca koji je balkanski fudbal pretrpeo krajem prethodnog veka, kada se odigravao proces sličan onom koji sledi u košarci.

Svetsko prvenstvo u košarci ne podrazumeva ni delić popularnosti, medijske propraćenosti ili zarade fudbalskog Mundijala, ali je nesumnjivo korisno kako bi ilustrovalo istorijski kontekst u kojem se košarka nalazi.

Trenutno je Srbija jedini lokalni kandidat za medalju na Mundobasketu. Valjalo bi da tu šansu zgrabi jer će možda u daljem toku nepredvidivog 21. veka prilika biti daleko manje.