Milutinov za SK: Najteži poraz? Nolan Smit…

Panagiotis Moschandreou/Euroleague Basketball via Getty Images

U Olimpijakosu se sada oseća kao kod kuće, jedan je od najboljih centara u Evropi i nije mali broj onih koji ga vide u NBA ligi, ali nije bilo lako stići do takvog statusa.

Nikola Milutinov prve profesionalne košarkaške korake napravio je u vršačkom Hemofarmu, zatim je tri sezone proveo u Partizanu, a od leta 2015. godine član je Olimpijakosa.

U intervjuu za Sport klub Milutinov govori o strahovima koje je prevazišao, trenerima sa kojima je sarađivao, o Spanulisu, Jokiću i Printezisu, reprezentaciji Srbije, sazrevanju, NBA ligi…

Retki su danas u evropskoj košarci igrači koji vezuju nekoliko sezona u istom klubu, a Nikola je u Pireju u svojoj petoj sezoni.

“Privukli su me zajedništvo i porodična atmosfera. Olimpijakos je među najvećim klubovima u Evropi i nije mi se išlo odatle. Vidim sebe u njemu trenutno, svi saigrači su mi baš bliski prijatelji i prija mi ambijent – mnogo se družimo, idemo zajedno na ručak, na kafu“, počinje Milutinov za Sport klub.

Sve vreme Nikolinog boravka u klubu je i legenda Olimpijakosa, trostruki evropski šampion i MVP Evrolige 2013. godine – Vasilis Spanulis.

“Košarka mu je skoro sve u životu, živi za nju – non-stop gleda utakmice, sve prati, sve zna šta se dešava i u Evropi i u NBA… Strastven je čak i u ovim godinama (37), divim mu se zbog toga, zato i jeste tako veliko ime – ne mislim da će se uskoro povući, već da će igrati još nekoliko godina. Bili smo cimeri dve godine, dosta smo vremena provodili zajedno, bliski smo. Neću da izdvajam, ali ima dosta rituala pred utakmicu i pred trening – njegova želja za pobedom je neverovatna“.

Photo by Panagiotis Moschandreou/Euroleague Basketball via Getty Images

Međutim, nije Spanulis jedini igrač uz kojeg se Milutinov usavršavao.

“Iz Olimpijakosa bih izdvojio i Printezisa – veliko iskustvo, uživam da igram sa njim, strašan igrač. Dosta me savetuje u svim situacijama, sada dobro i sarađujemo – kaže mi kako da se postavljam u napadu, da uvek budem u poziciji koja mi najviše prija, da tražim loptu u poziciji iz koje mogu odmah da rešim, da prvi napadnem… Van Olimpijakosa mi je uživanje bilo igrati sa Jokićem u reprezentaciji – žao mi je što nismo igrali malo više jer on poseduje neverovatan talenat“.

Rođeni Novosađanin tokom karijere je sarađivao sa brojnim trenerima, ali kao i mnogi iz te generacije Hemofarma, kaže da “mora da počne od Žarka Vučurevića“.

“Da nije bilo njega, ne verujem da bih bio u ovoj poziciji. Usmerio me je na pravi put, bio mi je kao košarkaški otac, brinuo je o meni i van terena – da se razbolim, doći će da me obiđe, pazio me je kao svoje dete, mogao sam da mu se obratim za sve probleme, bio mi je velika podrška u tim godinama. I dalje sam u kontatku s njim, mnogo mi znači to prijateljstvo i te dve godine bile su mi možda najlepše u košarkaškom životu“.

Photo by Franco Debernardi/EB via Getty Images

Usledile su sezone sa Duškom Vujoševićem u Partizanu, a zatim prelazak u Olimpijakos.

“Dule je bio dosta zahtevan, što je normalno u profesionalnim vodama – u početku mi je sve bilo drugačije nego do tada, trebalo mi je malo vremena da se naviknem. Bile su mi čudne metode, kazneni treninzi posle poraza, ali iz ove perspektive shvatam zašto je sve to radio, taj rad mi je dao dodatnu snagu. Sferopulos me je zatim doveo u Olimpijakos, dao mi je šansu da se pokažem i zahvalan sam mu na tome. On me je usmerio, a Blat mi je dao više prostora da igram, što mi je mnogo značilo“.

I, kada se sve to sublimira, kakav odnos trenera prija Milutinovu?

“Trener treba da ima osećaj kad kako treba sa kojim igračem jer je svaki košarkaš drugačiji i svaki na drugi način doživljava kritiku. To je mislim trenerski talenat, mora da se oseti. Dalje, lično mi teško pada kada se izgubi utakmica i ne volim da vidim da se neki drugi igrači smeju ili slično – tako sam navikao, kroz takve procese prošao, pa više volim kada je trener stroži u tim situacijama. Kad se dobije utakmica, sve je drugačije, ali ne volim da budem veseljak u teškim trenucima“.

Euroleague Basketball via Getty Images

Upravo to bio je šlagvort za sledeće pitanje, potencijalni odlazak u NBA, često se mogu čuti utisci evropskih igrača da se teško navikavaju na olako prihvatanje poraza jer je raspored gust i nema vremena za dublje analize. Pravo na Milutinova imaju San Antonio Sparsi, koji su ga birali kao 26. pika na draftu 2015. godine.

“U ovom trenutku više ni ne razmišljam o NBA i Sparsima – ako se desi, desi se. Kada sam draftovan sa 20 godina, sve mi je to drugačije delovalo, želeo sam što pre da odem. Sada mi NBA nije sve, uživam u Evropi i ne bih otišao po svaku cenu, samo da bih otišao. Ako bi se ukazala dobra šansa, da imam ulogu i da se stvari poklope, ali da odem i da budem treći centar, nema šanse da bih prihvatio. Volim da igram mnogo više nego da treniram, tamo bih išao jedino sa nekom ulogom“, kaže 25-godišnji centar i dodaje:

“Dolaze ljudi iz Sparsa često, imaju glavnog fizioterapeuta koji me obilazi jednom-dvaput mesečno, dolaze i skauti, bio je i generalni menadžer, asistenti… Pitaju šta mi treba, da li treba nešto da pošalju i uvek su mi izašli u susret kada sam tražio neke sitnice“.

Na pitanje kako se najviše promenio u odnosu na taj period kada je bio mladić, Milutinov odgovara:

“Dosta teško pitanje… Mislim da sam sazreo u nekim situacijama. Ranije sam brzo ulazio u problem sa faulovima, dešavalo bi mi se da mi se sve pomeša ako ne počnem dobro, a sada je sve drugačije – utakmica traje 40 minuta, provodim više vremena na terenu i mogu da promenim situaciju ako ne počnem dobro. Mislim da sam napredovao i u svim ostalim stvarima, igram mnogo bolje, a imam još prostora da napredujem. Možda mi u Olimpijakosu nemamo takvu igru, ali smatram da bih mogao još da unapredim šut da poludistance i da bi mi to mnogo pomoglo u celoj igri. Van terena, sećam se kada sam tek došao u Atinu da mi je sve bilo čudno i teško. Otišao sam u inostranstvo, celo društvo mi je ostalo u Srbiji… Odlazim tamo, sve novo, bio sam malo pogubljen. Kako je vreme odmicalo i kako sam nalazio novo društvo, tako sam se i bolje osećao, tada je i košarka došla na svoje mesto“.

Upravo reč “sazrevanje“ reč je koju koriste mnogi sportisti, mnogi ljudi u Nikolinim godinama. Od čega se tačno kod njega ono sastojalo?

“Nekako me je bilo strah svega toga kada sam prvi put odlazio iz Srbije, neki bezrazložni strah od svega. Sada toga više nema, ne plašim se menjanja sredine, ne plašim se bilo koje utakmice, nema straha i razmišljanja tipa: ‘U, kako će sad biti’ ili ‘Šta ako loše odigram’. Nema negativnog razmišljanja, pozitivan sam i nemam više toliko briga koliko sam imao pre“.

Još je mnogo velikih utakmica pred njime, a do sada zna koja mu je bila najveća pobeda i najteži poraz.

“Najveća pobeda jeste sa Olimpijakosom nad Efesom, plej-of za fajnal-for i odlazak na završni turnir. Fajnal-for je kruna evropske košarke, nešto najbolje što može da se desi igraču ovde. Tek sam shvatio koliko mi je ta pobeda značila kada smo otišli na fajnal-for u Istanbul i kada sam video sve to. Nisam imao zapaženu ulogu u tom momentu, ali ta pobeda mi je možda najdraža. Najteži poraz je onaj sa Partizanom od Cedevite u polufinalu ABA lige, kada je Nolan Smit dao trojku sa pola terena. Bilo je teško to preboleti…“

Zhong Zhi/Getty Images

Reprezentacija Srbije na letošnjem Svetskom prvenstvu izgubila je od Argentine u četvrtfinalu i zauzela je peto mesto, pa joj sledećeg leta slede kvalifikacije za plasman na Olimpijske igre.

“Jeste da leto nije bilo uspešno, svi smo očekivali više, i javnost i mi. Ipak, ne možemo da menjamo prošlost, gledamo u budućnost i kvalifikacije za Olimpijske igre. Mislim da Srbija zaslužuje da se nađe u Tokiju i da imamo kvalitet da budemo tamo“.

Plejmejker Efesa i reprezentacije Srbije Vasilije Micić imao je jedno interesantno zapažanje – da je Srbija možda imala i previše dobrih igrača za takav format takmičenja.

“Mislim da je uvek dobro imati dobre igrače, možda se nismo poklopili kako treba. Ta utakmica s Argentinom… Kad krene četvrtfinale, sve u jednu utakmicu staje, svaki protivnik je kvalitetan i svašta može da se desi. Sreća, pad koncentracije i izgubi se, nema šanse za popravni. Krivo mi je, igrali smo odličnu košarku do tada, mogli smo više i trebalo je više, ali kao što rekoh, to ja sada prošlost“.

sport klub

Nedavno je za novog selektora imenovan Igor Kokoškov, sadašnji asistent u Sakramento Kingsima i nekadašnji selektor Gruzije i Slovenije.

“On je dobar trener, to je dokazao i kada je vodio reprezentaciju Slovenije (zlato na Evrobasketu 2017) – nadam se da će imati isti uspeh i sa nama. Ne znam ga lično, ne mogu mnogo da govorim o njemu, ali kada sam video da je izabran, imao sam samo pozitivnu reakciju“.

Agenti su sastavni deo modernog sporta, pa tako i košarke, a Milutinova zastupa agencija Oktagon.

“Moje shvatanje jeste da ja sebi košarkaški moram da izborim ugovor svojim igrama. Ne da ja igram loše, a da mi agent onda pronalazi nešto, to nije fer ni prema meni ni prema timu. Iskreno, od agenta više želim da mi pomaže sa stvarima van košarke – npr, da lakše nađem stan i kola kada dolazim u novi klub, te neke sitnice, kao i da je uvek tu za mene“.

Za kraj, pitali smo Nikolu šta misli o budućnosti pozicije centra u svetskoj košarci.

“Ne mislim da se igra samo sa niskima… Npr, u Evroligi ima mnogo visokih igrača, Tavares u Realu je još viši od mene i među najboljim centrima je u Evropi. Verujem da se visoki igrači još koriste i da mogu dosta da doprinesu – možda su bekovi bitniji, ali ne verujem da centri izumiru. Ako si dobar, igraćeš, neće se igrati samo s niskima“, zaključio je Milutinov za Sport klub.