Ivković: Uopšte nije lako trenirati vanserijske talente

KSS

Proslavljeni srpski trener Dušan Duda Ivković govorio je za portal 011info o svojoj karijeri, periodu kada je trenirao jugoslovensku reprezentaciju, o Atini 1995, o Olimpijakosu kao i o neizostavnom Radničkom sa Crvenog Krsta.

U periodu kada je bilo gotovo nemoguće sastaviti reprezentaciju Jugoslavije i to zbog toga što je tadašnja jugoslovenska košarka imala igrača bar za dve ozibljne ekipe, selektor je bio Dušan Ivković. Za portal 011info on je govorio o tome kako je bilo trenirati velike igrače poput Divca, Dražena, Kukoča, Rađe, Paspalja i to u momentu kada su svi bili u istom timu.

Imao sam tu sreću da sam trenirao i zlatne dečake i ove koji su praktično ambasadori naše košarke koji su otvorili granicu prema NBA, pa sve do Bogdanovića, Marjanovića, Bjelice. Bilo je veliko zadovoljstvo raditi sa tim igračima. Kada trenirate vanserijske talente, to uopšte nije lako. Neko će pomisliti dovoljno je da im bacite loptu i oni će igrati. To uopšte nije tako. Ja sam na pripremama za Olimpijadu 1988. godine držao reprezentaciju čitavih pet i po meseci i šteta što ta generacija nije imala prilike da igra protiv prvog Dream Tima 1992″, rekao je Dušan Ivković

Teško je bilo, na primer, naterati dalmatinca da trenira prepodne. Oni su svi “fjakasti” tada. Raditi sa reprezentacijom nije samo napraviti 5 na 5. Moraš kao lider da se izdigneš iznad novinskih napisa, mogućih tenzija i problema da bi održao hemiju među igračima. Uvek treba da im ponudiš nešto, da budeš primer svojim ponašanjem, primer koji će pratiti„.

Ivković je poručio da mnogo žali što se reprezentacija Jugoslavije nije sastala sa američkom selekcijom 1992. godine u Barseloni.

Velika je šteta, ono što smo mi sanjali, a nismo dočekali, da ta dominantna generacija igrača ne igra protiv Dream Teama sa Medžikom i Džordanom i ostalim igračima. Mislim da smo mogli da ih dobijemo. To su bili najteži trenuci u mojoj trenerskoj karijeri, kada sam osetio da politika utiče na sve to i kada su nam oduzeli pravo da igramo„.

Politika je umešala prste, a slično je bilo sve 1995. godine kada je prvi sledeći put Jugoslavija nastupila na Evropskom prvenstvu u Atini. 

To je bio ključni momenat. U vreme sankcija mi nismo mogli da okupimo igrače u Beogradu. Mnogi su se plašili da će biti mobilizovani i odvedeni na ratište, a nije se lako moglo ni doputovati u zemlju. Sticajem okolnosti, dobijamo šansu da 1995. nastupamo. To je bilo važno jer osvajanjem prvenstva Evrope dobijamo pravo da igramo i na Olimpijadi i na svetskom prvenstvu.Sećam se, tada su me pitali koliki honorar tražim da vodim reprezentaciju. Rekao sam im da se reprezentacija ne takmiči i da ne želim da uzimam nikakav novac. Moje je da treniram reprezentaciju dok ne izađemo na prvo veliko takmičenje, a posle ću se povući„.