Košarka u Urugvaju: Koševi od 280 cm, Novak i govedina

Košarka ostalo 25. dec 201913:45 > 13:48
Privatna arhiva

Bio je u mlađim kategorijama Partizana, profesionalnu karijeru započeo je u subotičkom Spartaku, igrao za Konstantin, Metalac, Spars, Mladost i Zlatibor. A onda – Urugvaj!

Privatna arhiva

Kako i zašto se tamo našao, kakav je Urugvaj i šta tamo treba videti/jesti/popiti, priče o suzama radosnicama posle jedne utakmice, koševima od 280 cm, Novaku i Srbiji…

Sve to saznaćete u intervjuu sa Božidarom Babovićem, koji je sticajem nesrećnih okolnosti samo tri meseca proveo u Urugvaju, ali nada se da to nisu njegovi poslednji dani u Južnoj Americi.

Počeli smo od onog osnovnog, opšteg pitanja, o karakteristikama Urugvaja, zemlje koju najveći broj nas nije imao prilike da poseti. Po onome što smo čuli od Božidara, trebalo bi.

“Kao uostalom i cela Južna Amerika, Urugvaj je potpuno drugi svet u odnosu na nas, u početku sam se osećao kao da sam pao s Marsa. Od prirodnih lepota izdvojio bih kilometarske peščane plaže koje su krcate čim ima malo sunca, a zatim i predivne zelene parkove koji su na svakom koraku. Skuplje je dva-tri puta nego kod nas, što je i normalno uzevši u obzir njihov standard – minimalac je 22.000 urugvajskih pezosa, što je otprilike 600 dolara. Kada je o ljudima reč, doživeo sam prijatno iznenađenje, bukvalno su me svi tretirali kao da sam im najrođeniji – i uprava i stručni štab, saigrači, navijači… Vrlo su neposredni i uvek spremni da izađu u susret – živeo sam u Montevideu koji je sličan Beogradu po broju stanovnika i saobraćajnoj gužvi. Više od 50% ukupne populacije Urugvaja živi u Montevideu – takođe, svi prvoligaški košarkaški klubovi su u gradu, što je plus jer znači da nema putovanja“, počinje Babović za Sport klub.

Raspored je u Urugvaju zgusnut, dve utakmice nedeljno, Božidar je morao da nađe vreme za odmor, ali nije želeo ni da propusti da se upozna sa zemljom koja mu je bila dom.

“I moja devojka bila je sa mnom, koristili smo slobodno vreme da upoznamo znamenitosti Montevidea i prelepe plaže. Družili smo se i sa mojim saigračima Urugvajcima uživajući u njihovom roštilju koji zovu ‘asado’ – često organizuju klopu i druže se. Jos jedna stvar koju Urugvajci obožavaju jeste ‘mate’ – to je neka vrsta čaja sa kofeinom u sebi, pa to konzumiraju umesto kafe. Mi smo se navukli na mate, čak smo i kući doneli, a oni vole da sednu na travu u parku i da piju to u društvu – Mesi, Suares i Grizman, koji ima urugvajske korene, često se mogu videti kako piju mate pre utakmice“.

Srpski bek ističe da se prijatno iznenadio kvalitetom lige, a pogotovo navijanjem.

“Kvalitet je negde između KLS i ABA lige zato što u Urugvaju igraju znatno bolji Amerikanci nego u KLS – ni domaći igrači nisu loši, pogotovo u boljim ekipama. Svaka ekipa ima pravo na tri stranca – to su najčešce Amerikanci, jedan spoljni i dva unutrašnja, pošto su Urugvajci niski i nemaju centara. Specifičnost je da se stranci menjaju kao na traci – jedna-dve loše partije i odmah te menjaju. Iz priča saigrača čuo sam da je to pogotovo izraženo u plej-ofu, (ceo plej-of igra se na neutralnom terenu – to je banalno, ali dobro), kada se menjaju čak i usred serije u zavisnosti od direktnog protivnika. Igra se mnogo čvršće i prljavije nego kod nas, na primer faul u napadu zbog nepropisno postavljenog bloka ne postoji. Izuzetno je izjednačena liga, prvi tim ima dve pobede više od desetog“, kaže 197 cm visoki Babović, a posebno se osvrće na ambijent u košarci i oko nje:

“E, to je još jedno prijatno iznenađenje – hale su pune na svakoj utakmici, svaka ekipa ima svoju navijačku grupu – glasno je i strasno se navija svih 40 minuta. Mediji detaljno prate sve – TV i radio emisije, sajtovi. Svaki dan se prenosi neka utakmica – iako je fudbal ubedljivo sport broj jedan, mogu da kažem da Urugvajci vole i prate košarku“.

Prethodno je u karijeri najdalje otišao do Sarajeva, ali jedno popodne u novobeogradskom bloku 70 iznenadno mu je čekiralo kartu za daleki Urugvaj.

“Zanimljiva priča. U tom trenutku sam bio bez kluba jer se završila Superliga i nisam imao nijednu konkretnu ponudu. Šetao sam sa drugarom kod nas na keju, sreo sam prijatelja iz košarke Milana Mandarića, koji je takođe tu iz kraja, a inače drži trenerske klinike u Argentini. On me u neformalnom razgovoru pitao: ‘Da li bi išao da igraš na jednu egzotičnu destinaciju ?’ Ja ga pitam ‘gde’, kaže on ‘Urugvaj’, rekoh ‘što da ne’. On je na tim klinikama upoznao mog budućeg trenera, koji ga je pitao da preporuči nekog iz Srbije. Poslali smo ‘highlights’ i njemu se dopalo. Milan me je zatim povezao sa jednim argentinskim agentom, koji mi je sredio formalnosti u vezi sa ugovorom i eto – završio sam u Montevideu. Bilo mi je izuzetno primamljivo da probam da igram tamo jer sam imao za cilj da igram u inostranstvu, a pre svega sam stekao veliko životno iskustvo“.

Iznenađenje u najpozitivnijem smislu tema je koja se često provlačila kroz razgovor, a tako je i bilo kada smo Božu pitali o tome kakav stav Urugvajci imaju prema Srbiji i koliko znaju o za njih dalekoj balkanskoj zemlji.

“Prva asocijacija na Srbiju im je Novak, teniser Pablo Kuevas je prilično popularan tamo. Znaju i za našu košarkašku školu, najpoznatiji su im naši NBA igrači – sa strahopoštovanjem su gledali našu reprezentaciju na Svetskom prvenstvu. Stigao sam tamo dan posle poraza od Argentine, do danas mi ‘pomeraju d.pe’ – veruj mi da oni tamo to shvataju kao čudo i danas samo o tome govore, ne kako je Argentina druga na svetu, nego kako je dobila Srbiju. O Srbiji kao zemlji ne znaju mnogo – čuli su za hrvatsku obalu, nekoliko mojih saigrača planira da letuje tamo. Stariji ljudi znaju mnogo o Jugoslaviji i ratu iz devedesetih godina, ali moji saigrači, pogotovo oni mlađi, ne znaju mnogo više od Noleta i košarke“.

Kapitol, Babovićeva ekipa, ušla je u prvu ligu prvi put posle 40 godina, a rival u prvoj rundi bio je veliki – Nasional. Za taj susret vezan je jedan od najlepših doživljaja srpskog košarkaša u Urugvaju, a bilo je i drugačijih situacija – čudnih, ali smešnih.

“Nasional i Penjarol su nešto kao Zvezda i Partizan. Hala je bila krcata, atmosfera neverovatna. Kada smo pobedili, svi su uleteli na teren, takvu radost nisam video u životu. Ljudi su plakali, čak i oni stariji od preko 80 godina. Narednih mesec dana su me svi ljubili kad me vide na ulici, ma neopisiv osećaj. A ispričaću vam i o gostovanju Atenasu – neregularnije uslove nikad nisam video. Koševi su bukvalno na visini od 280 cm, a dok smo se zagrevali neka deca su šutirala na koš i namerno nam smetala – niko ne sme ništa da kaže na sve to jer je vruće gostovanje, pakao. Iz svakodnevnog života izdvojio bih odlazak na stadion Sentenario, na njihov klasiko. Prava južnoamerička atmosfera – strastveno, vrištanje, pevanje, skakanje, ali na terenu ‘uvek neugodnih’ 0:0 bez ijedne šanse, ha-ha-ha“.

Asado i mate smo već apsolvirali, a šta Urugvaj još može da ponudi u kulinarskom smislu?

“Da, pored toga im je specijalitet ‘chivito’, to je preukusni goveđi biftek, stvarno su u govedini prvaci sveta. Zatim ‘muzza con faina’, to je pica sa sirom koju prelivaju tom fainom koju ne znam kako da ti objasnim – najbolje ljudi da guglaju, ali to je kao neki hrskavi, tanki hleb sa ukusom leblebija. Od pića najpopularniji je fernet, liker sa 45% alkohola koji mešaju sa koka-kolom“.

Nažalost, Božidar je slomio ruku, i njegova urugvajska odiseja završila se ranije nego što je priželjkivao, barem za sada. Biće maksimalno spreman u martu, a tada…

“Probaću ponovo da nađem neku Južnu Ameriku, to je sigurno“, zaključuje Babović za Sport klub.