9. pik u Lebronovoj klasi: Depresija, NBA kraj i svetlo

NBA 23. jul 201710:33 > 10:34
Getty images/Jim McIsaac

Bio je deveti pik na draftu 2003. godine, jednom od najjačih u istoriji i činilo se da je na putu da postane NBA zvezda u dresu Niksa.

Međutim, život Majka Svitnija u tim momentima nije bio nimalo lak – otac mu je umro neposredno pre početka trening-kampa, a on se u tišini borio sa depresijom jer nije želeo osudu javnosti. Došlo je dotle da je čak pokušao i da se ubije.

“Bili smo u Klivlendu jedne večeri i uzeo sam gomilu pilula protiv bolova nadajući se da se neću probuditi, ali jesam se probudio, i to sa mišlju: ‘Nije upalilo‘. Eto, toliko loše mi je bilo“, kaže sada 34-godišnji Svitni za HoopsHype.

Dominirao je na Džordžtaun – u proseku je imao 22,8 poena, 10,4 skoka i 3,2 rampe po meču, ali…

“Nije mi se dopadala košarka i nije mi se dopadao život tada. Bio sam zvezda na Džordžtaunu, otac mi je bio na svakoj utakmic, a onda odjednom njega nema i ja ni ne igram u NBA. Znao sam da mi neće biti data šansa u ruki sezoni jer mi je trener rekao: ‘Hej, nećeš igrati‘. Mnoge su mi se stvari dešavale sa kojima nisam znao kako da se izborim“, kaže Svitni i dodaje:

“Uveo sam sebe u tešku depresiju i bojao sam se da bilo kome kažem išta. U to vreme igrao je Ron Artest i svi su govorili: ‘On je lud‘. U stvari, on je samo imao neke probleme koji su mogli da se reše, ali ljudi su brzo zaključivali da je on lud – patio sam od nečeg sličnog, pa nisam želeo nikome da govorim. Čak i posle pokušaja samoubistva, niko nije znao koliko patim i u koliko duboku rupu upadam“.

https://twitter.com/BullsSource/status/875426706999332864

Samo četiri sezone proveo je u NBA, po dve sa Niksima i Bulsima, a prosečno je beležio 6,5 poena i 4,5 skoka za 15,5 minuta. Depresija je dovela do kraja karijere, ali ne i do kraja bitke s problemima.

“Napustio sam NBA 2007. godine, oko 2008. stvari su počele da se pogoršavaju i supruga mi je rekla da moram da potražim pomoć. Došlo je dotle da sam napustio porodicu, iselio se iz kuće i spavao u kolima i parkovima. Osećao sam se promašenim, osećao sam se užasno i nisam želeo nikoga u svojoj blizini. U 2009. počelo je da ide najbolje, znao sam da moram da se saberem i da se izvučem – bilo je potrebno vreme, ali uz pomoć porodice i prijatelja uspeoa sam da prođem ta teška vremena“.

Svitni kaže da mu je žao što se nije duže zadržao u NBA, ali da je i sada zadovoljan svojim životom – ima troje dece i pokušava da pomogne ljudima koji imaju poteškoće slične onima sa kojima se i sâm suočavao, naročito deci.

“Trudim se da im svojim primerom pokažem da je moguće izboriti se sa svime: ‘Hej, bio sam deveti pik na draftu, u istoj klasi sa Lebronom i Vejdom, ljudi su me gledali kao potencijalnog Ol-stara itd‘. Nisam to ispunio jer sam tonuo dublje u depresiju i deci želim da kažem da odmah potraže pomoć kada osete prve znake – da razgovaraju s nekim, ne da drže to u sebi. Ja sam držao u sebi toliko da sam izgubio karijeru u NBA. Želeo sam da svoju priču pretvorim u nešto pozitivno i koristim svoj život kao primer. Kažem im: ‘Tražite na Guglu moje ime, naći ćete samo gomilu loših stvari i šala na račun moje kilaže, ništa pozitivno“, zaključio je Svitni.