Nemačka 1988: Kako su Lale procvetale

EURO mog detinjstva 11. jun 202111:00 > 12:34 0 komentara
Action Images/Reuters

U susret predstojećem 16. EURO valja se podsetiti nekih ranijih turnira. U ovom tekstu tema će biti osmo izdanje kontinentalnog takmičenja održanog u Nemačkoj 1988.

Za koga ćete navijati najčešće odrede dve stvari: porodica i lokalitet. Najlogičnije je da će vaši roditelji, braća izvršiti najjači uticaj kada se budete odlučivali za koji klub ćete navijati. U stvari, najčešće ni ne odlučujete, već vam se u najranijem detinjstvu „dodeli“ klub i vi uz njega ostajete čitav život. Naravno, jedan od osnovnih preduslova je da taj klub bude iz vašeg mesta. Samim tim i reprezentacija za koju ćete navijati je ona vaše zemlje.

I to opredeljenje će ostati za čitav život. Međutim, kako polako rastete, a zavolite pritom sport, imaćete i svoje „rezervne“ ekipe. U stvari, često su ljubavi prema tim „rezervnim“ ekipama i iskrenije, jer su one vaše. Vi ste zbog nečeg samo vama važnog izabrali da navijate za te ekipe i kao i za sve u životu, nekako vam je najbliže i najdraže ono što ste sami stekli. To ne potire nipošto navijanje za one ekipe za koje ste „predodređeni“ osim ako nisu u pitanju rivalske ekipe, na primer otac vas je terao da navijate za Crvenu zvezdu, a vi ste kada ste malo porasli, odlučili iz nekog vama bitnog razloga da navijate za Partizan.

EURO 88
printscreen

Moja „rezervna“ ekipa je Holandija, a ljubav se rodila baš tog leta 1988. Imao sam pet i po godina i o fudbalu nisam puno znao. Tačnije, ako se izuzmu osnovni pojmovi, znao sam samo dve reči – Dijego Maradona. To ime sam čuo sa tri godine i za njega sam mislio da je natprirodni superheroj, jer je mogao sve da učini za razliku od ostalih, čak i da postigne gol rukom, a da mu niko ne zameri i da se svako veseli kada je on na terenu. Malo sam više ipak pratio košarku tada, tačnije Lejkerse i mog prvog sportskog idola Medžika Džonsona. Ali tog juna 1988. baš u vreme kada je počinjala finalna serija NBA lige u kojoj su igrali i moji Lejkersi, počinjalo je Evropsko prvenstvo u fudbalu.

Tata je seo u dnevnu sobu i uključio TV za prvu utakmicu. Pitao sam prvo kada mi igramo (misleći na Jugoslaviju). Na to mi je rekao da mi ne učestvujemo.
– Zašto? – bio sam prilično iznenađen, ne zato što sam mislio da smo bogom dani da moramo da budemo u svetskom vrhu, već zato što nisam još poznavao taj koncept sa raznim kvalifikacijama i da samo oni koji ih prođu mogu da se nađu na velikom takmičenju.

– Zato što su nas izbacili Englezi (dobili nas 2:0 u Engleskoj i 4:1 u Beogradu).
– A kada igra Maradona? – još jedan ispad dečačke naivnosti.
– Sine, ovo je Evropsko prvenstvo, a Maradona je Argentinac, a Argentina nije u Evropi – naizgled mirno, na granici strpljenja odgovorio mi je tata.
– A ko onda igra? – Evo sada igraju Nemačka i Italija.
– Pih, Nemci (nisu se naročito Nemci gotivili u mojoj kući, valjda zato što su obojica deda učestvovali u ratu, pa nisu imali lepe reči za njih).

I tako sam rezignirano otišao, a Nemačka i Italija su na otvaranju odigrali 1:1, a ja sam se više posvetio finalnoj seriji NBA. U četvrtoj utakmici Detroit je u Los Anđelesu razneo Lejkerse, a ja sam sutradan bio smoren. Tata se spremao da gleda fudbal.

– Ko igra?
– Engleska – Holandija.
– Jesu li to oni Englezi što su nas izbacili?
– Jesu sine, ali će i oni ispasti ako ovu ne pobede.
– Znači navijamo za Holandiju?
– Naravno.

povezano

Inače moj otac je navijač Holandije još od 1973. i finala Kupa evropskih šampiona između Ajaksa i Juventusa. Jedva dočekavši da mu se pridružim u gledanju fudbalske utakmice počeo je da mi priča o Krojfu, Neskensu, totalnom fudbalu. A mene to ni najmanje nije zanimalo, već sam samo želeo da odgledam prvu celu fudbalsku utakmicu i naravno da Holandija razbije Engleze, jer eto kao osvetili bi se za nas.

Za početak me je zainteresovalo ko je igrač sa brojem 10, jer mi je upao odmah u oči zbog frizure. To je bio Rud Gulit, neko koga ću itekako zapamtiti na turniru. A onda sam posle 10 minuta rekao kako je ovo dosadno i pitao da li može da se ne postigne nijedan gol. Kada sam čuo da je i 0:0 legitiman rezultat naglo sam se smorio i već mislio da ustanem. A onda su Englezi pogodili dve stative. Ja sam se maltene uneo u TV i tražio od narandžastih da beže od svog gola. Celo prvo poluvreme bio sam napet i želeo samo da Holanđani ne prime gol, makar bilo i 0:0. A onda Rud Gulit sa krila daje pas u šesnaestercu igraju sa brojem 12. Ovaj se iz jednog poteza okreće i u padu smešta loptu u gol. Skočio sam maltene do plafona od radosti i dok se radovao pitao sam tatu „Ko je to, ko je to?“

– To je Marko van Basten.
– Marko? Je l’ to neki naš?
– Ne, nije naš (nije stajao ćale sa grohotnim smehom).
– Kako nije, pa zove se isto kao i naš kum. – Pa dobro Marko nije samo naše ime. Ima i Italijana, Španaca, eto i Holanđana.

To su bili oni trenuci, koji vam ničim izazvani promene život. Kao kada je Medžik pogodio spektakularan „buzzer-beater“ i od tada, pa narednih 30-ak godina zbog tog jednog poteza navijam za Lejkerse, tako sam i tada dobio prvog istinskog fudbalskog idola. Ne Dijega Maradonu već Marka van Bastena, koji je još dva puta zatresao mrežu Engleza za pobedu 3:1. Ali ne samo što je doneo pobedu protiv omraženog protivnika, već način na koji je izgledao na terenu. On je mogao sve tog dana, da postigne gol i desnom i levom nogom, da okrene protivnika iz samo jednog poteza, a sve je to izgledalo graciozno. Zgotivio sam ja i Ruda Gulita, ali sa Van Bastenom je već od tada bilo nešto posebno.

Holandija je prošla grupu, kao drugoplasirana iza SSSR, koji ju je pobedio u prvom kolu. Zbog toga se već u polufinalu sastala sa prvim favoritom turnira, domaćinom Nemačkom. Čitav dan sam bio kao na iglama. Prvo igra ekipa za koju navijam, protiv „arhi neprijatelja“ za prolaz u finale Evropskog prvenstva. A onda kasnije, u duboko u noć Lejkersi igraju sedmu i odlučujuću utakmicu finala protiv Detroita. Ali kako se bližio okršaj u Hamburgu, sve manje sam razmišljao o Lejkersima i samo me je interesovalo da li Van Basten, Gulit i kompanija mogu protiv Nemačke. Tata nije prestajao da hvali Nemce kako imaju sjajan tim, kako je Lotar Mateus najbolji evropski fudbaler, kako su Klinsman i Feler ubice u napadu i kako je na klupi rođeni pobednik, koji zna kako sa Holanđanima Kajzer Franc Bekenbauer.

– Ma dobićemo ih. Marko će im sigurno uvaliti gol, a verovatno i Gulit – pucao sam od optimizma, a u sebi sam strepeo, jer Nemci su Nemci.

Utakmica je bila žešće napeta. Pravi rat na terenu, ali bukvalno. Nemci su tukli Van Bastena, ali ni Holanđani im nisu ostajali dužni. Tu se isticao Frenk Rajkard, kasnije i treći član velikog holandskog trija, koji jeste načinio penal nad Klinsmanom, ali je odigrao vrhunski meč. Nemci su dobili penal u 55. minutu, a Mateus je preuzeo odgovornost. Golman Hans van Brojkelen se bacio u pravu stranu, a ja sam preuranjeno skočio misleći da je odbranio penal. Međutim, udarac je bio suviše jak i Nemci su vodili. Tešio sam se da ima još vremena, ali kako se utakmica odvijala sve manje sam bio optimista. Suočavao sam se sa prvim porazom od kada gledam fudbal.

Van Basten pride nikako nije mogao da dođe do daha, a onda je u 74. minutu pao u šesnaestercu. Odmah sam dreknuo penal sudija. I bi penal, a ja se obradovao kao da je već gol. A onda vidim da loptu nije uzeo ni Van Basten, ni Gulit već Ronald Kuman i počeo sam da negodujem zašto on. Kod Nemaca penal izvodi najbolji igrač a zašto kod Holanđana neko drugi? Ipak, Kuman je vrhunski odradio posao i doneo je izjednačenje. Kako se utakmica bližila kraju počeo sam da maltretiram oca sa pitanjima šta se dešava ako bude nerešeno, ko će onda da pobedi. A Holanđani napadaju li napadaju, baš su se razigrali posle gola. I onda trenutak genijalnosti Labuda iz Utrehta. U duelu sa Jirgenom Kolerom, taman kada je padao i delovalo kao da će šansa otići u nepovrat, tako je hirurški precizno zahvatio loptu i smestio je pored nemačkog golmana Imela. I to u 88. minutu za 2:1. Nisam mogao da verujem, kakav gol. Pa je l’ moguće da ovaj čovek može da postigne gol kako hoće?

Bio je to neverovatan rolerkoster emocija, kakav samo fudbal može da pruži. Fudbal me je definitivno osvojio. Toliko da sam i dan kasnije bio prikovan za mali ekran. Prvo sam odgledao snimak sedme utakmice NBA finala i pobedu Lejkersa, a onda drugo polufinale. Bez obzira što nije igrao moj tim, želeo sam da gledam fudbal. SSSR je na kraju dobio Italiju 2:0 i zakazao novi duel sa Holanđanima. U prvom kolu Sovjeti su pobedili, ali sam bio potpuno siguran da posle Nemačke ne mogu da izgube finale.

A Holandija je do tada upravo za to bila majstor, gubila je već dva finala svetskih prvenstava. Međutim, sada to nije bio slučaj. Od samog starta finala videlo se da su Van Basten, Gulit, Rajkard, Kuman i ostali došli da to osvoje. Sovjeti jesu bolje počeli, čak se činilo i da su bili oštećeni za penal. A onda se mašina upalila. U 32. minutu Van Basten glavom nabacuje Gulitu, koji takođe glavom završava. To je 1:0 za Holandiju. Finale je, važno je samo pobediti i uzeti trofej, ali mi nekako nije bilo pravo da se baš u finalu moj ljubimac ne upiše. Nekako onda to nije to.

A onda se, u 54. minutu, dogodilo nešto za šta ni tada, a ni danas nisam siguran da je to moguće. Arnold Miren je sa leve strane uputio centaršut. Lopta je preletela sve u kaznenom prostoru i odlazila je u gol aut. A onda je on, da ON, napravio nešto neverovatno. Marko van Basten je bez imalo zadrške i kolebljivosti uhvatio volej skoro iz mrtvog ugla i šutirao pravo na gol. Lopta je imala jačinu, bila neuhvatljiva za Rinata Dasajeva, ali je bila i hirurški precizna, završivši u maloj mrežici. Do kraja utakmice tata i ja smo samo prepričavali gol i čudili se kako je to uspeo. Nije bila važna ni pobeda, ni titula, sve je stalo u tom udarcu.

A to jeste esencija fudbala, to su stvari zbog kojih se gleda fudbal i zbog kojih počinjete da navijate. Ne titule. Ja nisam počeo da navijam za Holandiju jer je postala tada šampion Evrope. Jer da je to bio moj motiv teško da bih danas bio njen navijač. Ja sam počeo da navijam za Oranje zbog Marka van Bastena, a i kasnije me je Holandija i njen fudbal osvojio svojim stilom i igračima koje je proizvodila. Ali što je najvažnije, zbog Holandije i Marka van Bastena rodila se ljubav prema fudbalu, koja i dan danas traje.

Gde gledati EURO 2020?

Sve utakmice Evropskog prvenstva u fudbalu možete da pratite na kanalu Nova S. Gledaoci koji nisu na SBB mreži, takmičenje najboljih evropskih reprezentacija mogu da gledaju bilo gde i preko bilo kog interneta u Srbiji uz specijalni EON TV paket – EON Evropsko.  

Koje je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi ko će ostaviti komentar!