Hoće li sport rođen u Srbiji postati globalni? (VIDEO)

Footballey Serbia

Na desetak minuta vožnje od Bečeja, na zelenoj livadi okruženoj gustim krošnjama, prijatelji kreću u tradicionalno zadirkivanje posle jedne od partija.

”Sad ne komentarišeš kao juče”, smeje se Strahinja. ”Koliko mreže i koliko linija ti treba”, odgovara Nemanja nešto kasnije posle nesrećno izgubljenog poena.

Bačko Petrovo Selo i u njemu taj mirni zeleni kutak rodno su mesto sporta za koji njegovi tvorci s razlogom veruju da može da postane globalan – futbolej (footballey).

Najjednostavnije rečeno, to je svojevrsna kombinacija fudbala, tenisa i odbojke (”nožni tenis na terenu za odbojku”, rekoše nam). Igra se fudbalskom loptom (“peticom”), a usvojena su neka od pravila srodnih sportova – lopta može jednom da odskoči od polja (ali može se uhvatiti i volej) pre nego što je igrač prebaci u deo terena protivnika preko 220 cm visoke mreže koja deli igralište na dva jednaka dela dimenzija 12×9 metara.

”Futbolej je baziran na vrhunskoj tehnici, igra obema nogama je imperativ jer najčešće nema vremena za izmicanje na jaču nogu, a neophodan je i osećaj u igri glavom i grudima. Za sve to, kretanje je najvažnije”, objašnjava nam Željko Derušek, 53-godišnji zaljubljenik u sport i kreator igre koja osvaja pažnju i srce svakoga ko je pogledao makar jedan meč.

Početkom devedesetih godina Željko, inače vlasnik firme za promet kotrljajućih ležajeva, gledao je sa svojim prijateljem Dežeom Galusom kako fudbaleri prebacuju preko mreže. Rešili su da ih kopiraju, bezazleno, igre radi. Malo-pomalo, ”izvukli su linije”, pravila su se kristalisala, a nešto što je počelo kao šala brzo je preraslo u zabavu ravnu fudbalu.

”Godinama smo igrali po raznim vremenskim uslovima, čak i po snegu i blatu. Pre petnaestak godina neki fudbaleri pokušavali su da igraju i brzo su odustajali jer je jako zahtevno – čak i jedan moj prijatelj koji je igrao profesionalno fudbal u Portugaliji nije bio baš vičan, lopta bi često završavala u žitu pošto smo ga pobeđivali i on se nervirao”, smeje se Željko.

Iako je trava prirodno stanište futboleja, jednako je atraktivan i na šljaci i na betonu, što je jedna od sličnosti sa tenisom. Druga jeste servis, polje je podeljeno po sredini, a servira se iz ruke ukoso, s tom razlikom što već na riternu može da se hvata volej. Igra se na dva dobijena seta do 11, igrači naizmenično serviraju po pet puta (nema drugog servisa, samo jedan pokušaj). Izlasci na mrežu, skraćene lopte, mudra konstrukcija poena i mnogo trčanja. Baš mnogo.

”Visina mreže od 220 cm idealan je balans – nije previsoka jer onda ne bi mogle da se igraju oštre lopte, a nije ni preniska da samo dođe neko, zakuca loptu i to je to”, ističe Željko i dodaje da ostavlja prostor za to da se visina mreže prilagodi kada futbolej zaigraju oni još umešniji, veštiji tehničari.

Footballey Serbia

Četiri ”adidaske”, kupljene putem interneta, spremne su u svakom trenutku kako se igra ne bi prekidala. Sivo-belo-zeleni dresovi i prijateljska atmosfera, ali ume da se zakomplikuje kada krene takmičenje.

”Posvađamo se mi sto puta”, kaže nam Nemanja, jedan od pripadnika srednje garde, rođen 1982. godine. Sport je to, i to prilično zarazan, normalno je da emocije prorade. Najiskusniji je spomenuti Deža, ima 59 godina i svi ga zovu ”Sep Majer” – voli golmane i naročito reprezentaciju Nemačke, još ga boli kad je onomad Oliver Kan ignorisao njegovu molbu za zajedničkom fotografijom. Tu su i najmlađi zaduženi za vodu i za lopte, ali i za igru dok se stariji odmaraju.

”Entuzijastični su i brzo napreduju”, zadovoljan je Željko podmlatkom, ali svestan je i da je to samo početak.

Posle višegodišnjeg traganja po internetu, Željku se učinilo da igra slična futboleju ne postoji nigde (“u odnosu na druge nožne tenise, futbolej je drugačiji jer je individualni sport”). Angažovao je advokata i u roku od godinu i po dana dobio sertifikat u Zavodu za intelektualnu svojinu u Beogradu. Posle toga je aplicirao i u Ženevi kod Svetske organizacije za intelektualnu svojinu (WIPO), pa je futbolej sada registrovan kao unikatan sport. Sledeći korak, koji je Željko na putu da ostvari, jeste to da futbolej u Ministarstvu omladine i sporta bude zaveden kao sportska grana, da bi potom mogli da se formiraju savez, klubovi…

”Fudbal i tenis popularni su u celom svetu, a futbolej je njihova inventivna kombinacija i mislim da bi bilo neoprostivo da se nešto više ne napravi od toga. Uveren sam da može da uspe na globalnom nivou – da se organizuju turniri, da se napravi svetska asocijacija. Futbolej bi igrali profesionalci, aktivnim fudbalerima to je idealan trening za usavršavanje tehnike, a bivši fudbaleri veliki su potencijal jer mogu da igraju futbolej još dugi niz godina ukoliko su u formi, i to mogu spektakularno da ga igraju”, siguran je Željko.

A u to je siguran i svako ko je gledao igru. Dinamično, ali ne zbrzano. Potrebno je mnogo snage, ali istovremeno i munjevito razmišljanje. A šta bi tek još bolji tehničari radili na tom terenu?

”Slično je kao u tenisu, sâm si i uvek je primarna ona borba sa samim sobom. I po fizičkim zahtevima i strukturi poena futbolej je najsličniji tenisu. Ono što i sada doživljavam, a što sam i ranije spomenuo, jeste da dođu fudbaleri koji su ubeđeni da će da nas počiste, da i to skinu s dnevnog reda, ali brzo se uvere da je jako težak sport – treba dugo igrati i vežbati kako bi parirao onima koji su već neko vreme u tome”.

Već četrdeset godina Željko je izuzetno posvećen fizičkoj aktivnosti, pet-šest puta nedeljno trenira i bavi se sportom. Kako kaže, sport mu je u krvi, sastavni je deo njegovog života. Iz tog nepresušnog bunara Željko crpi entuzijazam, energiju i duboku veru da futbolej može da uspe. Završena je i pokretna konstrukcija za mrežu koja će omogućiti gostovanja i promociju sporta na brojnim mestima. Ipak, stvaralački polet i ushićenje čoveka vode samo do određene granice, pogotovo u današnjem svetu, a Željko ni ne krije da mu je neophodna podrška.

”Pokušavao sam sve sâm za sada, ali treba mi pomoć oko promocije, organizacije turnira, potencijalno učestvovanja zvučnih imena… Nastojim da s jedne strane delujem lokalno u smislu registracije sporta u Srbiji i organizovanja turnira ovde, a pokušavam i da ‘think big’, što kažu na engleskom, da budem ambiciozan. Kucao sam na brojna vrata, elektronska vrata. Učlanio sam se u berzu koja spaja investitore i one koji nude biznise, obraćao sam se nekim sportskim klubovima… Problem je što se bez pravog kontakta ne može ni doći do prilike da te neko sasluša i da demonstriraš to što imaš”, kaže Željko.

I staložen i uzbuđen u isto vreme, utemeljivač futboleja govori o viziji i o svom dubokom uverenju da će se iz njegove zamisli roditi globalno popularan sport. U tu svrhu spreman je da pristane na razne opcije.

“Sponzori imaju priliku da od početka budu deo toga, a zainteresovanima sam nudio dve varijante. Prvu, da prodam manjinski deo svog patenta. Drugu, da prodam stoprocentno vlasništvo – najvažnije mi je da futbolej zaživi onako kako želim, a ja već imam 53 godine”, zaključuje Željko.

U Bačkom Petrovom Selu polako se približavamo predvečerju. Lakše se diše, ali se igra nesmanjenim intenzitetom – Željko je u teškom okršaju savladao Nemanju sa 15:13, da bi ga tako umornog dočekao Cepter i ubedljivo pobedio.

San svih njih jeste da se u budućnosti o tim njihovim sudarima govori kao o početku grandiozne priče po imenu ”futbolej”. I rešeni su da marljivo rade kako bi taj san pretvorili u javu.