KLM – poslednja brana od kapitalizma

Steve Powell/Getty Images

Jedan od glavnih hladnoratovskih frontova između SSSR i SAD odvijao se na hokejaškom ledu. Za razliku od nekih drugih polja Sovjeti su na ovom bili mnogo uspešniji, a jedan od razloga je i čuveni trio KLM.

Iako se pre skoro tri decenije naivno verovalo da je „Hladni rat“ zatvoreno poglavlje, danas su te iluzije uveliko razvejane. Na sceni su opet napetosti. Neko će reći da je ovo „Hladni rat“ 2.0, neki da se ni onaj prvi nikada nije završio, neki da je već uveliko u toku Treći svetski rat, a najčešće se pominje sintagma o „Hibridnom ratu“. U svakom slučaju niko danas više ne spori da je na snazi otvorena netrpeljivost, ako ne i neprijateljstvo između SAD i Rusije. A ono se, između ostalog manifestuje, na ledenoj ploči u okviru najveće zimske sportske smotre.

Baš kao i tokom druge polovine prošlog veka. Olimpijski hokejaški turnir, higlight svakih ZOI u Pjongčangu biće svakako jedan od najnapetijih u istoriji. Naravno, razlog je afera oko navodnog organizovanog dopinga ruskih sportista, koja je dobila epilog u vidu brojnih suspenzija, zabrane nastupanja pod sopstvenom zastavom i imenom, a mnogi upiru prstom upravo u SAD, da su one isfabrikovale i sponzorisale ovu aferu. Bilo kako bilo, epilog je da će Rusija nastupati pod imenom „Olimpijski sportisti iz Rusije“.

Hokej je jedno od poslednjih polja na kojima su Sovjeti (Rusi) bili bolji od svojih rivala tokom, pa i na kraju samog „Hladnog rata“. Pamte se četiri uzastopna olimpijska zlata od 1964. do 1976. ali sovjetska armada iz osamdesetih godina smatra se i danas verovatno najdominantnijom hokejaškom ekipom u istoriji. Kičmu tog giganta činio je neprevaziđen ofanzivni trio KLM, što je akronim od prezimena igrača ofanzivne linije Krutov-Larionov-Makarov.

Početak priče o KLM može da se smesti na 1980. i ZOI u američkom Lejk Plesidu. U sovjetskom timu koji je branio već spomenuta četiri zlata igrali su Vladimir Kurtov i Sergej Makarov, ali bez Igora Larionova. Tada su odnosi SSSR i SAD bili na najnižem nivou od početka „Hladnog rata“ i čak je bilo pitanje da li će Sovjeti učestvovati, zbog napetosti oko invazije na Afganistan. Ipak, oni su se pojavili i očekivao se pravi rat. Meč odluke bio je i prvi u finalnoj rundi 22. februara 1980. sastali su se upravo „krvni neprijatelji“. SSSR je ušao kao favorit, s obzirom da su došli kao aktuelni četvorostruki olimpijski šampion. Vodili su tri puta, a strelci su bili između ostalih i Kurtov i Makarov. Ali to nije bilo dovoljno. Dvostruki strelac Mark Džonson i strelac pobedonosnog gola Majk Erucione doneli su veliki trijumf Jenkijima 4:3, a sa pobedom nad Finskom u poslednjem kolu osigurali su tek drugo zlato, prvo posle dve decenije. Taj događaj će u istoriji hokeja biti zapamćen kao „Čudo na ledu“.

Taj poraz bio je ozbiljan šamar za sovjetski ponos, ali je bio i zalog za svetlu budućnost. Već naredne godine osvojena je nova titula svetskog šampiona, a Krutov i Makarov, kome je to bilo već treće svetsko zlato, bili su ključne karike. Zajedno su imali 17 poena na osam utakmica i tada je bilo jasno na kome će se temeljiti budućnost.

Njih dvojica su zajedno već tri godine branili boje CSKA iz Moskve i sa njim osvojili po tri šampionske titule SSSR i u Kupu evropskih šampiona. Ali tog leta 1981. pobednički mozaik dobio je i poslednji, preko potreban delić. Igor Larionov došao je među Armejce i tada je formirana verovatno najjača ofanzivna trojka u istoriji sovjetskog i svetskog hokeja. Za narednih sedam godina, koliko su zajedno igrali u dresu Armejaca zabeležili su zbirno 1.263 poena (golovi+asistencije) ili prosečno svaki od njih bar po poen na svakom meču?! Za tih sedam godina osvojili su sve trofeje.

U reprezentativnom dresu bili su podjednako brutalni. Na osam velikih takmičenja koliko su igrali zajedno, samo na sva svetska prvenstva nisu osvajali najsjajnija odličja, bili su treći 1985. i drugi 1987. Prosek im je bio istovetan kao i na klupskom nivou, od bar jednog poena prosečno na meču. Od tih zlata i pobeda svakako su najznačajnija dva olimpijska zlata 1984. i 1988.

U Sarajevu, o čemu je podrobnije možete videti u tekstu Gojka Andrijaševića, Sovjeti su demonstrirali silu kakva ranije nije viđena. U prvoj fazi nijedan meč nisu rešili sa manje od pet golova razlike, a posebno je impresivno bilo u poslednjem kolu protiv Švedske, koja je razmontirana 10:1. U finalnoj rundi protiv Kanade i Čehoslovačke razlika nije bila tako izražena, ali u oba meča nije primljen gol. Iako pojedinačno nisu bili ni najbolji strelci sopstvene ekipe, triling KLM je bio odlučujuć za zlato sa zbirno 17 poena na sedam mečeva.

Kruna ovog trilinga i poslednje učešće sovjetskih hokejaša pod znamenjima na Olimpijskim igrama bilo je 1988. u Kalgariju. Jedan od najboljih mečeva na šampionatu bio je u grupi između arhi neprijatelja SSSR i SAD. Bilo je na kraju 7:5, a trijumf su kreirali KLM trio. Makarov je imao gol i asistenciju, Larionov gol i dve asistencije i Krutov tri uspešna dodavanja. Do kraja Sovjeti nisu imali više takav otpor, a pretrpeli su samo jedan poraz i to u poslednjem kolu kada je pitanje zlata već bilo odlučeno, protiv Finske 2:1. Iako se ceo svet divio bobu iz Jamajke, glavna priča bio je KLM. Najbolji poenter bio je Krutov, drugi Larionov, a šesti Makarov.

Kako se bližio kraj decenije bližio se i krah Sovjetskog saveza. To je konačno bila prilika za ova tri asa i Vjačeslava Fetisova, kao i Alekseja Kasatonova koji su činili veliku petorku sovjetskog hokeja tog vremena, da odu u NHL. Na ruku im je išao finansijski kolaps velike države, zbog čega je hitno bio potreban novac od ovih igrača. Krutov i Larionov su otišli u Vankuver, ali se prvi zadržao svega godinu dana. Larionov i Makarov, sa druge strane, napravili su odličnu karijeru preko bare, a Larionov je čak i osvojio dva Stenli kupa sa Detroit Red Vingsima.

Posle osvajanja svetskog zlata 1989. KLM trio se raspao i više nikada nije zaigrao zajedno. Krutov je tada i završio reprezentativnu karijeru, Makarov je još igrao 1990. i 1991. kada je osvojio svetsko zlato i bronzu, dok je Larionov napravio pauzu sve do 1996. kada je sa Rusijom zaustavljen u polufinalu Svetskog prvenstva. Stigao je još jednom da učestvuje na Olimpijskim igrama 2002. u Solt Lejk Sitiju i završi reprezentativnu karijeru bronzanom medaljom. Što se tiče reprezentacije Rusije, kao sukcesora SSSR, 1992. osvojeno je poslednje olimpijsko zlato pod olimpijskom zastavom, baš onom pod kojom će igrati i u Pjongčangu. Od tada bilo je velikih igrača, superstarova, ali ta hemija koja je krasila KLM nikada nije ponovljena, a samim tim izostalo je i olimpijsko zlato, koje se jedino računa u ruskom hokeju.