Od njega većeg nema

Agence Zoom/Getty Images

On je ’kralj bijatlona’, ali ne i samo to. Bio je i ostao klasa za sebe u zimskim sportovima, a 13 medalja na Zimskim olimpijskim igrama samo ide u prilog tome. Njegova karijera i dalje traje, ali je izvesno da su njegove poslednje Igre kao sportiste već iza njega.

Ole Ejnar Bjerndalen je najveće ime kada su zimski sportovi u pitanju. Ne samo zbog njegovih rezultata na Zimskim olimpijskim igrama, to ga je samo zacementiralo na toj poziciji. Uz osam titula olimpijskog šampiona, četiri srebra i jedne bronze, ima i šest Kristalnih globusa i 20 svetskih zlata, ukupno 45 odličja na planetarnim šampionatima, kao i 95 pobeda u Svetskom kupu.

Jedinstven je na mnogo načina, posebno zbog toga što se sa 44 godine ponaša kao da je na početku svoje karijere, a ne na zalasku. Više puta je odlagao povlačenje, vraćao se na sneg, čak je pokušao da se kvalifikuje za Pjongčang, ali nije uspeo. Iako je jasno da ne želi da sluša svoj biološki sat i uspori, male su šanse da ćemo ga videti za četiri godine u Pekingu. Ipak će imati 48 godina, ali kada se zna kakav je opet postoji prostor da će se možda i pokušati.

Deo sam generacije koja je odrasla gledajući ga na televiziji i mnogo mi znači što sam dostigao njegov nivo. Mnogo me je inspirisao tokom godina, još to čini. Kada sam stigao mučila me je vremenska razlika, ali onda sam video Olea kako testira svoje skije za sledeće Zimske olimpijske igre, kao da je klinac. I dalje obraća pažnju na sve sitne detalje“, rekao je Martan Furkad, koji se prošle sezone izjednačio sa Norvežaninom po broju Kristalnih globusa.

Alexander Hassenstein/Bongarts/Getty Images

Bjerndalen je iz lučkog grada Dramena, odrastao je u porodici sa četvoro braće i sestara, a zbog toga što je živeo na farmi malo ko je mogao da pretpostavi šta će se desiti u decenijama koje su sledile. Njegov brat Dag prvi je zavoleo bijatlon, ali je Ole Ejnar počeo da ga prati na takmičenjima. Još tada je bilo jasno da nije najprecizniji strelac, ali je izrazito brz, a njegova želja da napreduje odvela ga je do neslućenih visina.

Kakav talenat poseduje norveški bijatlonac je prvi put pokazao na Svetskom prvenstvu za juniore 1993. godine. Kao 19-godišnjak osvojio je tri od četiri moguća zlata, a vrlo brzo priliku je dobio i u Svetskom kupu. Konstantno je napredovao, pa je tako samo godinu dana kasnije debitovao na Zimskim olimpijskim igrama u Lilehameru. Šansu je dobio umesto Ejrika Kvalfosa, koji je u tom trenutku iza sebe imao tri olimpijska odličja.

Na svom debiju nije briljirao, naprotiv, imao je sasvim prosečne rezultate. U sprintu je zauzeo 28. mesto, u individualnoj konkurenciji je bio osam pozicija iza, dok je kao deo norveške štafete trku završio kao sedmi. Ipak, Lilehamer mu je poslužio kao veliko iskustvo, što se videlo već četiri godine kasnije u Naganu, kada je stigao do svog prvog olimpijskog zlata i to u sprintu. Nije se zaustavio na tome, pošto se u štafeti okitio srebrom, a tu sezonu je krunisao prvom titulom u generalnom plasmanu Svetskog kupa.

Alexander Hassenstein/Getty Images

U Solt Lejk Sitiju smo videli najboljeg Bjerndalena. U tom trenutku je imao 28 godina, što je za bijatlonce najbolje doba, a on je to iskoristio. Svaku trku koju je startovao u bijatlonu završio je na najvišem stepeniku pobedničkog postolja. Slavio je u sprintu, poteri, individualnoj trci i u štafeti, a čak je učestvovao i u trci skijaškog trčanja na 30 kilometara masovnim startom i zauzeo je peto mesto. Do Igara u Torinu 2006. godine osvojio je još dva Kristalna globusa, a svi su ga uveliko smatrali najboljim bijatloncem današnjice.

Međutim, u Torinu nije uspeo da odbrani nijedno zlato iz Solt Lejk Sitija, već je morao da se zadovolji srebrom u individualnoj trci i poteri, kao i bronzom u masovnom startu, koji se prvi put našao u programu Igara. Bile su to jedine Igre osim onih u Lilehameru tokom kojih nije osvojio nijedno jedino zlato, ali je u naredne četiri sezone tri puta bio najbolji u Svetskom kupu. Na sledeće najsjajnije odličje je morao do čeka do Vankuvera 2010. godine, do njega je došao kao deo štafete, a okitio se i srebrom na 20 kilometara.

Posle Zimskih olimpijskih Igara u Vankuveru imao je ukupno 11 medalja, što znači da mu je samo jedna falila da se izjednači sa legendarnim sunarodnikom Bjernom Delijem. Da ga sustigne uspeo je četiri godine kasnije u Sočiju neverovatnom pobedom u sprintu koja je bila u skladu sa prilikom – istorijska. Priliku da pretekne Delija imao je u narednim danima, ali je potpuno podbacio u poteri i individualnoj trci pošto je izuzetno loše gađao.

Ali, sve što je propustio na te dve trke nadoknadio je u prvoj mešovitoj štafeti, kada je predvodio Norvešku do zlata u toj disciplini. Bio je to 13. februar 2014. godine, dan kada je ispisana nova stranica istorije, a Bjerndalen postao najuspešniji zimski olimpijac svih vremena.

Lars Baron/Bongarts/Getty Images

A kako je to Norvežanin uspeo? Zahvaljujući njegovom nivou profesionalnosti, apsolutno mu nema ravnog ne godinama, već decenijama. Od 15. godine spreman je da posvećuje između 900 i 1.000 sati godišnje treninzima, pa je fizički nivo vrhunskog bijatlonca podigao znatno više nego što je iko mogao da zamisli. Prvi je angažovao ličnog trenera za pucanje, ali i sportskog psihologa. Svi oni koji su želeli da ostvare uspehe kakve je on imao morali su da se više potrude nego što bi slučaj bio da njegova karijera ne traje toliko dugo.

Promenio je bijatlon, a ono što je posebno impresivno kod njega je glad za uspehom, koju nije mogao da smiri ni kako su godine odmicale. Srećom po njega, uspevao je da nađe način da bude bolji, pa je tako, na primer, pred Vankuver radikalno promenio svoj stil pucanja. Rezultati koje je ostvario od tada ukazuju da je našao način da održi korak sa mlađima od sebe, ali je u poslednje dve godine sve za njega krenulo silaznom putanjom.

Taj pad je usledio baš kada je objavio da je odlučio da produži karijeru da bi se takmičio na Igrama u Pjongčangu. Na njegovu žalost, rezultati koje je postizao u poslednje vreme nisu bili dovoljno dobri da bi zaslužio mesto u norveškom timu. Status legende mogao je to da mu omogući, ali bi bilo nepravedno lišiti nekoga ko ima mnogo bolju šansu za dobar rezultat nego njega zbog toga poslati na sedme Olimpijske igre.

https://youtube.com/watch?v=bN7l1ztW-wI

Bjerndalen će se, ipak, naći u Pjongčangu, ali ne kao član delegacije Norveške, već Belorusije zbog svoje supruge Darje Domračeve. Međunarodni olimpijski komitet rado je izašao u susret Bjerndalenu kada već njegov tim nije tražio akreditaciju za njega. Domračeva je aktuelna trostruka olimpijska šampionka, a prisustvo njenog supruga uz nju može samo da joj pomogne posle pauze koju je napravila prvo zbog mononukleoze, a potom i trudnoće.

Ali, vratimo se Bjerndalenu. Ne čine ga samo olimpijske medalje velikim, već ceo komplet onoga što je postigao. Ukupno 179 puta je stajao na podijumu u Svetskom kupu, od toga 95 kao pobednik, najviše puta u sprintu. Uz šest velikih Kristalnih globusa, ima i 20 titula u pojedinačnim disciplinama, a prvi je bijatlonac koji je slavio i u konkurenciji skijaških trkača.

Na Svetskim prvenstvima je, slično kao na Olimpijskim igrama, dostigao znatno viši nivo u odnosu na ostale. Titula svetskog šampiona ima 20, još 25 puta je bio na podijumu, što je više nego duplo u odnosu na sve ostale bijatlonce kada se izuzme Furkad. Sve to je bilo više nego dovoljno da Bjerndalen zasluži status legende, ne samo u svojoj domovini ili Evropi, već globalno.

Iako je u Pjongčangu verovatno došao kraj njegovom olimpijskom putu kada je u pitanju takmičenje, jasno je da je Bjerndalen živeo svoj san. Mnogo vremena će proći pre nego što se iko uopšte usudi da pomisli da bi mogao da ga nadmaši. Čak i ako se to desi, njegova veličina ostaće netaknuta jer ništa manje nije zaslužio.