sport klub

Lički međed u Rusiji

28.06.2018 | 13.09

Naš hačapuri svagdašnji

Jedna od tih crtica dogodila se otprilike u ovo doba sada već prilično davne, mislim da je bila 1989. Ispravite me ako griješim i ako sam protokom vremena zaboravio godinu, no definitivno se to zbilo u smiraj sretnih dana, prije svih sranja koja su nastupila samo nešto kasnije.

YTPS

Asus - sponzor mundijalskih dnevnika

Bila je to jedna od onih sparnih zagrebačkih večeri, a prva asocijacija koja mi padne na pamet kad se sjetim te zgode iz mojih kasno srednjoškolskih dana jest da je bila “ljepljiva”. Ne samo zbog teške smjese zraka, duhanskog dima i znoja u klubu studenata arhitekture, već i zbog vjerojatno najgoreg alkohola kojim smo se ikada nalijevali. Novaca gotovo da nismo niti imali, ali nisu nam niti nešto pretjerano trebali. Gušter je sa sobom ponio bocu Badelova kruškovca, koju je uspio prošvercati pokraj vrlo zajebanih redara, pa je njegov podvig te večeri bio i tim veći. U gužvi, dok pokušavaš otpiti gutljaj svako malo netko te gurne i ta ljepljiva masa prolije ti se po prstima, majici i “Levis”traper jakni, koju sam dobio od tetke iz Amerike. Upravo je ta jakna bila i jedan od simbola večeri jer Đoni je između ostalog pjevao i o “tetkici koja živi u Bruklinu”. Ova moja nije bila iz Brooklina, već iz Ohia gdje i danas živi. Nitko to nije znao, niti je ikome bilo bitno, važno da je “s onu stranu bare”. Na petoricu zaigranih mladića boca kruškovca brzo ode, pa je pomno planiranje bilo ključ uspjeha.

sport klub

Nije niti čudno da je Gušter danas financijski direktor jedne ozbiljne tvrtke, koja posluje u nekoliko europskih zemalja. Već je te večeri dokazao svoj izniman talent, te je nakon uspješnog pothvata s kruškovcem, zgodno izbudžetirao par piva tijekom koncerta, kutiju cigareta i, na kraju, krunu večeri - grand finale bunovnog adolescentskog provoda. Potpuno pijanstvo tih dana nitko si nije mogao priuštiti. Ne zbog školskih obaveza slijedećeg dana ili društveno odgovornog ponašanja, već zbog nedostatka financijskih sredstava. Kako to u Zagrebu kažu poziv na posljednje piće iliti “fajrunt” donio je povratak u stvarnost, koji je redovno počinjao jedinom jeftinom i ukusnom opcijom da ne svisnemo od gladi - burekom na okretištu tramvaja, zagrebačkoj remizi. Što god jeo u životu, u kakvim god delicijama uživao, na koliko god sponzorskih večera bio u kojima te pokušavaju impresionirati raznim škampima, biftecima i jatima oboritih ribetina, cijelog ću života pamtiti taj trokut složen od nekoliko kora prošaranih sirom, s masnim mrljama na prstima, probijenim kroz troslojni papir. Jednako masan žig ostao je urezan u koru mog mozga. Ne zbog nekakvog nevjerojatnog okusa jednostavne namirnice koju je priredio djed nekog danas švicarskog reprezentativca, nego zbog svega ostalog što je taj “siromašni” burek okruživalo, zbog kolopleta osjećaja i okusa najlijepšeg doba svakoga od nas.

Te sam večeri posljednji put služao Azru uživo i, gotovo sigurno, većim dijelom i zbog toga pamtim to kasnonoćno druženje petorice prijatelja. Prošli smo “sito i rešeto” u nekoliko prijašnjih, ali i godinama koje su uslijedile. Još uvijek smo tu negdje, još uvijek se povremeno vidimo, razasuti na različite strane svijeta, povezani mejlovima, vajberima, vocapovima, ali i tim burekom, koji i dalje jače zvoni od svih tih novokomponiranih naprava.

sport klub

Još jedan dan je iza nas. Javili smo se za sve vijesti koje na svijetu postoje, obišli sve “naše srpskohrvatske” navijače koje smo mogli obići i snimili ih kako razdragano šalju svoje primitvne političke poruke zapakirane u sportsko okruženje podrške dvanaestog igrača iz domovine/otadžbine. U smiraj dana, samo ovaj put u drugom gradu, u drugoj zemlji i s drugim razlogom, baš kao i prije tridesetak dana, sjeo sam na burek na “remizi”. Ovaj put ta remiza je parkić na Leninskom prospektu u Moskvi, a od petorice prijatelja ostala su dvojica. Jedan iz originalne postave, baš ja glavom i bradom (sada ćelavom glavom i sijedom bradom) i moj novi drug, kako ga zovem “supu(a)tnik” Darko. Kao da se ništa nije promijenilo, kao da godine nisu niti prošlo, ponovno je posljednje što pamtim u danu baš burek ili kako to ovdje zovu “hačapuri”. Gruzijsko nacionalno jelo kojega rusi jedu umjesto kruha i u “negruzijskim restoranima”. Baš kao i naš obični i priprosti burek i ovaj ima svoje high tech varijante, te može biti s mesom ili dodatkom špinata ili nečega sličnog.

sport klub

Poput male zagrebačke “prčvarnice” u koju smo mi običavali odlaziti, i ovaj lokal gotovo da i ne zaslužuje da se zove lokalom. Nemu tu ništa “fensi” i blistavo, nema niti jedan pridjev zbog kojega bi u njega, u sitne sate zašao neki pripadnik zlatne ruske mladeži u potrazi za kasnonoćnom okrjepom. I, upravo zbog toga, mi navratimo gotovo svaku večer, na kraju obavljena posla. Još jedan hačapuri za kraj, da posložimo dojmove, da se dogovorimo za sutra i kresnemo jednu dobru rusku pivu prije spavanja. Nigdje drugdje poslije deset sati uvečer niti ne možete dobiti alkoholno piće ,ali šefica Anastasia, uz obavezno “nje govorit nikomu” daje nam par limenki iz frižidera, zamotanih u nekoliko vrećica iz kojih obavezno moramo i piti, kako nitko ne bi niti posumnjao da dva odrasla muškarca u parku, uz hačapuri piju sok od breskve.

“Ljepljiva” zagrebačka večer kao da se ponovno budi u Moskvi. Puno toga nije kao nekad, ali opet, kao da je ostalo isto. Neke stvari se ne mijenjaju, i dobro je da tako. “Fantom slobode” je pobjegao u Nizozemsku davno prije negoli sam ja otišao ravno do dna, do hačapurija na Leninskom prospektu.

Komentari (7)

Komentar je uspešno poslat.

Slanje komentara nije uspelo.

Neispravan kod, pokušajte ponovo

firma 46

... ne mogu pomoci nikome od nas...

Odgovori 1 0

Jugoslav

Nevene hvala ti što si me podsetio na moj prvi i poslednji Azrin koncert. Gostovali su u mom malom gradu. Bila 1988 godina. Leto.Ja nepunih 17. Kao veliki azrofil dugo sam čuvao kartu sa tog koncerta kao relikviju.Na poleđini sam upisao datum 1.7.2018. Verovatno i danas čuči u nekoj kutiji sa srednjoškolskim uspomenama. Za koji dan će biti 30 godina od tad. Mnogo godina.Mnogo uspomenta. Dok ovo pišem pustio sam Azru posle dugo vremena. Upravo ide Hladan kao led ( nogomet je prava stvar).... Čitam sa i ranije tvoje pisanije, ali me ovo baš protreslo. O fudbalu ili nogometu drugom prilikom.

Odgovori 4 0

Realista

Bravo! I dalje su tekstovi Gligorica sa Mozzart sporta pre 4 god iz Brazila bolji, ali i Licki Medjed dobar dobar!

Odgovori 1 0

* Sva polja su obavezna

Ovo je kraj vašim mukama, međed se vraća u pećinu

Ovo je kraj vašim mukama, međed se vraća u pećinu

Ovo je kraj vašim mukama, međed se vraća u pećinu

Nema više, gotovo je! Francuska je prvak, a Hrvatska odlazi kući uzdignute glave. Jučer sam razmišljao i o tome kako ću se loše osjećati ako izgubimo finale, ali začudo ne osjećam se loše, naprotiv.

Najlakša i najteža utakmica

Najlakša i najteža utakmica

Najlakša i najteža utakmica

Sinoć oko jedanaest već sam bio u krevetu, ali neće san na oči. Prevrćem se u postelji, sve mi nešto smeta, pokušavam namjestiti jastuk, pa bez jastuka, pa ovako, pa onako, ali ništa ne pomaže. Telefon je zvonio oko pola dva, a zaspao sam oko tri.

Boj ne bije svijetlo oružje, već srce u junaka

Boj ne bije svijetlo oružje, već srce u junaka

Boj ne bije svijetlo oružje, već srce u junaka

Hrvatska se priprema za posljednju utakmicu na Svjetskom prvenstvu i ponovno se osjeća duh ‘98. Iako su se okolnosti promijenile i iako sam u Rusiji, znam da je u Zagrebu atmosfera ista kao i prije dvadeset godina.

Ne cveta cveće u naše preduzeće

Ne cveta cveće u naše preduzeće

Ne cveta cveće u naše preduzeće

Hrvatska će igrati u finalu Svjetskog prvenstva i ništa ne može umanjiti taj uspjeh, kako god na kraju završilo, vjerojatno najveći u povijesti hrvatskog sporta.

Sanjam da je Hrvatska u finalu, ne budite me!

Sanjam da je Hrvatska u finalu, ne budite me!

Sanjam da je Hrvatska u finalu, ne budite me!

Jeli ovo moguće? Je li ovo jedan od onih snova kad sanjate da ste se probudili i da nešto radite, ali u stvari još uvijek ste u dubokom snu. Hoće li me uskoro probuditi telefon “Cvijo, imaš javljanje za N1, budi kratak, ispričaj što su naši rekli nakon poraza i kad putuju u St. Petersburg.”

I Hrvatska i Engleska imaju prednosti i mana

I Hrvatska i Engleska imaju prednosti i mana

I Hrvatska i Engleska imaju prednosti i mana

Nitko, nikad i nigdje ne može unaprijed računati na pobjedu protiv Engleske, posebno ne u polufinalu Svjetskog prvenstva. Potrebno je istrčati na teren bez straha, s vjerom u svoje snage, s laganim samopouzdanjem, ali i mirne, hladne glave.

Jesmo li mi ljudi?

Jesmo li mi ljudi?

Jesmo li mi ljudi?

Mislim da je ovo jedna epizoda iz serijala “Zona sumraka”. Upao sam u neki paralelni svemir u kojem je sve logično nelogično i obrnuto. Mislim da je scenarist pretjerao, jer ovo što se trenutačno događa ne može niti približno biti istinito.

Međede, drž' gaće!

Međede, drž' gaće!

Međede, drž' gaće!

“Uzela sam ključeve od stana i lik mi kaže da je šifra na donjim vratima najvažnija godina u engleskoj povijesti. Ne znam što da upišem, kako da otvorim vrata”, panično zove supruga kad smo se tek doselili u Englesku. “Ne brini, samo upiši 1966”, odgovaram.

Kapa dolje, Rusijo!

Kapa dolje, Rusijo!

Kapa dolje, Rusijo!

Gluho je doba noći u našem stanu na Lenjinskom prospektu u Moskvi i treći put brišem, i treći put pišem, prvu rečenicu. Teško mi je započeti tekst koji bi, nakon legendarne pobjede, trebao biti tako važan i ostati upamćen kao jednako legendaran.

Hrvatska ili Rusija, pitajte Vladimira

Hrvatska ili Rusija, pitajte Vladimira

Hrvatska ili Rusija, pitajte Vladimira

Vjerojatno riskiram napisati najveću glupost u svojoj dosadašnoj novinarskoj karijeri, ali ako bih prognozu htio sažeti u jednu rečenicu, večerašnja utakmica Hrvatskoj bi mogla biti iznimno jednostavna ili nevjerojatno teška. Sve ovisi o otvaranju i ne toliko o Rusima, barem ne o onih 11 na terenu.

I mi raketu za trku imamo

I mi raketu za trku imamo

I mi raketu za trku imamo

Svakom je djetetu, pa tako prije kusur godina i meni, bio san postati astronaut. Iz ove perspektive potpuno glupavo zanimanje. Sjedneš u nekakvu kapsulu i kresnu te u svemir.

Ne vole se k'o Englez i Rus

Ne vole se k'o Englez i Rus

Ne vole se k'o Englez i Rus

Englezi vole ruski novac, a Rusi vole englesku sigurnost i tu, otprilike, završava ljubavna priča između ove dvije nacije. Rusi su u Engleskoj dobrodošli samo ako troše svoje novostečeno blago i pozitivno utječu na englesku ekonomiju.

Veliki pobjeđuju i kad loše igraju

Veliki pobjeđuju i kad loše igraju

Veliki pobjeđuju i kad loše igraju

Poslije onakve, teško izborene, pobjede i opće histerije koja vlada u domovini, kažu da treba napisati nešto epohalno, nešto herojski i lirski snažno.

Realno-optimistično-pesimisična najava

Realno-optimistično-pesimisična najava

Realno-optimistično-pesimisična najava

Kažu da je natježe biti prorok u svom selu. Dobro je da sam otišao u Rusiju, možda će mi posao ovdje biti malo lakši, a možda je i pogled trezveniji odavde nego u LaLa Landu, euforiji koja trenutačno vlada u kockastim gradovima.

Petak je dan za metak

Petak je dan za metak

Petak je dan za metak

Prvi slobodan dan na Svjetskom prvenstvu pokušat ćemo iskoristiti za neko kulturno uzdizanje, odlazak u muzej, kazalište ili nešto slično.

Ljudi, smirite se, nismo u finalu

Ljudi, smirite se, nismo u finalu

Ljudi, smirite se, nismo u finalu

Jutro poslije čitam raznorazne osvrte stručnjaka u stilu “što je i kako odigrala Hrvatska, gdje je mogla bolje, tko je igrao, a tko nije…”. Ima tu svega, zanimljivih teza, ozbiljnih analiza i prilično neozbiljnih škrabotina, ali malo kasnije ćemo o tome.
Loading...