O penalima i obaveznoj igri

Vlada 2. jul 201812:33 > 12:33
Alexander Hassenstein Getty Images Sport

Zbog pripreme za meč Hrvata i Danaca, reakcije na sva četiri meča prva dva dana eliminacija čitaćete u jednom tekstu. Nije bilo baš zabavno, ali imalo je svašta da se vidi.

Asus – sponzor mundijalskih dnevnika

Francuska – Argentina 4:3

Važno je biti dosledan. A ako je selekcija Argentine u nečemu bila dosledna to je totalno rasulo. Od prvog do poslednjeg minuta turnira Blankiselesti su delovali kao razbijena banda više negoiko koga sam viđao na šampionatima sveta. Znalo se ko šta radi u onom El Salvadoru koji je primio deset od Mađara ’82 (a Mađari zatim nisu prošli grupu), i u onim Emiratima, koji su podigli formu Osimovog tima ’90 posle poraza od Nemaca, čak i SCG selekciji koja se brukala na nemačkim terenima 2006, posle odličnih kvalifikacija.

U selekciji Argentine Sampaoli nije bio selektor, u ključnom meču napadači nisu bili na terenu, odbranu je štitio čovek koji jedva trči, Mesi je svojom voljom bio smešten daleko od svoje omiljene pozicije, Dibala nije mogao da kupi minut na terenu, golman nije znao gde da stoji. Još važnije nije postojala ni elementarna organizacija u napadu i odbrani.

Ništa mi ne smeta koliko elementarno nepoštovanje realnosti. Ako igraš protiv rivala koji je visok, ne smeš da ga pustiš da ti kontroliše 16m. Ako igraš protiv rivala koji je brz, ne smeš da podigneš liniju odbrane do centra. U Instalive najavi dana bukvalno sam iscrtavao šemu primarnog napada Francuske, u kojem se pravi overload po levoj strani, da bi Kilijan Embape imao prostor, jer u prostoru može da izoluje rivale, a u izolaciji mu niko od njih ne može ništa. Argentinci su n 0:0 liniju držali deset metara od protivničkog šesnaesterca i prva greška otvorila je pariskom tinejdžeru autoput sa šest traka. Kasnije, kod četvrtog gola, imali smo veoma sličnu stvar, u trenutku oduzimanja lopte Francuzi su imali 3 na 3 preko otvorene polovine terena, a sva njihova tri igrača brža su od najbržeg rivala.

Realizacija takvih stvari je rutina. Između ta dva Les Bleus su postigli još dva gola, oba posle odbitaka, kada su njihovi igrači stizali prvi na loptu, a u obe situacije golman Armani je bio užasno postavljen (mada je lepota Pavarovog gola prekrila to u velikoj meri).

Pravo pitanje za ovu utakmicu je: kako su Francuzi dozvolili da im ovakav rival preokrene i da moraju da strepe za pobedu? Bilo je prostora da daju i deset golova, ali jednostavno nisu stvorili dovoljno prilika, iako se protivnik nudio.

Argentina je u odbrani bila suluda, ali ni napad nije delovao bolje. Mesi kao lažna devetka (četvrta startna formacija u četiri meča, baš zvuči obećavajuće) retko je dobra ideja u ovoj deceniji (sećate se da je Barsa u 14/15 prodisala kad se zamenio sa Suaresom), a sa ovakvim pomoćnim osobljem još je suludija Argentinaca nije bilo bukvalno nigde – u 16m protivnika ili ispred njega, u međuprostorima, u zoni šuta. Kako je Dešanov tim uspeo da primi tri gola od takve raštimovane grupe ljudi?

Treba pohvaliti neke ljude – pre svih Lukasa Ernandesa, koji je kad je bilo tvrdo omogućio dva vezana gola za novi preokret. Zatim i Antoana Grizmana, koji se bez one bizarne frizure vraća u fudbalera brutalnog potencijala, kakav smo slutili u danima kad je odlazio iz San Sebastijana. Grizman se žrtvuje za tim i sistem i toje divno videti u eri u kojoj su zvezde uglavnom samo zvezde.

Sva tri gola krivica su francuske odbrane – kod prvog je kompletan vezni red otrčao skroz do svoje defanzivne linije i ostavio Di Mariji da na miru nacilja; kod drugog desni bek nije pratio liniju ofsajda; kod trećeg su dva visoka štopera pogrešno procenila let lopte. Protiv rivala koji poklanja levo i desno to se može preživeti. Čikam ih da ponove nešto slično protiv Urugvaja, kada ih čeka prvi pravi ispit. Pre 4 godine u sličnoj situaciji odmah su primili gol od Nemaca i to je bilo to. Miriše mi na isto.

Urugvaj – Portugal 2:1

Kad je Mesi već poslat kući, bilo je glupo da Ronaldo ostane na turniru, zar ne? Momak sa Madereprogurao je Portugal u drugu fazu, sa 4 gola za 4 boda u prva dva kola, ali to je bilo sve od njega. U večernjem meču, koji su neki opisali kao Atletiko Madrid – Atletiko Madrid, oni pravi su držali stvari pod kontrolom. Do te mere, da će se ispostaviti da je ovo bio najizvesniji duel u prva dva dana osmine finala. Iako je prvak Evrope izjednačio, nijednog trenutka nije izgledalo da nas čeka drugačiji rasplet.

Način na koji je Tabares pripremio ovaj meč je pravo uživanje. Kada je početkom turnira shvatio da krila ne mogu da mu donesu sve što želi, prebacio se na korišćenje winbackova, a Laksalt je u punoj meri opravdao poverenje, a po sredini igra romb. Posledica tog sistema je prostor za dve glavne zvezde da se razvuku po sredini , omogućivši napad sa većim brojem igrača.Ali, to nije bilo neophodno – kod prvog gola oba su otišla na bokove, razmenila pasove preko zbunjene odbrane, a Kavani je upisao vodeći gol.

Kasnije će El Matador stići i da postigne drugi i da se povredi (svi se nadamo ne preozbiljno). U zemlji od 3.4 miliona stanovnika i fudbalske aristokratije svi su upućeni jedan na drugog. Otud je odnos dve zvezde u tom timu bolji nego igde drugde.

Prvi gol na turniru Urugvaj je primio kada im je na tren zaspala odbrana. To se retko događa, ovog puta koban je bio kratki korner, a najfascinantnije je što se i prvak Evrope u velikoj meri pomirio sa porazom. Ovakav Urugvaj deluje skoro pa nezaustavljivo. Ako se Kavani oporavi na vreme, biće tu previše talenta.

Rusija – Španija 1:1, penali 4:3

Kada najveći favorit cele polovine žreba ispadne, to mora da izazove šok. Kada ispadne na ovaj način, oseća se i olakšanje. Španci ničim na ovom turniru nisu zaslužili poštovanje sveta i mnogi su pozdavili njihov neuspeh sa bele tačke.

Stvar je bila veoma jednostavna – u uvodnoj utakmici Dijego Kosta pokazao je da je idealno rešenje za selekciju koja je previše okrenuta kontroli i da im daje neophodnu opciju B. Direktne lopte na njega slomile su Portugal i trebalo je čudo u vodu Kristijanove partije da se taj meč završi nerešeno. Umesto da iz toga izvuku pouke, ljudi koji vode Furiju posle te utakmice povukli su se na striktni plan A – kontrola, pâs, uzdržanost. Del Boskeova Španija iz završne faze.

Pomešani su uzrok i posledica. Furija nije osvojila tri vezana pehara jer je igrala kratkim pasovima, nego zato što je imala nestvarnu generaciju igrača, uigranu u dva velika kluba (što je prednost koji drugi timovi u principu nemaju). Pasovi su bili metod, jer su bili prilagođeni kvalitetima velemajstora na terenu, ali nikada cilj i ishodište.

Treba li vam o ovom meču ijedan podatak osim da su poraženi prvi tim u istoriji koji je prebacio 1000 tačnih pasova u utakmici reprezentacija? Ili da su na ovom meču španci imali u broj isto pasova koliko Rusi u sve četiri zajedno (1029)? Možda to da je do isteka punog sata odnos šuteva u okvir gola bio 2-1 za ekipu koja jedva da je imala loptu?

Rusi su od samog starta obznanili plan igre – samoubistvo bi bilo nadigravati se sa toliko boljim rivalom. Zaboga, Čerčesov je i protiv Saudijaca naterao protivnika da preuzme posed. Razlika je što ovde nije ni pokušavao da preti iz kontre. Zapravo, osim u periodu neposredno pred izjednačenje, kada je Zobnjin naterao De Heu da se zabrine, domaćin turnira nije pokazao nameru da ugrozi protivnički gol.

Autogol Ignaševiča trebalo je da bude dovoljan, vrlo rano su imali sve u svojim rukama, ali ovi Španci nisu bili ništa bolji od onih iz 2014. ili 2016. A nije trebalo da bude tako, setite se kako je izgledalo kadaih je vodio Žulen. Ego predsednika saveza sahranio je nade ove generacije. Ne može se na turnir bez trenera. Nema korekcija, nema saveta, nema ni samouverenosti. Ijero nije uspeo ni u onome što bi morao damože – da ih spremi mentalno. Letargija od prvog do poslednjeg minuta. Od vrha napada do golmana.

Golman. De Hea odlazi kući sa najmanje odbrana na turniru od svih golmana od kada se statistika vodi (1966). Tri ruska penala bila su na 10cm od njegovih ruku ili nogu, ali ih nije odbranio. A Akinfejev? Nismo li svi drhtali u 118. minutu da po onoj kiši neka osrednja loptane prokliza kroz njegove ruke, jer to bi bio Igor? Ali isto tako Igor je i kada krene u jednu, a onda akrobatski nogom odbani ključni penal na drugoj strani. Rusi ni kao tim ni kao pojedinci nisu ni u dve trećine najboljih na turniru. Ali eto njih u najboljoj četvrtini i sa sasvim pristojnim izgledima da nastave put. Smete li da se kladite protiv njih u Sočiju? Turnir je čudo.

Hrvatska – Danska 1:1, penali 3:2

Još kao klinac na desnom krilu u Brendbiju Jens Strijer Larsen pokazivao je pristojan talenat, ali sumnjam da je mogao i da sanja da će postati jedan od ključnih igrača Svetskog prvenstva. Prvo smo mu posebno mesto posvetili i Spielverlagerung u najavi turnira i Luka u analizi jednog grupnog duela i ja u najavi ovog meča. Onda je njegova lakša povreda (o kojoj niko ništa nije ni znao dok nisu objavljeni sastavi) presudno uticala na meč. Zbog izostanka svog posebnog oružja, Harajde je potpuno obrnuo sistem igre, poslao od starta Brejtvejta umesto Sista, i u velikoj meri lišio rivala trajnoj pritiska na vrlo neugodnoj poziciji. I ne samo to. Zamena Jonas Knudsen je na obe strane terena bio ključni igrač, i za rana uzbuđenja i za strah koji je paralisao oba tima odmah potom.

Stouk Siti je u Premijer ligi proveo deset sezona, ali nam je svima instant asocijacija na njih vezana za prva četiri meseca po ulasku, kada je Rori Delap bacanjem iz auta zabeležio sedam direktnih asistencija. Elitni engleski timovi su se brzo prilagodili (u sledećih godinu i po bilo ih je samo još četiri), ali se ljubav prema autu kao zameni za korner raširila po svetu, od Bežanije do Mitjilenda.

Knudsen je već posle pedesetak sekundi šokirao Hrvate, nabacivši loptu na peterac, gde su Dilejni i Zanka odradili rutinu iz prekida kako to mogu samo momci koji su sedam-osam godina zajedno rasli kroz kategorije istog kluba. Kasnije tokom meča, posebno u samom finišu regularnog dela, Vatreni su očigledno paničili kad god bi bek Ipsviča krenuo po loptu (a kretao je kad god bi izašla u aut u 30m od zastavice).

Na drugoj strani mlađani Jonas je bio ne slaba tačka, već zjapeća rupa svoje odbrane. U četvrtom minutu on je prvo trapavozahvatio loptu, što je za Rebića i Vrsaljka bio poziv da polete napred. Igrač Ajntrahta je rutinski nadmudrio direktnog rivala prvi od bezbroj puta na meču (biće kasnije i ona scena kada će ga bacati na pod driblinzima), a nesrećno međusobno napucavanje Danaca pred svojim golom (Dalsgor je napucao Kristensena, čisto da se zna, jer su mnogi hrvatski mediji naveli da je to učinio Dilejni, a srpski pominjali Kjera) umeo je da iskoristi Mario Mandžukić. Slavonski đilkoš (dugo nisam čuo ovo) je još jednom opravdao svoj nadimak (gyilkos na mađarskom znači ubica), jer je uvek spreman daubije protivnika i zaista pred golom rivala nema mnogo pouzdanijih igrača već celu deceniju.

Tadva detalja u potpunosti su odredila dalji tok meča. Timovi su, u strahu da im se ne dogodi komedijaiz duela Francuza i Argentinaca, zaigrala preoprezno i prava uzbuđenja smo mogli da prebrojimo naprste jedne ruke. To ne znači da nije imalo šta da se vidi, pogotovo u defanzivnoj fazi, gde su Vatreni u rotaciji uspešno držali pod kontrolom kreativnu moć Eriksena, dok je na drugoj strani moćni hrvatski vezni red u velikoj meri utišan pred odbranom koja nije izgubila 18 uzastopnih utakmica. Ovde treba primetiti da je tu značajno pomogao i Dalić insistiranjem da Modrića drži visoko, tamo gde su Danci najčvršći.

Francois Nel, Getty Images Sport

U prvom poluvremenu bolji je bio hrvatski tim, ali su ponavljali greške prethodnih danskih rivala, bili nestrpljivi i šutirali ishitreno. Jedinu pravu šansu imali su posle bizarne sekvence od četiri šuta – Rakitić sa 20m, pa Rebić iz mrtvog ugla, pre nego što se Perišić izbrukao. Obično veoma pouzdan u nacionalnoj selekciji, taj Splićanin je bio neprepoznatljiv ove večeri, ali sve je nadoknadio onaj drugi iz grada pod Marjanom.

Na poluvremenu Harajde je prilagodio svoj tim, izveo malo korisnog Kristensena i umesto njega poslao u igru Šenea, povukao Dilejnija u liniju sa njim i od tada pa do 116. minuta nordijski tim je potpuno kontrolisao srce terena. Pre turnira sam rekao da će Danci od blata praviti Bentnera i nikad to nije bilo tako upadljivo kao ove večeri u Nižnjem Novgorodu. Kornelijus, Brejtvejt, kasnije i Jergensen nisu bili u stanju da išta učine protiv Lovrena, Vide i drugova, iako je na desnom krilu Jurari sistematski uništavao Strinića i učinio da prijem duge lopte sa čovekom na leđima izgleda kao najlakša stvar na svetu. Jedan dobar napadač deli ovu Dansku od visoke klase evropskog i svetskog fudbala, a Bentner je najbolje što su imali na tu temu još od Tomasona (ako mene pitate i od Fleminga Poulsena ili Elkjera).

 Izlaskom Strinića i ulaskom Pivarića, zatim i Kramarića probao je Dalić da izvrši pritisak na danskog desnog beka (što je u grupi često bilo rešenje rivalima Danaca), ali su Vatreni samo u poslednjih pet minuta regularnog toka delovali iole opasno. Vrlo brzo se i Dalić odlučio da odustane od toga i na teren pošalje Badelja umesto Mandžukića i učvrsti se još jednom.

U produžetku su Danci i dalje bolji i inventivniji tim, posebno kada je ulazak Kron Delija i Sista značajno ubrzao protok lopte. Tokom tih desetak minuta mnogi su se pitali zašto se Harajde ranije nije odlučio na te promene, jer je delovalo da ćeneko od hrvatskih defanzivaca neminovno ispasti.

Onda se u 115. minutu pokazalo šta je tu problem – Kron Deli je bolji dodavač od Dilejnija, ali ni izbliza tako odgovoran. Igrač Depora je dozvolio da mu lopta pobegne pravo u Modrićeve noge, Luka odradio šta inače radi, a Rebić krunisao odličnu partiju begom od odbrane i driblingom oko protivkandidata za igrača utakmice. Međutim, Zanka ga je sustigao i zakačio (promašivši loptu za ca. 2 centimetra), pa je kapiten dobio priliku da iz penala zada udarac. Međutim, njegovu loptu živu je uhvatio Šmajhel.

Hrvati su tada probali da pre penal-serije daju gol, svesni da je psihološka prednost na strani rivala, nisu uspeli i druga penal serija dana mogla je da počne. Prvi je golu prišao Kristijan Eriksen, šutirao je dobro (ne i odlično) i omogućio Subašiću da prebaci klatno na stranu Hrvata. Baš kao i na samom startu utakmice, Danci su svojom greškom dozvolili rivalu da se odmah vrati iz nokdauna.

Usledio je festival golmanske veštine, jer su i Šmajhel i Subašić krotili neke odlične udarce, a utisak je da je ključnu ulogu u seriji imao Kramarić, koji je usporio i naterao danskog golmana da se baci, efektno plasirao i pokazao da se, eto, i protiv Piterovog sina može. Oba spiska izvođača bila su neobična, posebno hrvatski, ali im je rival dao previše prilika. Kada su uzastopno promašili Šene i Jergensen, oba relativno sveža igrača, šansa je ostala u nogama Rakitića, a on je, što bi rekao Slaven Bilić, hladne glave, jer je odrastao u Švajcarskoj. Kako mu je supruga i rekla, on je de facto presudio.

Junak teške, ali velike pobede Hrvatske bio je Subašić. Od jezivog početka, kada je značajno kriv za primljeni gol, preko meča bez mnogo posla (Danci u poslednjih 60+ minuta nisu pogodili okvir, lopta je non stop hujala tik uz levu stativu, kao da je gol malo pomeren), do ogromnog doprinosa u penal-seriji, pred koju su mnogima pale glave. Vatreni su nesumnjivo bolji tim, ali trebalo je to pretočiti u pobedu sa tolikim ulogom, jer se iz grada na Volgi u daljini pruža pogled ka Lužnjikima i finalu. Od njih u ovoj polovini žreba više nema boljeg tima, ali to na ovom turniru nije značilo previše.

Danci su otišli kući skrhani, jer su bili tako blizu, podbacili su igrači koji standadno izvode penale za dva holandska velikana i čovek koji to čini za nacionalnu selekciju. U većem delu meča bili su bolji od kvalitetnijeg rivala, podigli su nivo igre za eliminacije, ali nije bilo dovoljno. Ipak, ovo je najveći uspeh generacije, koja nije igrala na dva vezana turnira, a prošla je grupu prvi put od 2004. Pre toga, od eksplozije danskog dinamita na svetskoj pozornici, u leto 1984, oni su na devet turnira u 20 godina prolazili grupu šest puta, uz jedan pehar imali i jedo polufinale i dva četvrtfinala. Sa relativno mladim timom nade za 2020. i nadalje svakako su veće.