Miljković za SK: Pobede i medalje dolaze ispred novca

Skener 1. jan 201822:31 > 22:36
OSS/V. Marković

Nekada se za sve pitao. Od njegovih odluka (čitaj smečeva) sve je zavisilo. Danas po sopstvenom priznanju voli da bude u pozadini jer je 'mlad igrač' na novom polju. U intervjuu za Sport Klub Ivan Miljković govorio je o tome šta je obeležilo godine koje su prošle, a čemu se nada u onima koje dolaze.

Prvi put otkako je 1996. godine poneo dres Partizana, Miljković se nije praznicima obradovao kao nečemu što nagoveštava kakvu-takvu klupsku pauzu.

Otkako je u maju mesecu sa Halkbankom iz Ankare osvojio prvensvo Turske, Ivan Grozni nije odigrao nijedan zvanični meč. Reklo bi se, završio je karijeru.

Ali Miljković se nikada, ni zvanično ni nezvanično, nije oprostio od igre preko mreže. Nije ni morao, jer je nije ni napustio. Od novembra prošle godine prvi je potpredsednik Odbojkaškog saveza Srbije.

Zato je razlog njegovog veselja bio je sasvim drugačiji nego do sada – svođenje računa posle posve uspešne godine za srpske odbojkašice i odbojkaše. Dame su posle 2011. godine ponovo postale šampionke Evrope, prethodno osvojivši i bronzu na Gran priju, dok su momci morali da se zadovolje “samo” bronzom na kontinentalnom šampionatu. Obe selekcije su bez izgubljenog seta izborile mesto na Svetskim prvenstvima.

“Nastavak uspeha iz 2017. godine će sigurno obeležiti 2018”, uveren je Miljković. “Nadam se da neće biti uspesi samo seniorskih reprezentacija, već i da će mlađe selekcije nastaviti da osvajaju visoke poziciji i samim tim se prikažu u najboljem svetlu za prve timove. Godinu za nama pamtiću po prvom u nizu okupljanja upravo mladih igrača, ostvarili smo detaljan uvid u stanje naših dečaka i devojčica, od kojih očekujemo da budu budući šampioni.”

Čini se pak da će minulu godinu svi koji su pratili igre ubojitog korektora pamtiti po nečemu drugom.

Miljković je u 38. godini postao šampion Turske, u dresu Halkbanka iz Ankare, da bi u suzama dočekao pehar u zagrljaju saigrača i trenera Slobodana Kovača. Bio je to poslednji meč u kome je zaigrao proslavljeni srpski odbojkaš.

“Pa do nekog maja sve je bilo kao ranije. Tokom leta su se neke stvari promenile. Sve je to bilo neminovno, normalno u 37, 38. godini. Tada je samo pitanje trenutka kada će jedan igrač odlučiti da prestane. Sumirajući neke prethodne rezultate i razmišljajući o budućnosti, sa porodicom sam doneo odluku da će možda biti bolje da se posvetim sebi, porodici i nekom daljem usavršavanju”, objasnio je Ivan Grozni i dodao:

“Sigurno je jedna od budućih stvari kojom bih želeo da se bavim pomoć mladim igračima, pomoć odbojci u Srbiji i generalno u Evropi i Svetu. Kao potpredsednik Saveza za početak imam vrlo dobru osnovu. Još sam mlad u celoj toj priči. Nadam se da je vreme preda mnom i da ću u sledećim godinama sve više naučiti.”

Na pitanje čemu će se posvetiti u odsustvu dva treninga dnevno, odgovorio je:

“Sigurno je prva i osnovna stvar školovanje, odnosno njegov nastavak. To je ono što je meni zaista primarna stvar. Druga stvar jeste višak vremena koji se javio, a koji bih zaista želeo da posvetim porodici. Toga nije bilo u prošlosti.”

Toga nije bilo u prošlosti ni zbog reprezentativnih obaveza, s kojima je, doduše završio znatno pre nego sa klupskim. Miljković je za nacionalni tim igrao od 1998. do 2011. godine i osvojio zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Sidneju 2000. i dva najsjajnija odličja na Evropskom prvenstvu 2001. i 2011. U bogatoj riznici ima svetsko srebro i bronzu (1998. i 2010) i još tri bronze sa kontinentalnih šampionata (1999, 2005. i 2007). U Svetskoj ligi ima četiri srebrne medalje i dve bronzane.

CEV

“Bilo je nekoliko godina koje će mi zaista ostati u pamćenju. Prvo 2000, kada sam kao vrlo mlad igrač postigao najveći mogući uspeh za jednog sportistu, a to je odlazak na Olimpijske igre i osvajanje zlatne medalje. Tokom karijere me je pratilo dosta uspeha. Ali najlepše sam se osećao 2008. godine, tokom kvalifikacija u Turskoj za Olimpijske igre u Pekingu. Tu smo zaista timskom igrom, grupnim požrtvovanjem uspeli da obezbedimo plasman. I naravno, moja prva i poslednja godina u kojoj sam bio kapiten reprezentacije, 2011. Tada smo osvojili zlato na Evropskom prvenstvu, a ja sam dobio nagradu i za najkorisnijeg igrača (MVP). To su neki trenuci koji će sigurno ostati upamćeni. Nadam se da će mlađe generacije uspeti da to vide još nekoliko puta, da shvate kako treba da se ponašaju kao sportisti i da shvate da pobede i medalje dolaze ispred novca.”

Posle više od 20 godina provedenih na terenu, jedan od najboljih odbojkaša svih vremena karijeru je nastavio u posve posebnoj ekipi. U Odbojkaškom savezu Srbije.

“To je malo drugačije. Tu ipak volim da budem u pozadini. Prepuštam drugima da donose odluke i za sada je moja pozicija da pomognem koliko mogu. Trudim se zaista da doprinesem znanjem i iskustvom, kao i poznanstvima koja sam stekao baveći se odbojkom, a to je bezmalo 22 sezone, od toga 17 godina u inostranstva. Upoznao sam impozantan broj i igrača i trenera i funkcionera sa kojima mogu da uspostavim kontakt.”

Pošto su reprezentacije imale više nego uspešne sezone, makar seniorske, Miljković je želje za narednu vezao za klubove u Srbiji.

“Zahvaljujući saradnji sa Bankom poštanskom štedionicom olakšali smo rad 68 klubova u našoj zemlji, oslobodili ih troškova sudija i kontrolora. Nadam se da će oni taj novac iskoristiti za dalje ulaganje, pogotovo u mlađe kategorije. Pokušaćemo da im, pored lopti koje smo dodelili, pomognemo i sa mrežama i da ćemo, kao daleki cilj, obezbediti našim igračima i igračicama da ne napuštaju rano zemlju, nego da u Srbiji ostanu bar do 24, 25 godine.”

Od Deda Mraza, ipak, za sebe nije imao šta da traži jer:

“Ja sam srećan uvek.”