Čovek koji je utišao „Kristal palas“

Skener 8. jan 201811:38 > 11:38
Privatna arhiva

Kada su Majkla Džordana jednom pitali ko je najbolji košarkaš svih vremena on je odgovorio da je taj momak tu negde u kraju, šutira na koš u nekom predgrađu do kasno u noć i da ga još niko ne poznaje.

Piše: Aleksandra Radivojević

Mali gradski stadion u Ćupriji je baš takvo jedno mesto, na kome su stvarani šampioni. Vera Nikolić, Zora Tomecić, Snežana Pajkić i on – Dragan Zdravković.

Zbog „kraljice sportova“ napustio je treniranje „najvažnije sporedne stvari na svetu“.

Ćuprijski profesor geografije bio je ubeđen da je na treningu fudbalskog kluba Morava ugledao šampiona na atletskoj stazi. I nije pogrešio.

Pobedio je Sebastijana Koua, pozdravio ga je Stiv Ovet, suprotstavio se Atletskom savezu Jugoslavije i utišao „Kristal Palas“.

Sve je počelo u gimnazijskim danima.

„Počelo je sve 1975. godine kada sam upisao Gimnaziju u Ćupriji. Sva deca su se bavila sportom i ja sam tako počeo da treniram fudbal. Ubrzo sam video, ne da to nije za mene, nego da rezultati ne zavise toliko od mog rada, već da mnogo toga zavisi od trenera, ekipe, koga će on staviti u tim. Profesor Aca Petrović me je video na jednom treningu i predložio da pređem na atletiku. Tu sam shvatio da je to sport u kome sve zavisi samo od tebe i tako je sve počelo“, rekao je Zdravković za Sport klub.

Praktično je preskočio sve mlađe reprezentativne selekcije.

„Godine 1977. sam počeo aktivnije da treniram i uključio sam dva treninga dnevno. Već sledeće godine sam postao deo seniorske reprezentacije Jugoslavije“.

Godina 1983. bila je vrhunac njegove karijere. Osvojio je zlato na Evropskom dvoranskom prvenstvu u Budimpešti. Zdravković je trku na 3000 metara istrčao u vremenu 7:40.49 i to je bio tek početak.

„To moje evropsko zlato je bilo sklop moje dobre forme i splet nekih okolnosti. Ja se ne libim da kažem da to Evropsko prvenstvo nije bilo toliko kvalitetno što se trkača tiče. Ja sam osvojio zlato sa vremenom 7:54, a sa tim vremenom se i sada dolazi do medalje, tako da i to dosta govori o mom uspehu. To su uglavnom taktičke trke. Mnogo rada treba za to. Ja sam mnogo toga žrtvovao. Ono što je bilo ključno kod mene je to što sam mnogo voleo da treniram. I dan danas volim da treniram sa decom. Jedini način da se u atletici uspe je da se mnogo i naporno trenira. Ranije smo mi to radili na manje naučnoj osnovi. Sada se prave razne naučne taktike. Moje mišljenje je da trener treba da gleda svako dete posebno i da procenjuje da li treba da dodaje ili oduzima nešto u treningu. Atletika ne traži naučnu osnovu kao neki ekipni sportovi“.

Pobeda nad Sebastijanom Koum te 1983. godine, na mitingu na stadionu „Kristal Palas“ u Londonu naterala je BBC da tri puta reprizira tu trku. Zdravkoviću je jedan detalj dao snage da krene u preticanje.

„To je trka koja je obeležila moju karijeru, ali rekao sam više puta da mi nije i najdraža. Moja najdraža trka je bila u Oslu te godine. Ipak, Sebastijan Kou je bio najbolji u to vreme i ko god da ga je pobedio, to je bilo ravno senzaciji. Tako je to meni obeležilo karijeru. On je svakako bio favorit tada, to se znalo. Za svaku kvalitetnu trku se otprilike redosled zna. Ja sam tamo otišao znajući da sam dobar i spreman. Svaku trku u inostranstvu sam trčao bez opterećenja jer nisam imao razloga da trčim pod pritiskom. Nisam imao šta da izgubim, i da sam bio drugi tada, to bi bio odličan rezultat. I danas se šalim na tu temu pa kažem ’I ćorava koka neko zrno ubode’. Iskreno, da smo trčali ponovo tri dana kasnije, on bi mene pobedio“, rekao je Zdravković.

Muk u Londonu prekinuo je zvižduk desetine hiljada Engleza, koji su bili nezadovoljni jer njihov favorit nije izašao na dodelu medalja.

„Ne sećam se osećaja kada sam prošao kroz cilj. Trista metara pred cilj sam video nešto što kod trkača predstavlja znak slabosti – zgrčio je ramena i to mi je dalo snagu. Kada sam uopšte došao u situaciju da sam malo iza njega 300 metara pred cilj, ja sam dobio snagu kao da nisam ni trčao onih 1200 metara pre toga. Znao sam tada da ću moći da ga dobijem, bilo je pitanje trenutka samo kada ću krenuti da ga pretičem. Kada sam prošao kroz cilj samo sam bio srećan, ništa više. Nisam razmišljao o njemu, to jeste bila velika pobeda, ali mi on nije bio važan u tom trenutku. Publika je to sve pozdravila na svoj način. On se nije pojavio na dodeli medalja, nikada nisam saznao zbog čega. Publika je tada zviždala, a mene su pozdravili na lep način. Znam da mu je sigurno bilo teško, trčao je na domaćem terenu. Meni je najteže bilo da trčim u Ćupriji“.

Svoje rezultate javljao je porodici i prijateljima, ali i Janku Golešu, predstavniku „sedme sile“ u „Sportskim novostima“.

„Zove me da vidi kako je bilo, ja sam mu samo rekao ’Kou je stigao drugi’. On oduševljeno pita ’Stvarno? Pa ko ga je pobedio’, rekao sam samo ’Pa ja’. Tako sam se napravio važan. Ne znam stvarno da li je BBC to toliko puta reprizirao. Ne znam ni kod nas da li se to toliko emitovalo. Bila su to druga vremena“.

Mnogo draži trkač na stazi bio mu je Stiv Ovet. Iako ga nije pobedio na Olimpijskim igrama 1980. u Moskvi, gde je finalnu trku završio osmi, postojala je neka čudna povezanost između dvojice atletičara.

„Sećam se tačno toga. Vodio sam svoj dnevnik treninga. Godinu dana pre Igara sam zapisao ’Od danas počinjem pripreme za Olimpijske igre’, a tada još nisam ni ispunio normu. Bio sam blizu, ali je nisam ispunio. Igre 1980. su meni poslužile kao neka vrsta pripreme za ono što me čeka na velikim takmičenjima. Istrčao sam polufinalnu trku iza Stiva Oveta, mojoj sreći nije bilo kraja“, istakao je 58-godišnji Ćupričanin i dodao:

„Da, Stiv Ovet mi je bio draži od Sebastijana Koua. Ovet je bio iz radničke porodice, a Kou je bio lord. U finalu OI u Moskvi su prvi put uvelida se zagrevanje radi na pomoćnom terenu, a da se na stazi odrade samo dva ubrzanja pred trku. Ja sam odradio prvo ubrzanje i okrenuo se. Ka meni je trčao Ovet, stao je pored mene i pružio ruku. Nisam htreo da je perem četiri dana od tolike sreće. On je bio drugačiji, prirodniji“.

Olimpijske igre u Los Anđelesu 1984. godine trebalo je da budu vrhunac njegove karijere. Ipak, to je bio početak kraja.

„Posle te 1983. sve je krenulo nizbrdo. Da li je tako moralo da bude, da li je baš tako bilo zapisano, to ne znam. Na jednom atletskom mitingu sam proglašen za najboljeg atletičara te godine. Sledeće godine na istom tom takmičenju mi je jedan trkač slučajno na startu trke stao na nogu, rasekao mi tetivu i onda sam imao pauzu od nekih mesec dana. Posle toga sam nastavio normalno sa treninzima sve do tog prokletog Los Anđelesa.“

Šta se onda dogodilo? Atletski savez Jugoslavije imao je ugovor sa Adidasom.

„ Predsednik Saveza je bio Mehmet Sokolović iz Sarajeva. Po meni je taj ugovor bio loš iz prostog razloga što sam ja koji sam imao ugovor sa kompanijom ’Tiger’ mogao da dobijem opreme koliko i cela selekcija Jugoslavije tada. Dakle, tu nešto nije bilo u redu. Da su oni od nas pre takmičenja tražili da se izjasnimo u čemu ćemo trčati, ja bih bez problema rekao da bi to bio Tiger. Ipak, oni su nas prvo odveli tamo i hteli da nas stave pred svršen čin. Nije nikakva tajna, ja sam od Tigera dobijao 17 hiljada dolara godišnje. To je smešno, ali sam od opreme imao sve što mi je trebalo i više od toga. Vladimir Milić (bacač kugle) i Nenad Stekić (skakač u dalj) su imali sa Pumom ugovor. Kada smo tamo stigli, svi su dobili opremu, a za mene nije bilo broja patika, to mi je već bilo čudno. Stekić je skakao u Pumi, ali je lepio flastere preko znaka. Odmah sutradan ujutru su tražili da sazovemo sastanak. Mi smo sastavili zvaničan dopis u kome smo objasnili da želimo da branimo boje Jugoslavije u našoj opremi, a da ćemo sve moralne i materijalne posledice snositi po povratku u zemlju. Sastanak je bio zakazan u 10 tog dana i mi smo im to saopštili“.

Manje od jednog časa bilo je dovoljno da čelnici Atletskog saveza Jugoslavije donesu odluku. Zdravković, Milić i Stekić su u 11 časova tog dana bili u avionu, na putu za Beograd.

„Niko nas nije zaštitio, nije čak bila ni burna reakcija javnosti. Posle nekog vremena od tog događaja sreo me je čuveni Saša Aleks. Zaustavio me je na ulici i rekao je da je sinoć pričao sa Dražom Markovićem. On je tada ’drmao’ politikom. Rekao mi je da mu se javim i dao broj. Ušao sam u restoran i zgužvao papir sa brojem. Mene to tada nije zanimalo. Možda sam pogrešio, ne znam. Imao sam 20 i nešto godina, nije me to interesovalo“, objasnio je Zdravković za Sport klub.

I taman kada se činilo da je Zdravković smogao snage da se oporavi od razočarenja, usledio je još jedan splet nesrećnih okolnosti.

„Celog života sam se bavio time, trčao sam svakog dana 20 kilometara i odjednom mi je to neko oduzeo. Dva meseca nisam trenirao posle toga. Bio sam ljut, ogorčen i tužan u isto vreme. Ipak, otišao sam u Split da se pripremam, odmoran i svež, krenuo da treniram malo jače, a onda sam povredio oba kolena i tu je praktično bio moj kraj“, rekao je Zdravković i dodao:

„Nastavio sam ja da treniram, ali sam imao ozbiljnih problema sa kolenima. Išao sam kod lekara koji danas radi u Kataru i često čujem da se kod njega sportisti leče. On je odlučio da mi ’otvori’ oba kolena. I dan danas ne znam zašto je to uradio. Problem koji sam imao rešavao se atroskopijom. U to vreme je švajcarskom skijašu Pirminu Curbrigenu urađena artroskopija kolena, posle sedam dana je izašao na stazu na velikom takmičenju i mogao bez problema da skija, a u tom sportu je svo opterećenje na kolenima. Meni su otvorena oba kolena, imao sam ogromne rezove. Uz to, nisam imao ni adekvatan postoperativni tok, tu je moja karijera bila završena“.

Osim fizičkih problema, nikakav ponos ga nije zaustavljao u nameri da nastavi karijeru.

„Ne radi se o tome da ja nisam mogao da podnesem da me neko pobedi, to je bilo normalno u atletici, kao što su me i pobeđivali. Ali nisam želeo da trčim, a da u isto vreme znam da mogu mnogo više i da to nije moj maksimum“.

Ipak, Zdravković je i danas u atletici. Na nagovor svog profesora Aleksandra Petrovića, koji je preminuo 2006. godine, uključio se u rad Atletskog saveza Ćuprije i sada neke nove klince uči kada da krenu u preticanje.