Pižon

Daniel Mihailescu/EuroFootball/Getty Images

Pre 65 godina, 1. jula 1955. u Beogradu, na ovaj svet je došla četvrta „Zvezdina zvezda” Vladimir Petrović Pižon.

Nekadašnji dečak sa Zvezdare, i jedina od pet “Zvezdinih zvezda” koja je rođena u glavnom gradu Srbije, bio je majstor fudbala koji je većim delom sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog veka spadao među najveće asove tadašnje jugoslovenke lige.

Posedovao je vrhunsku tehniku, sjajan dribling, odličan centaršut i precizan šut kojim je često znao da matira protivničke golmane. Put do zvezda započeo je kao 17-godišnjak na prijateljskoj utakmici sa Realom, odigranoj 1972. na “Marakani”, kada je dva puta zatresao mrežu ’kraljevskog kluba’ i poneo epitet igrača utakmice. Samo godinu dana kasnije debitovao je za reprezentaciju Jugoslavije u čijem dresu je nastupio na dva šampionata sveta, te u 34 odigrana meča zabio pet pogodaka. Na svom prvom Mundijalu, održanom 1974. u SR Nemačkoj, dobio je šansu  da nastupi iako je u većini utakmica sedeo na klupi. Osam godina kasnije u Španiji bio je jedan od ključnih igrača selekcije ’Plavih’ koja je, i pored njegovog pobedonosnog gola iz penala u duelu sa Hondurasom, neslavno završila takmičenje već nakon prvog kruga.

Pižon je ostao upamćen kao predvodnik generacije Crvene zvezde koja je u sezoni 1978/79, nakon nezaboravnih utakmica sa Arsenalom, VBA i Hertom, stigla do finala Kupa UEFA gde je nesrećno poražena od Borusije iz Menhengladbaha. Na domaćoj sceni se sa ’crveno-belima’  četiri puta (1973, 1977, 1980. i 1981.) radovao osvajanju titule šampiona SFRJ, kao i trofeju Kupa Jugoslavije koji je u vitrine kluba iz Ljutice Bogdana stigao u sezoni 1981/82. Imao je i tu čast da u prijateljskom susretu sa Borusijom iz Dortmunda nastupi za reprezentaciju sveta i bude strelac jednog od dva pogotka te selekcije.

Pred Mundijal u Španiji 1982. Petrović je potpisao ugovor sa Arsenalom, vredan tada velikih 750.000 funti, a predviđeno je bilo da se na “Hajberi” preseli na leto te godine. Čelnici FSJ su, međutim, u julu stopirali transfer sa obrazloženjem da kreator Zvezdine igre još nije napunio 28 godina, koliko je po tadašnjim propisima morao da ima fudbaler da bi dobio dozvolu za odlazak u neki inostrani klub. Pižon je, ipak, nakon šest meseci, otišao među ’Tobdžije’, ali pod znatno nepovoljnijim uslovima, pošto je za šestomesečni ugovor dobio 70.000 funti. Umetnik iz Beograda se nije prilagodio brzom i oštrom ostrvskom fudbalu, pa je nakon samo jedne polusezone u leto 1983. iz londonskog kluba otišao u belgijski Antverpen. Nakon dvogodišneg boravka u Flandriji usledile su epizode u Brestu i Standardu, da bi Nansi bio poslednja stanica u igračkoj karijeri Vladimira Petrovića, koji je 1983. obesio kopačke o klin.

Mada u trenerskom poslu nije dosegao visine koje je dotakao kao igrač, ne može se reći da je taj deo Pižonovog fudbalskog života bio neuspešan. Kao mlad stručnjak je, tokom prvog sedenja na Zvezdinoj klupi, uspeo da sa svojim izabranicima osvoji 1996. Kup SRJ, dok je na međunarodnoj sceni, u takmičenju  Kupa pobednika kupova taj tim, predvođen Pericom Ognjenovićem i Dejanom Stankovićem, pružio sjajne partije u duelima sa Kajzerslauternom i Barselonom. Verovatno najveći uspeh ostvario je kao selektor mlade reprezentacije SCG koju je 2004. na Evropskom prvenstvu u Nemačkoj doveo do finala. Tokom rada u Kini uzeo je 2005. sa ekipom Dalijena duplu krunu u toj azijskoj zemlji, ali je drugi boravak na klupi tima sa “Marakane” okončan 2010. godine neočekivanom smenom (posle poraza od Voždovca) u trenutku kada je Zvezda bila vodeći tim šampionata sa dva boda prednosti u odnosu na Partizan. Pižon je 15. septembra te godine uzabran za selektora reprezentacije Srbije, međutim, posle neuspeha u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo morao je da u oktobru 2011. odstupi sa te funkcije.

Buduća četvrta Zvezdina zvezda je odrasla na Zvezdari kao siromašno dete razvedenih roditelja, koje je najviše vremena provodilo na ulici igrajući fudbal sa vršnjacima. Dečaka kome je škola bila u drugom planu, drug iz razreda je odveo na trening Hajduka sa Liona gde su treneri ubrzo uočili njegov talenat. U pionirskom uzrastu nastupao je sa falsifikovanim dokumentima u takmičenja omladinaca. Stariji rivali ga nisu štedeli, pa je često nakon dobijenih udaraca puštao suze, zbog čega je prozvan ’Piždra’. Kada je 13-godišnji Vladimir, čiji su potencijal prethodno uočili i stručnjaci kluba sa “Marakane“, zaigrao za mlađe kategorije Crvene zvezde, trener Žarko Nedeljković je zatražio od njegovih novih saigrača, da ga više ne zovu pogrdno ’Piždra’. Umesto toga krstio ga je nadimkom ’Pižon’, što na francuskom jeziku znači golub, koji se inače nalazio na grbu Petrovićevog prethodnog kluba Hajduka sa Liona.

Usledile su godine napornog rada u kojima je krčio put ka seniorskom sastavu  ’crveno-belih’. Kao 17-godišnji veliki talent potpisao je desetogodišnji ugovor sa Zvezdom, čime se praktično obavezao da u tom klubu ostane sve dok ne stekne pravo da ode u inostranstvo.  Kasnije je pričao da u tom trenutku  kao klinac nije imao ozbiljne finasijske zahteve, ali je u godinama koje su usledile dolazilo do ozbiljnih neporazuma između uprave Zvezde i njenog prvog igrača koji je bezuspešno zahtevao da mu se poboljša ugovor.

Debi za najbolji tim kluba iz Ljutice Bogdana imao je 19. jula 1972. godine na utakmici sa Hajdukom. Nepunih mesec dana kanije, na ”Marakani” je 15. avgusta na prijateljskom susretu gostovao Real, a 17-godišnji golobradi momčić sa Zvezdare je sa dva pogotka bio glavni akter te predstave. Interesantno je da Pižon uopšte nije znao hoće li mu trener Miljanić pružiti šansu da nastupi u ovom duelu.

Imao sam samo 17 godina i dobro je što nisam znao da ću igrati. Da jesam, od uzbuđenja celu noć sigurno ne bi spavao. Dan uoči utakmice Miljanić me je u vreme treninga onako u opremi poslao na tribine. Tada nisam znao da je to planski urađeno. Bio sam besan kao ris. Otišao sam kući i sutra sam celo prepodne igrao basket na ulici. Međutim, kada sam tramvajem došao na stadion Miljan mi je saopštio da sam u startnoj postavi. Noge su mi se odsekle”, rekao je Pižon.

Ipak, trema je ubrzo prošla, da bi u 22. minutu utakmice Petrović svojim maestralnim potezima digao na noge 35.000 prisutnih gledalaca na našem najvećem stadionu. Primivši loptu na desnoj strani u visini bele tačke, najpre ju je proturio kroz noge jednom defanzivcu madridskog kluba, a zatim se na gotovo istovetan način oslobodio još dvojice protivničkih fudbalera. Na kraju je preciznim udarcem pogodio mrežu tadašnjeg šestostrukog prvaka Evrope. što je bio jedan od najlepših pogodaka u njegovoj karijeri. Pižon je do kraja susreta još jednom matirao čuvara mreže Reala, koji je te večeri u Beogradu bio nadigran i ubedljivo poražen 4:1.

Na kraju sezone 1972/73 Vladimir je sa klupskim drugovima osvojio svoju prvu od ukupno četiri titule šampiona Jugoslavije koja mu je, kako sam tvrdi, najdraža.

Džajić je otišao na odsluženje vojnog roka i niko nije verovao da Zvezda bez njega može da bude šampion. Na kraju je bila. Te sezone igrao sam levo krilo, tačnije bio deo ubitačne navale: Janković, Karasi, Lazarević, Aćimović i Petrović“, podseća Pižon.

Čovek koji će sa 20 odigranih utakmica postati igrač sa najviše nastupa za Zvezdu u Kupu šampiona, naredne sezone je bio deo tima ’crveno-belih’ u najcenjenijem evropskom klupskom takmičenju. Nakon što su u nezaboravnim nadmetanjima na “Marakani” i “Enfildu” eliminali Liverpul, Petrović i drugovi su u četvrtfinalu poklekli pred kasnijim finalistom Atletikom iz Madrida.

Dobrim igrama mlado Zvezdino krilo je privuklo pažnju članova tadašnje selektorske komisije (Miljanić, Ivić, Rebac, Ribar) koji su ga, zajedno sa Šurjakom, bacili u vatru u drugom poluvremenu nezaboravnog meča sa Grcima u Atini. Pižon je učestvovao u akciji koja je prethodila istorijskom pogotku Stanislava Karasija, a narednog leta 1974. godine se našao među putnicima za Mundijal u SR Nemačkoj. Mada se nije naigrao na tom šampionatu, bio je član startne postave u poslednjoj utakmici sa Švedskom u kojoj su ’Plavi’ trećim uzastopnim porazom (2:1) neslavno završili učešće u drugoj fazi Svetskog prvenstva.

Po odlasku Džajića u Bastiju, Pižon je, ne samo postao novi vođa tima sa beogradske “Marakane”, već je stekao i status četvrte “Zvezdine zvezde”. Imao je, naravno, i on dane kada nije bio na svom nivou, ali je često i u takvim situacijama uspevao da jednim vrhunskim potezom reši ishod meča i tako oduševi navijače. Drugoj tituli prvaka Jugoslavije se radovao na kraju sezone 1976/77 u kojoj su ’crveno-beli’ superiorno okončali prvenstvenu trku sa devet bodova prednosti ispred Dinama. Nastup u Kupu šampiona okončan je već u drugom kolu posle nadmetanja sa Borusijom iz Menhengladbaha, međutim, već u narednoj evropskoj sezoni nekadašnji dečak sa Zvezdare je sa svojim klupskim drugovima napravio pravi bum na međunarodnoj sceni.

Po mnogim mišljenjima igrački skromni sastav ’crveno-belih’ je pod vođstvom autoritativnog stručnjaka Branka Stankovića senzacionalno stigao do finala Kupa UEFA. Pižon (kao i Dule Savić) se teško prilagođavao gvozdenoj disciplini na kojoj je insistirao legendarni ’Ambasador’, zbog čega je čak i došao u sukob sa ovom iskusnim trenerom. Stanković je na kraju, ipak, sproveo ono što je želeo, a Petrović je mnogo godina kasnije javno priznao kako je Stane bio u pravu, izrazivši žaljenje što ranije nije prihvatio njegove savete. Na terenu je te evropske sezone pružao odlične partije, pri čemu je naročito prirastao za srce navijačima i stručnjacima iz Arsenala. Pižon je u revanšu na “Hajberiju” odigranom 6. decembra 1978. godine, uz strelca spektakularnog gola Duleta Savića, bio najbolji igrač jugoslovenskog tima koji je te londonske večeri eliminisao ’Tobdžije’. Nažalost, nije mu bilo suđeno da nakon finalnih susreta sa Borusijom iz Mengengladbaha podigne taj evropski pehar, pošto su sreća i italijanski sudija Mikeloti bili na strani Nemaca.

Nadigrali smo Borusiju i u Beogradu, ali je zbog nesrećnog autogola na kraju bilo 1:1. Otišli smo na revanš odvažno želeći da se u Beograd vratimo kao pobednici. Nije nam, međutim, bilo suđeno da osvojimo Kup UEFA. Pogađali smo stativu, prečku, promašivali zicere, lopta jednostavno nije htela u gol”, prisećao se tog duela Petrović.

Utehu za propuštenu evropsku šansu pronašao je domaćoj sceni gde je 1980. i 1981. podigao još dva pehara namenjena šampionu SFRJ.i bio proglašen za igrača godine u anketi “Večernjih novosti”, Došlo je vreme za rastanak sa Zvezdom, ali je pre planiranog odlaska u instranstvo Vladimir trebalo da u dresu sa šest buktinja zaigra na svom drugom Svetskom šampionatu, čiji je domaćin 1982. bila Španija. Prethodno su Jugovići uspešno okončali kvalifikacije, a starijim ljubiteljima fudbala je verovatno u sećanju ostao Pižonov pobedonosni pogodak u duelu sa Dancima u Kopenhagenu. Presekavši jednu akciju rivala, stuštio se ka šesnaesercu domaćina, a zatim, prevarivši golmana skandinavske selekcije, gurnuo loptu u mrežu.

Zvezdin as je, uz Safeta Sušića, bio ključni igrač Miljanićevog državnog tima i od njih je domaća sportska javnost očekivala da vode ’Plave’ do uspeha na Iberijskom poluostrvu. Usledilo je, međutim, veliko razočaranje. Petrović je istina hladnokrvno izveo penal za minimalnu pobedu (1:0) u poslednjem susretu sa autsajderima iz Hondurasa, međutim taj njegov pogodak, zbog nameštene utakmice domaćina i Severnih Iraca, nije bio dovoljan našoj reprezentaciji da se plasira u drugi krug Mundijala.

Umesto da, kako je bilo dogovoreno, odmah ode u Arsenal, Pižon je platio ceh debakla reprezentacije u Španiji. Zbog blokade koju je sproveo FSJ morao je još pola godine da nosi Zvezdin dres. Nikad nije skrivao ogorčenje zbog tog postupka čelnika Saveza, a posebno tadašnjeg prvog čoveka ove organizacije Tomaša Tomaševića.

Upravo su srpski kadrovi u FSJ, predsednik Tomaš Tomašević i Vinko Jamnik, glasali protiv mene kad se odlučivalo hoću li dobiti dozvolu da odem u Englesku. Bilo mi je mnogo tešk,o ali nije imao ko da me zaštiti. Otišao sam u Arsenal posle šest meseci, ali za mnogo manje pare”, rekao je Petrović.

Na Ostrvu je, suprotno očekivanjima, proveo kratko vreme nastupajući retko i uglavnom neuspešno za londonski klub. Za kreativnog asa iz Beograda jednostavno nije bilo mesta u prebrzom i pregrubom engleskom fudbalu, mada mu nije ni dato dovoljno vremena da se prilagodi takvom načinu igre. Posle samo šest meseci je, na insistiranje čelnika Arsenala, usledio rastanak, a Petrović nikad nije prežalio što nije uspeo da svoj neosporni kvalitet potvrdi na “Hajberiju” i u engleskom fudbalu.

Usledile su već pomenute poslednje godine igračke karijere u kojima je planirao da nastavi fudbalski život kao trener. Kalio se kao pomoćnik Dragoslava Šekularca na klupi Zvezde, bio član stručnog štaba Ljupka Petrovića i Vladice Popovića u Bariju i Tokiju, a onda je 1996. dobio šansu da samostalno vodi tim u kojem je kao igrač proveo deceniju. Iako su čelnici Zvezde prvobitno želeli da bude kratkoročno dvomesečno rešenje, ostao je na tom poslu znatno duže i ostvarenim rezultatima (Kup SRJ osvojen nakon dve pobede nad Partizanom u finalu – 3:1, 3:0) i igrama (protiv Kajzerlauterna i Barselone) svojih izabranika pokazao da ima trenerskog štofa.

Daniel Mihailescu/EuroFootball/Getty Images

Sam je odlučio da pre kraja sezone 1996/97 ode sa “Marakane”, da bi mu povratak na Zvezdinu klupu, koji je usledio nakon 12 godina, doneo najveće razočaranje u trenerskoj karijeri. Neočekivano je dobio otkaz u trenutku kada su ’crveno-beli’ bili vodeći tim šampionata, a posebno ga je, kako je isticao, zabolelo to što su smenili čelnici kluba (Vladan Lukić i Ivan Adžić) koje je ranije trenirao kao igrače. Nije ostvario cilj ni kao selektor ’Orlova’, pošto je reprezentacija Srbije kvalifikacije za Evropsko prvenstvo 2012. godine okončala tek kao treća u grupi iza Italije i Estonije.

Nekadašnji siromašni dečak  sa Zvezdare je, i pored povremenih neuspeha sa kojim se suočavao, u poslu koji je najviše voleo, ali i umeo da radi stigao do zvezdanih visina i stekao status fudbalske legende. I danas, obogaćen ogromnim životnim i trenerskim iskustvom, ne skriva da u fudbalu najviše voli ono po čemu je bio prepoznatljiv tokom sjajne igračke karijere.

Ne cenim fudbal ako ne driblaš, ja sam voleo da driblam. Bio sam tužan ukoliko na utakmici ne gurnem protivniku loptu kroz noge, bilo je to kao da nisam igrao taj meč“, istakao je Pižon.