Sonja Vasić za SK: Od nule do stotke

fiba.basketball

„Konačno imam osećaj normalnosti, iako nas svaki čas testiraju, a maske i socijalna distanca ne postoje samo na terenu. Od višemesečne pauze, sad igram non-stop, ali, pokušavam da se pronađem u novoj svakodnevnici“.

fiba.basketball

I, nadam se, smirivanju situacije, pa da zaigram još jednom na Olimpijskim igrama sledećeg leta“, poruka je Sonje Vasić, košarkaške reprezentativke.

Povezano

Da je bilo sreće i života bez pandemije, jedna od najboljih evropskih košarkašica, tekućeg leta na izmaku, možda bi u kolekciji medalja imala i jedanaestu, u nacionalnom dresu, od mlađih kategorija do seniorske selekcije.

Kada su OI odložene, prvo sam bila mnogo razočarana, a onda realna. Važno je da smo prošle kvalifikacije u minut do izbijanja epidemije, sada samo da budemo strpljivi. Biće Igara, verujem duboko u srcu, a i proleteće meseci iščekivanja“, optimista je ona, koja je još prepoznatljivija pod devojačkim prezimenom Petrović, u razgovoru za Sport klub.

Sonja je pola života profesionalac, sa mnogobrojnim klupskim i reprezentativnim obavezama, teškim povredama koje nisu mogle da budu rampa tonama energije, talenta i rada… Da li će eventualno učešće na najvećem sportskom dogadjaju 2021. biti i oproštaj od dresa Srbije?

fiba.basketball

Iskreno, ne znam. Većina mi se smeje kad kažem da sam matora, ali sledeće godine punim 32, učestvovala sam u toliko reprezentativnih akcija… Sa druge strane, imate primere da neke devojke igraju i u petoj deceniji. Zadovoljna sam onim što sam uradila. Da OI nisu odložene, možda bi mi bilo lakše da odgovorim. Ovako sam ’naterana’ da drugačije razmišljam. Želim samo da Igara bude, pa da vidimo kako ćemo da prođemo. Onda bi ova naša generacija zaokružila priču, nadam se na najlepši način, posle evropskog zlata, bronze i olimpijske bronze. Tada bi bilo realno da podvučem crtu. Ovako, sve je otvoreno. A kako nas je virus prinudio da živimo, svi planovi padaju u vodu“.

Upoznali su se na OI u Riju, završili u bračnoj luci prošlog leta. Izborili olimpijske vize za odloženi Tokio, zajedno trenirali tokom „virusne pauze“. Ipak, Sonja i veslač Miloš Vasić, trenutno „gaje“ ljubav na daljinu. „Uh, šta da radimo. Miloš ima Evropsko prvenstvo u oktobru, a kada završi, nadam se da ćemo uspeti da se okupimo“, poručuje Sonja iz Đirone.

Osim klupskih preokupacija, Đirona je već otpočela sezonu i to osvajanjem Kupa Katalonije…

Od petomesečne pauze, u sledećih desetak dana, sedam mečeva, a dva za trofeje. Rekla bih, od nula do sto. Prošla sezona je prekinuta još u martu, trenirala sam i u kućnoj izolaciji, ali nije to što i dvorana, normalan trening. Zato je i bilo nategnuto u prvoj zvaničnoj utakmici, ali smo probile led. Đirona ima finu ekipicu, a poslednjih pet godina je konstantno u trci za titulu. Bilo bi odlično da izborimo plasman u Evroligu, gde je već veliki rival Salamanka, koja je direktan prolaz u elitno takmičenje obezbedila zimus osvajanjem španskog Kupa“.

Krilni centar ima ogromnog iskustva u osvajanju najprestižnijeg klupskog pehara, čak tri evroligaška, dok je branila boje moskovskog Spartaka i Praga.

Dugo nisam igrala u Španiji, oko 15 godina, kada sam јоš kao tinejdžerka bila član Barselone. Prijatno sam iznenađena da je španska liga postala izuzetno izjednačena, kao nekada. Biće velikih iskušenja u nacionalnom prvenstvu, ne kao nekada u Rusiji ili Češkoj, kada su moji tadašnji timovi bili fokusirani samo na Evroligu, a domaći šampionati su bili ’pro forme’, s obzirom na razliku u kvalitetu“, priseća se Sonja Vasić.

(Ne)obična sezona je praktično počela, a sve je neizvesno, diktirano globalno ozbiljnim zdravstvenim problemima.

fiba.basketball

Najvažnije je da smo izašli iz izolacije, počeli sa treninzima, igranjem utakmica. Psihološki je laknulo, imaš neki cilj, motivaciju, nekoga pored i, ispred sebe, da se boriš, takmičiš… Kada sam se vratila u ekipu, sve je lakše, opet imam osećaj da je sve u redu, mada… Kada te testiraju četiri puta u 15 dana, a masku i socijalnu distancu ne primenjuješ samo na terenu, pogledom pozdravljaš saigračice i rivalke, shvatiš da i nije tako normalno. Ipak, grabiš napred, navikavaš se i na epidemiološke uslove i atipičnost življenja. Ja verujem da ima nade i za vreme pre korone“.

„Da sam bila mlađa, iskreno, ne znam, da li bih promenila prezime udajom. Sigurno bi mi bilo teže da prelomim. U izvesnim godinama, kada prođeš toliko toga, promeniš se… Da sam ostala Petrović, to bi bilo kao da živim u prošlosti. Jednog dana, kada budemo brojniji, želim da budemo jedna porodica, istog prezimena“.

A da li ima nade za žensku košarku u Srbiji, kojoj godinama nije lako, uprkos uspesima nacionalnog tima?

Ne znam da li smo dovoljno pomogli medaljama, verovatno nismo. Domaća liga je donekle ’iskoristila’ te uspehe, ali… Znam da postoji višegodišnji jaz između reprezentativnog kostura i generacija koje dolaze. Ako može da bude uteha, i na evropskom nivou su sve manja ulaganja, pa je razumljivo što je situacija i u Srbiji teška. Sve manje para, sve manji broj aktivnih košarkašica, to pada od vremena kada sam bila juniorka. Čekaju nas problemi, kada trofejna generacija siđe sa scene. Svi očekuju da se niz uspeha ne prekida, a biće teško“.

Pored sjajne sportske karijere, Sonja Vasić je stigla i do diplome inženjera operativnih nauka. Kada okači patike o klin, biće na slatkim mukama – da li košarka u nekoj drugoj formi ili kompjuteri uslovno rečeno.

Ne mogu o tome trenutno da razmišljam, a i ne želim dokle god igram. Kroz košarkašku karijeru sam vodila izuzetno uzbudljiv život, ponekad kao na filmu. Ponekad priželjkujem da jednog dana počnem da vodim i nešto običniji život. Ne znam ni sama. Košarka mi je ušla u sve pore, ali bi mogla da probam i bez nje, videću…“.

Zbog nje je FIBA svojevremeno intervenisala da bi kao mlađa juniorka, iz Zvezde otišla u Barselonu. Prokrstarila je Evropom, svuda ostavila trag, otisnula se i preko Atlantika.

Jedino što više verovatno ne mogu da ispravim u karijeri je šampionski prsten ženske NBA lige (WNBA), iako sam bila član Čikago Skaja i Finiksa. To će ostati neispunjena želja. Probala sam kako izgleda igrati u ligi gde igraju najbolje na svetu, ali nisam bila dovoljno posvećena. Da sam bila koncentrisana kao u evropskim klubovima, sigurno bi bilo drugačije. Ne patim, ali ostaće neispunjena želja“.

„Pokret promovisanja ženskog sporta, koji je inicirala selektorka Marina Maljković, prelazi košarkaške okvire. Želja je da privučemo što više devojčica, da imaju uzore i ciljeve, a starije generacije, primer zdravog života. Da izmenimo stav da su žene neka druga sportska kategorija bez obzira na uspehe“.

Ovo poslednje ne i u slučaju mnogobrojnih (dobijenih) duela sa velikim rivalkama.

Rivalitet sa Špankinjom Albom Tores je nešto posebno, ne samo zbog iste pozicije, već traje celu karijeru, pošto smo vršnjakinje. Uvek mi je bila izazov, iskušenje, uz međusobno poštovanje. Mučile su je povrede kao i mene, a uspela da postane prepoznatljivo lice. A kada godinama igraš Evroligu, imaš priliku da vidiš ko si i šta si protiv najboljih Amerikanki. Izdvojila bih Maju Mur, koja je napravila veliku karijeru WNBA, ali uspešno igrala u Evropi. To su igračice koje same menjaju tok utakmice“.

Konstatovaćemo umesto sagovornice – i ona je od tih, koja ume ceo tim da povuče do – pobede, od klubova do reprezentacije.

U sportu, košarci nema minulog rada, niti napretka bez ambicija. Volela bih trofeje sa Đironom, još osećam glad za pobedama. A i da se klupska sezona završi dobro u kontekstu zdravlja. Pa, da zaigramo u Tokiju, da ne pričamo o virusima. Ako se ostvari takav scenario, biće ’lako’ da igramo i mislimo samo o svakom sledećem rivalu. Više obećanja ne mogu da dajem, osim da ćemo u tom slučaju, reprezentativno dati sve od sebe. Dovoljno u ovom trenutku“.