Nenadić za SK: Kad bih ispričao sve što znam…

Skener 5. jan 201714:11 > 14:12
Christof Koepsel, Bongarts

Borac za srpski rukomet ili večiti buntovnik? Linija je tanka, a Petar Nenadić, dete iz rukometne porodice, uvek je pričao ono što misli bez obzira na posledice.

Iz Srbije je otišao sa 21 godinom, danas mu je 30, prošao je mnogo toga i lepog i ružnog, izgradio ime u svetu rukometa, ali mnogo ga boli ono što se dešava u njegovoj zemlji, u sportu koji je na meniju porodice Nenadić od kako je prohodao.

Petar mnogo zna o stvarima koje su se dešavale i koje se danas dešavaju iza glavne scene, razočarali su ga neki ljudi, o imenima, kaže, možda jednog dana, a kada priča o stanju u sportu koji je nekada bio ponos države glas mu se promeni.

Jednom prilikom izjavio je da bi pre na televiziji gledao neku utakmicu engleske Premijer lige nego večiti rukometni derbi. Vreme prolazi, ali njegov stav se ne menja.

Nisam promenio stav, zašto bih? Odavno sam otišao iz zemlje, a kada bih progovorio sve što znam, šta se i kako radi, to bio bio skandal nad skanalima“, počinje priču za “Sport klub” igrač nemačkog Fuksea.

I kada bih sve ispričao, ja ili neko drugi od igrača, ništa se ne bi promenilo. Siguran sam. Nedavno je promenjeno rukovodstvo saveza, pa da vidimo. Na čelo je došao Boža Đurković, čovek koji je i sam dugo deo organizacije. Ajde da ga podržimo, ali plašim se da i njega očekuje borba protiv vetrenjača“.

Alex Grimm, Bongarts

Prošle sezone najbolji strelac Bundeslige uvek u dresu sa nacionalnim grbom daje sve od sebe. Dođe, ćuti o onome što ga muči, odraduje se pobedil ili iznervira zbog poraza, ali problem je i dalje tu.

O tome šta sve ne valja, ko je tu iz koristi, ko “rovari” i o drugim teškim temama mogao bih da pričam danima, ali neću da “pljujem”, ne treba mi to u životu. Dolazim, igram za reprezentaciju, uvek dajem maksimum… Evo, sada sam se iznervirao. Teško mi je kada se i dotaknem ove teme”, ne krije Nenadić.

„Orlovi” su prvu i poslednju medalju od osamostaljenja osvojili na Evrospkom prvenstvu 2012. godine, Nenadić je bio tog tima, ali bronza iz Beograda samo je iskrivila sliku kod navijača da je srpski rukomet na pravom putu.

Svi problemi o kojima se ćuti utiču, stoje tu negde, ali daleko od toga da su oni glavni razlog neuspeha reprezentacije. Predsednik mog kluba, ujedno i potpredsednik Rukometne federacije Nemačke, dakle moćan čovek, kada ima neki problem, dođe i kaže, riba smrdi od glave. Mi uvek krenemo od drugih, a ne od sebe. Izgleda da je tako mnogo lakše”.

U proteklih deset godina Srbija je promenila šest selektora. Od prvog mandata aktuelnog trenera Jovice Cvetkovića (2006-2009) do danas “orlove” su vodili Sead Hasanefendić, Veselin Vuković, Ljubomir Vranješ, Vladan Matić i do skoro Dejan Perić.

Vuković je doneo jedinu medalju, a na sledeća dva kontinentalna šampionata Srbije je 2014. bila trinaesta, odnosno dve godine kasnije petnaesta.

Da je bio jedan pravi trener, sa vizijom i autoritetom sve bi verovatno bilo drugačije. Nekolicina njih nije dobilo pravu šansu, a neki su tu bili samo da bi bili. Nemam i nikad nisam imao problem da kažem takve i slične stvari, jer želim dobro srpskom rukometu. Moje mišljenje se razlikuje od 90 odsto ostalih, ali to nije moja stvar”.

Alex Grimm, Bongarts

Nenadić, pored nedostatka u kontinuitetu rada selektora, među brojnim problemima srpskog rukometa podvlači i loš rad sa mlađim kateogrijama.

Poslednje dve, tri godine prisutan je kvalitet, biće prisutan još dve, tri, ali je problem što nema naslednika, nema kvaliteta, niko ne dolazi. Sto puta sam rekao i 100 puta ću da ponovim. Moja generacija je radila sa odličnim trenerima i pedagozima i oni su nas izveli na pravi put, životni i igrački. Sa 30 godina počeo sam da shvatam da u životu i karijeri ima uspona i podova, a mi smo izgubili sistemski rad, pogotovo sa mlađima. I treneri su ljudi, gledaju da zarade, ne da naprave neko dete igračem. Na žalost, nije ostalo mnogo stvaralaca. Uz to, kvalitet lige je opao, nema novca, situacija u zemlji je takva kakva jeste i igrači, vrlo mladi, u borbi za egzistenciju, odlaze u klubove koji nisu u njihovom rangu”.

Našeg sagovrnika mnogo nervira i odnos brojnih medija prema sportu i sportistima u Srbiji. Posle Olimpijskih igrara u Rio de Žaneiru, na kojima je osvojeno osam medalja u sedam sportova (54 takmičara ili 52% poslatih je doprinelo osvajanju medalja), veliki uspeh je, ističe Nenadić, zadoravljen već posle nekoliko dana.

Alex Grimm, Bongarts

Posle takmičanje u Riju prestao sam da čitam većinu srpskih medija. Obrisao sam aplikacije, jer su posle tri, četiri dana zaboravili uspeh srpskih sportista i ponovo primat dali starletama. To me je pogodilo, pogotovo što je moja Jelena osvojila medalju, a poznajem i mnogo sportista koji su nas predstavljali na Olimpijskim igrama. Pogodilo je svakog normalnog sportistu. Dobro znam koliko se ti momci i devojke odriču zbog svoje zemlje, zbog Srbije… Žalosno je da im se tako vraća”.

Petrova supruga, odbojkašica Jelena Nikolić, iz Rija se vratila sa srebrnom medaljom. On još nije ispunio sam i bio učesnik najveće smotre sportista na svetu, ali ne gubi nadu.

Naravno da postoji žal, ali imam još jednu šansu, možda Tokio 2020. godine. San svakog sportiste je da učestvuje na Olimpijskim igrama. Imao sam šansu 2012, ali nisam išao iz nekih razloga o kojima sada ne bih da pričam”.

Prošle sezone Nenadić je bio najbolji strelac Bundeslige sa 229 postignutih golova, njegov Fukse je letos postao nezvanični prvak sveta u Dohi, ali nije sve bilo tako idilično na putu do zvanja jednog od najboljih u Evropi.

Svaki deo moje karijere je značajan period. Iz Zvezde sam otišao u Španiju, potom u Mađarsku, oporavljao sam se od teške povede… Možda nisam pružao najbolje partije, ali tu je bila i pauza od 11 meseci. Želeo sam u Dansku, rukometna zemlja, dobra liga, klub zadovoljavajući… U Danskoj sam pronašao sebe i ispunio misiju – vratio sam se na veliku scenu. Sada, sa igračke strane gledano, odlazak u Skandinaviju bio je pun pogodak. Ni o čemu drugom nisam razmišljao osim o rukometu”.

Pre dolaska u najjaču ligu sveta Nenadić je dve sezone proveo u poljskoj Visli.

Alex Grimm, Bongarts

“Bilo mi je super, vrhunski klub, Liga šampiona… Baš lep period u karijeri. U Nemačku sam došao u zrelim godinama. Stvarno mi je fenomenalno u Berlinu, osvojili smo četiri trofeja u tri godine, letos se okitili titulom nezvaninog prvaka sveta i malo nam nedostaje da u Bundesligi pomrsimo račune najvećima. Igram dobro, ali nemam ambicije da ponovo budem prvi strelac lige. U rotaciji imamo mnogo kvalitetnih igrača. Treba sačuvati snagu za nastavak sezone. Trideset mečeva smo odigrali za polusezonu. Kao u NBA. Generalno nemačko prvenstvo je rukometna NBA liga“.

Naravno, fudbaleri Herte su glavne face u gradu, odmah iza njih su rukometaši Fuksea, pa tek onda košarkaši.

Rukomet je drugi sport, ne u Berlinu, nego u Nemačkoj. Čuvena dvorana “Maks Šmeling” je uvek puna. Evo, baš pred Novu godinu smo igrali protiv poslednjeplasiranog tima u ligi i ulaznice su bile rasprodate pet dana ranije. To je Nemačka”.

Berlin je grad koji nikad ne spava i u kojem nikad nije dosadno. Petru društvo u klubu prave trojica Hrvata, dok van terena ima malo, ali odabrano društvo.

Od sportista tu su košarkaš Albe Dragan Milosavljević i nekadašnji vaterpolista Partizana Nikola Dedović. Vreme provodim i sa sestrom i zetom, koji, takođe, žive u Berlinu”.

Supruga i sin

Getty images/Koki Nagahama

Petar je u Berlinu, njegova supruga Jelena, odbojkašica Montikjarija, i sin u italijanskom Fleru, malom mestu u Lombardiji.

Teško je, ali sve to radimo za njegovo dobro, da se obezbedimo za bolje sutra. Uvek se nađe vremena, odem ja kod njih, dođu oni u Berlin…”, kaže Nenadić.

Teroristički napad u Berlinu

Teroristički napad u Berlinu 19. decembra, u kojem je stradalo 12 ljudi na božićnom marketu, potresao je svet. Nenadićev stan je u neposrednoj blizini mesta nesreće.

“To se dogodilo 100 metara od stana u kojem živim. U trenutku napada bio sam u stanu, ali nisam znao da se bilo šta dešava dok nisu počele da bruje policijske i sirene hitne pomoći. Odmah su počeli da me zovu prijatelji, da se raspitaju kako sam„, prepričava Nenadić.

Vanredno je stanje. Ograničeno je kretanje, primetan je povećan broj policije, ali i mnogo manje ljudi na ulicama. Definitivno, nesreća je poremetila Berlin”.