Da nema Kajla Vokera, ne bismo znali o čemu pisati…

Podeli:
Justin Setterfield/Getty Images

U sezoni kiselih krastavaca izmišljaju se teme, pa tako i sada oblijećem oko glavne stvari kao mačak oko vruće kaše. Svi se nadaju nastavku natjecanja u Premier ligi, a dok lopte miruju raju zabavljaju svađe oko plaća, natjecanje tko će dati manje para za jebenu coronu i budale poput Kylea Walkera.

Ne treba se ljutiti na takve poput našeg starog prijatelja Kylea, jer da ih nema jadni mi, ne bi znali o čemu pisati i o čemu se raspravljati, te drugarski razgovarati. Priča o priglupom Kyleu i kurvama ima i nastavak, jer su pronašli te dvije “seksualne radnice” i s njima napravili ozbiljan intervju. Englezi su svjetski prvaci u patetici i prijetvornosti, ali mora im se priznati i da su neviđeno duhovit narod. Naime, jedna od te dvije dame je Brazilka, pa je razgovor, naravno, otišao i u nogometne vode. U hipu su s Kyleove “alatke” i detaljnog opisa seksualnih igrica skočili na analizu modernih trendova u nogometu i utjecaj brazilske nogometne škole na njih. Jesam li samo ja ovdje lud ili sam jedino ja normalan!? Pa ljudi, da ne budem prost – koji kurac ona zna o tome? Da pojasnim, mislim da ne zna puno o nogometu, o ovom spomenutom u prethodnoj rečenici vjerojatno zna puno više. No, da ne bi ispalo da ja lupetam stalno isto, za sad dosta o kurvama.

Povezano

Igrači Premier lige (znam, rekao sam da neću više o kurvama – ali nisu svi takvi) još uvijek razmišljaju na koji način mogu pridonijeti borbi protiv virusa i kako uplatiti lovu. Na žalost, većina njih ima zmiju u novčaniku, pa nije jednostavno dati pare. Prolazi vrijeme dok oni smisle kako pridonijeti borbi protiv korone, a nadaju se da će dok oni izbroje koju ‘iljadarku i virus već pobjeći. Tu se s njima u potpunosti slažem i nadam se da će što prije otići, pa da se i mi vratimo na stadione. Kaže predsjednik Lige da bi se, kako sada stvari stoje, moglo igrati sredinom lipnja/juna, i to u normalnom ritmu, ne u trening kampovima. To su zaista ohrabrujuće vijesti. Možda tek toliko da razveseli narod, ali kako god bilo, ugodno je čuti. Već sam i zaboravio kako to izgleda biti na stadionu i osjetiti atmosferu, pravu prvoligašku!

K’o za vraga, i jučer i danas me facebook podsjeti kako je to izgledalo nekada. Iako nisam baš neki mag za društvene mreže i ne hvalim se s tim slikicama kao moj drugar Viško, eto baš prije tri godine sam se slikao i snimao na Premierligaškim utakmicama. Sunčano je, lijepo… jedna snimka sa starog Tottenhamova stadiona, koji je imao dušu, iako je, objektivno, bio razvalina i spreman za rušenje. Druga snimka s Liverpoolova Anfielda, igrači su istrčali na teren i zagrijavaju se za utakmicu. Nema boljeg osjećaja nego kad čekaš da utakmica počne. U tim trenucima mi nitko ne treba. Neobjašnivo je to kako svaki normalan muškarac u tim trenucima osjeti savršeni mir i sklad. Pretpostavljam da je to nešto poput yoge moje žene, samo što se ne moraš rastezati i izvoditi neke pizdarije. Eeee, to su bila vremena!

Danas čak i kod mene sija sunce, pa sam nekako vedar i optimističan, a takvi su trenuci zaista rijetki. Danas vjerujem da će se vratiti nogomet u naše krajeve, vjerujem da ćemo opet s pivom u ruci na tribinama suca slati u majčinu. Danas sam sretan s ovim što imam i vedro koračam ka još boljem sutra! U zdravlje, dobri moji!!