Godina je 2004, 21. oktobar. Jedna devojka sa nepunih 17 godina igra na ravnoj nozi sa velikom Venus Vilijams. U dobrom delu meča drži je u defanzivi, a Venus nekoliko puta nemoćno i u čudu gleda sa druge strane mreže dok munje iz forhenda sevaju pored nje.
Ana Ivanović udarala je i udarala, ali nokauta nije bilo – posle nekoliko propuštenih set lopti u oba seta, Amerikanka se provukla sa 7:6 (13-11), 7:6 (8-6). Svejedno, tada je bilo jasno da će na nebu zasijati nova zvezda – devojčica koja je zavolela tenis gledajući Moniku Seleš uskoro će se naći u poziciji koja je bila njen san.
Do svoje 18. godine Ana je pobedila igračice poput Petrove, Zvonarjove, Morezmo i Kuznjecove, a njena putanja znala je samo za jedan smer – gore, ka vrhu.
Prvo Gren slem finale došlo je 2007. godine, i to sa neprikosnovenom Žistin Enan u Parizu. Napravila je Ana brejk u prvom gemu, u drugom je vodila sa 40-0, ali do kraja je osvojila samo dva gema.
Nije to bio ni prvi, a ni poslednji put da ju je nervoza “pojela“ u važnom meču. Svoj servis čuvala je bolje u finalu Melburna sa Šarapovom (7:5, 6:3), ali ruka je ponovo bila stegnuta kada je trebalo zadati dodatni udarac.
“Nekoliko noći nisam spavala posle tog poraza“, priznala je Ana.
Konačno, na Rolan Garosu 2008. godine Ana je ostvarila ono što joj je bilo zapisano i što smo svi videli još onog oktobra u Cirihu – jedini set na turniru izgubila je u polufinalu od Jelene Janković, a u finalu je pobedila Dinaru Safinu sa 6:4, 6:3.
Najbolji forhend na svetu, odličan servis i igru koja nosi sve pred sobom. Sve to je imala Ana. Imala je i samo 19 godina i ceo svet pred sobom, nije bilo čoveka koji joj nije predviđao karijeru velikana.
Prvo mesto je bilo tu, Gren slem titula bila je tu, a njen izgled bio je mamac za sponzore. Očekivanja su bila prevelika i Ivanovićeva nikada istinski nije naučila da se izbori sa njima. Prva razočaranja došla su već na Vimbldonu – poraz od 133. na svetu (Đije Ženg), a u Njujorku poraz od 188. igračice na WTA listi (Žili Koan).
Kriterijumi su tako rano postavljeni tako visoko i Ana više nikada nije uspela da ispuni sopstvena i očekivanja javnosti. Bila je to karijera koju bi potpisale sve devojčice kada prvi put uzmu reket u ruke, ali avaj, merila očito nisu bila adekvatna.
Ni Top 10, pa ni Top 5 nisu bili dovoljno dobri, a Gren slem turniri postali su ukleti za Anu – pune četiri godine posle osvajanja Rolan Garosa nije igrala u četvrtfinalu nekog od najvećih turnira. Zatim je vezala dva četvrtfinala (US open 2012, Melburn 2013), a njena labudova pesma bio je plasman u polufinale Rolan Garosa 2015. godine.
Pokušavala je sve, nastojala je da se ne opterećuje toliko tenisom i da pronađe pravu ravnotežu između života na terenu i van njega, menjala je trenere kao na traci, vidno je smršala nastojeći da bude potpuno fizički spremna i da popravi kretanje…
U svim tim promenama njena igra se izgubila i nestalo je oružja na koje bi mogla da se osloni u svakom trenutku. Problemi sa bacanjem loptice pri servisu postali su sinonim njene mentalne nestabilnosti u važnim mečevima, a posle su postali i deo njene igre.
Sve češće je bila na “pogrešnoj“ strani velikih preokreta, a recimo 2007. u četvrtfinalu Vimbldona savladala je Vajdišovu sa 7:5 u trećem setu, uz spasene tri meč lopte i uprkos tome što je gubila 5:3…
Bilo je tu i tamo velikih rezultata (pobeda nad Serenom Vilijams u Melburnu 2014, finale FED kupa…), kontinuiteta koji je donosio uspon na WTA listi, ali sada kada se svode računi, sve najveće uspehe Ana je postigla zaključno sa 2008. godinom i posle toga nije bila realni kandidat za Gren slem trofeje.
World No.1 ✓
Grand Slam Champion ✓#ThankYouAna pic.twitter.com/O1waXNlhPH— wta (@WTA) December 28, 2016
Da li je mogla više? Jeste, sigurno jeste. Zašto nije? To je pitanje koje zahteva kompleksan odgovor, a uz sve već navedeno, sigurno joj nisu pomogle ni povrede koje su po pravilu dolazile u najgore vreme.
Jedno je nesumnjivo – i godinama pošto se materijalno obezbedila i ostvarila većinu teniskih snova, Ana se i dalje žrtvovala, trudila i nastojala da iz sebe izvuče maksimum. To je nešto što je često bez mnogo osnova dovođeno u pitanje.
Kome nije jasno koliko joj je bilo stalo, neka pogleda snimak neke od konferencija za medije posle poraza ili jednu od brojnih u kojima je govorila da je povratak u vrh “proces“ koji zahteva vreme. U krajnjem slučaju, samo pogledajte njen oproštajni video – guta knedle od početka do kraja, nije lako završiti sa nečim što ti je jedna od osnovnih odrednica identiteta još otkad si prohodala…
U komunikaciji s medijima Ana je prijatna osoba i inostrane kolege o njoj imaju samo pohvalne reči – možda je jedino šteta što ljudi koji se staraju o njenoj karijeri nisu dozvolili da pokaže malo više svoje pravo lice, već su njene izjave često bile ukalupljene i kao unapred pripremljene.
Šteta je i što je njena reputacija u Srbiji nedovoljno dobra – deo “zasluge“ ide gorespomenutim ljudima, dobar deo jeste i činjenica da se u ovim našim krajevima teško prašta uspeh, pa još i različitost (nedovoljno je “narodska“, je li…), a deo odgovornosti ide i na Aninu dušu.
Sada, kada je karijera završena, možda ćemo Anu Ivanović moći da sagledamo kao ono što ona zapravo jeste. Srpska teniserka koja se proslavila u svetskim okvirima, koja nam je donela mnogo radosti i za koju smo s ponosom mogli da navijamo i kada pobeđuje i kada gubi na najvećim turnirima na planeti. I koja je svetu tokom karijere predstavljala pristojno, naočito, humano lice Srbije.
Uvek se sve više ceni kada mu dođe kraj, to je ljudsko prokletstvo kojeg je čovek svestan, a nikako da ga predupredi…
A suze uz “Bože pravde“ nećemo i ne smemo da zaboravimo.