Ana, sada kada je kraj…

Robert Laberge/Getty Images

Godina je 2004, 21. oktobar. Jedna devojka sa nepunih 17 godina igra na ravnoj nozi sa velikom Venus Vilijams. U dobrom delu meča drži je u defanzivi, a Venus nekoliko puta nemoćno i u čudu gleda sa druge strane mreže dok munje iz forhenda sevaju pored nje.

Ana Ivanović udarala je i udarala, ali nokauta nije bilo – posle nekoliko propuštenih set lopti u oba seta, Amerikanka se provukla sa 7:6 (13-11), 7:6 (8-6). Svejedno, tada je bilo jasno da će na nebu zasijati nova zvezda – devojčica koja je zavolela tenis gledajući Moniku Seleš uskoro će se naći u poziciji koja je bila njen san.

Do svoje 18. godine Ana je pobedila igračice poput Petrove, Zvonarjove, Morezmo i Kuznjecove, a njena putanja znala je samo za jedan smer – gore, ka vrhu.

Prvo Gren slem finale došlo je 2007. godine, i to sa neprikosnovenom Žistin Enan u Parizu. Napravila je Ana brejk u prvom gemu, u drugom je vodila sa 40-0, ali do kraja je osvojila samo dva gema.

Nije to bio ni prvi, a ni poslednji put da ju je nervoza “pojela“ u važnom meču. Svoj servis čuvala je bolje u finalu Melburna sa Šarapovom (7:5, 6:3), ali ruka je ponovo bila stegnuta kada je trebalo zadati dodatni udarac.

“Nekoliko noći nisam spavala posle tog poraza“, priznala je Ana.

Matthew Stockman/Getty Images

Konačno, na Rolan Garosu 2008. godine Ana je ostvarila ono što joj je bilo zapisano i što smo svi videli još onog oktobra u Cirihu – jedini set na turniru izgubila je u polufinalu od Jelene Janković, a u finalu je pobedila Dinaru Safinu sa 6:4, 6:3.

Najbolji forhend na svetu, odličan servis i igru koja nosi sve pred sobom. Sve to je imala Ana. Imala je i samo 19 godina i ceo svet pred sobom, nije bilo čoveka koji joj nije predviđao karijeru velikana.

Prvo mesto je bilo tu, Gren slem titula bila je tu, a njen izgled bio je mamac za sponzore. Očekivanja su bila prevelika i Ivanovićeva nikada istinski nije naučila da se izbori sa njima. Prva razočaranja došla su već na Vimbldonu – poraz od 133. na svetu (Đije Ženg), a u Njujorku poraz od 188. igračice na WTA listi (Žili Koan).

Kriterijumi su tako rano postavljeni tako visoko i Ana više nikada nije uspela da ispuni sopstvena i očekivanja javnosti. Bila je to karijera koju bi potpisale sve devojčice kada prvi put uzmu reket u ruke, ali avaj, merila očito nisu bila adekvatna.

Clive Rose/Getty Images

Ni Top 10, pa ni Top 5 nisu bili dovoljno dobri, a Gren slem turniri postali su ukleti za Anu – pune četiri godine posle osvajanja Rolan Garosa nije igrala u četvrtfinalu nekog od najvećih turnira. Zatim je vezala dva četvrtfinala (US open 2012, Melburn 2013), a njena labudova pesma bio je plasman u polufinale Rolan Garosa 2015. godine.

Pokušavala je sve, nastojala je da se ne opterećuje toliko tenisom i da pronađe pravu ravnotežu između života na terenu i van njega, menjala je trenere kao na traci, vidno je smršala nastojeći da bude potpuno fizički spremna i da popravi kretanje…

U svim tim promenama njena igra se izgubila i nestalo je oružja na koje bi mogla da se osloni u svakom trenutku. Problemi sa bacanjem loptice pri servisu postali su sinonim njene mentalne nestabilnosti u važnim mečevima, a posle su postali i deo njene igre.

Sve češće je bila na “pogrešnoj“ strani velikih preokreta, a recimo 2007. u četvrtfinalu Vimbldona savladala je Vajdišovu sa 7:5 u trećem setu, uz spasene tri meč lopte i uprkos tome što je gubila 5:3…

Bilo je tu i tamo velikih rezultata (pobeda nad Serenom Vilijams u Melburnu 2014, finale FED kupa…), kontinuiteta koji je donosio uspon na WTA listi, ali sada kada se svode računi, sve najveće uspehe Ana je postigla zaključno sa 2008. godinom i posle toga nije bila realni kandidat za Gren slem trofeje.

Da li je mogla više? Jeste, sigurno jeste. Zašto nije? To je pitanje koje zahteva kompleksan odgovor, a uz sve već navedeno, sigurno joj nisu pomogle ni povrede koje su po pravilu dolazile u najgore vreme.

Jedno je nesumnjivo – i godinama pošto se materijalno obezbedila i ostvarila većinu teniskih snova, Ana se i dalje žrtvovala, trudila i nastojala da iz sebe izvuče maksimum. To je nešto što je često bez mnogo osnova dovođeno u pitanje.

Kome nije jasno koliko joj je bilo stalo, neka pogleda snimak neke od konferencija za medije posle poraza ili jednu od brojnih u kojima je govorila da je povratak u vrh “proces“ koji zahteva vreme. U krajnjem slučaju, samo pogledajte njen oproštajni video – guta knedle od početka do kraja, nije lako završiti sa nečim što ti je jedna od osnovnih odrednica identiteta još otkad si prohodala…

Mike Hewitt/Getty Images

U komunikaciji s medijima Ana je prijatna osoba i inostrane kolege o njoj imaju samo pohvalne reči – možda je jedino šteta što ljudi koji se staraju o njenoj karijeri nisu dozvolili da pokaže malo više svoje pravo lice, već su njene izjave često bile ukalupljene i kao unapred pripremljene.

Šteta je i što je njena reputacija u Srbiji nedovoljno dobra – deo “zasluge“ ide gorespomenutim ljudima, dobar deo jeste i činjenica da se u ovim našim krajevima teško prašta uspeh, pa još i različitost (nedovoljno je “narodska“, je li…), a deo odgovornosti ide i na Aninu dušu.

Sada, kada je karijera završena, možda ćemo Anu Ivanović moći da sagledamo kao ono što ona zapravo jeste. Srpska teniserka koja se proslavila u svetskim okvirima, koja nam je donela mnogo radosti i za koju smo s ponosom mogli da navijamo i kada pobeđuje i kada gubi na najvećim turnirima na planeti. I koja je svetu tokom karijere predstavljala pristojno, naočito, humano lice Srbije.

Uvek se sve više ceni kada mu dođe kraj, to je ljudsko prokletstvo kojeg je čovek svestan, a nikako da ga predupredi…

A suze uz “Bože pravde“ nećemo i ne smemo da zaboravimo.