Fejsbuk notifikacija koja joj je promenila život

Atletika 22. feb 20176:11 > 6:13
Ezra Shaw/Getty Images

Sedela je prošle godine u svojoj kući u Centralnoj Floridi, muž joj je bio na poslu, a deca u školi. Njena olimpijska karijera kao skakačice uvis najverovatnije je završena, tako da nema mnogo svrhe trenirati. Odjednom se začuo telefon.

“Čestitam, osvajačice olimpijske bronzane medalje!“, napisala joj je na Fejsbuku nemačka koleginica Arijana Fridrih.

Njene stare rivalke uvek se šale na sličan način, pa telefon nije ni uzela u šake.

“Čestitke na olimpijskoj medalji“, stigla je nova poruka druge koleginice.

Ovoga puta Šonte Lou kliknula je i imala je šta da vidi – tri takmičarke na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine suspendovane su zbog korišćenja nedozvoljenih sredstava i ona je skočila sa šestog na četvrto mesto. Ne, na treće!

“Bila sam toliko šokirana da nisam umela da izračunam“, priseća se 33-godišnja Lou tog trenutka, “Bože, treća sam’. Vikala sam, skakala gore-dole, išla po kući i tražila nekoga kome ću da kažem“.

San je došao sa osam godina zakašnjenja, medalja je bila njena, ali nije bilo navijača, podijuma, zastave…

Nije Lou jedina koja se našla u sličnoj poziciji, mnogo je bilo diskvalifikacija zbog dopinga – po jednoj računici, čak 76 sa OI 2008. i 89 sa OI 2012. u Londonu. Za navijače je to samo još jedna vest, ali brojnim sportistima to menja život.

“Sa 32 godine nisam se videla na sledećim Igrama u Tokiju. Viđala sam koleginice sa medaljama i pomirila se sa time da meni nije bilo suđeno, ali to što se desilo napisalo je moju potpuno novu olimpijsku priču“.

Iako je kraj srećan, postavlja se pitanje šta bi sa tim raznim karijerama bilo da su dobre vesti došle onda kada je trebalo.

Getty images/Scott Barbour

“Za mnoge sportiste, poraz u datom trenutku ima ozbiljne finansijske, emotivne i takmičarske posledice“, kaže američki bacač kugle Adam Nelson, čije je srebro iz 2004. postalo zlato skoro deceniju kasnije:

“To je kao da osvojiš nagradu za životno delo, ali posle smrti“.

A nakon što je saznala radosnu vest, Šonte je tri dana provela u Dizniju sa porodicom.

“Bio je to rolerkoster šoka, sreće, ljutnje i tuge“, objašnjava.

Nelson je svoju zlatnu medalju primio na neobičan način – predstavnik Olimpijskog komiteta SAD predao mu ju je na aerodromu.

“Bilo je zaista čudno, nije bilo mnogo šta da se kaže, samo sam se vratio u kola kako bih izbegao gužvu na povratku“, kaže Nelson i dodaje:

“Lično sam se mučio u tim trenucima sa životom posle karijere. To je bilo dovoljno teško, a cela ta priča otvorila je neke stare rane. Da sam pobedio kada je trebalo da pobedim, zaradio bih više novca, mislim da me je doping drugih tokom karijere koštao između dva ili tri miliona dolara. Prvi put u životu osećao sam se kao žrtva“.

Joe Scarnici/Getty Images

Šonte medalju još nije dobila, a mnogo je razmišljala o koleginicama koje su bile ispred nje, uključujući i Ruskinju Anu Čičerovu koju naziva prijateljicom.

“Ako ne želi da se odrekne medalje, razumem zašto je tako, pogotovo ako nije znala da uzima nešto nedozvoljeno. Želela bih da sve znaju: ’Ne optužujem vas, nema ljutnje’. S ljudske strane, to nije odluka koju bih ja donela, ali razumem“, kaže Amerikanka, koja se predomišlja i želi da nastupi i na sledećim olimpijskim igrama.

“Zašto da ne? Moje telo je i dalje u dobrom stanju“.