Bora Cvetković, fudbalski umetnik i poslednji romantik

Skener 14. jan 20179:25 > 9:39
sport klub

Prosečnom ljubitelju fudbala na našim prostorima dovoljno je reći – Bora Cvetković. Nema veze koliko imate godina i da li ste gledali Borine fudbalske čarolije ili ste samo slušali priče o njima.

sport klub

Od rodnog Karlovca, u kojima je napravio prve fudbalske korake rano je, kao dečak, stigao u Dinamo iz Zagreba u kome je stekao reputaciju vrhunskog napadača. I te 1986. bila je senzacija kada je Bora Cvetković iz Dinama, sa kojim je bio šampion Jugoslavije, došao u Crvenu zvezdu.

„Taj prelazak je bio dosta specifičan. Pre toga su samo dvojica igrača prešla iz Dinama u Crvenu zvezdu, ali praktično je to bio samo Rajko Janjanin koji je direktno došao iz Dinama, a golman Tomislav Ivković je prvo otišao u Dinamo iz Vinkovaca, a onda je došao u Crvenu zvezdu“, prisetio se gospodin Cvetković na početku našeg razgovora.

„Tih prelazaka tada nije bilo. Da li je tada bila takva politika ni ja ne znam. Međutim, uvek dođe do nekih prmena, sukoba unutar klubova, jave se neka nezadovoljstva. Ja sam ušao u problem sa Ćirom Blaževićem koji je u Dinamu bio i predsednik i direktor i trener i kod nas je uvek bio problem novac i uvek neka dugovanja. Problem je bio što ja nisam hteo da odigram jednu utakmicu“, objašnjava mi Bora kao mladom učeniku, jer iskreno, premalo sam godina imala tada da bih se sećala.

Sada sam imala priliku da detalje čujem „iz prve ruke“.

Decenijama fudbalskim krugovima kruži „trač“ da je Ćira Zvezdi krajem osamdesetih godina poslao nekoliko odličnih igrača kako bi sebi otvorio put ka trenrskoj poziciji u beogradskom velikanu.

Nikada ta priča nije potvrđena, ali je podgrevana Blaževićevim čestim izajvama o tome da mu je najveća želja bila da trenira Crvenu zvezdu. Bora Cvetković kaže da se i u to vreme šuškalo o tome, ali da to nije ništa čudno.

„Često smo i mi razmišljali o tome. Ali, svakom treneru je bila želja da postane trener Crvene zvezde jer je Zvezda krajem osamdesetih i početkom devedesetih bila klub na svetskom nivou. Svaki trener, i ne samo sa naših prostora nego i šire, bi bio veoma zadovoljan da bude trener Zvezde u to vreme. Ćiro je veoma specifičan i trener i čovek; veoma interesantan i bez obzira na sve naše sukobe, koji i nisu bili neki sukobi, nego oko nekih principa nismo mogli da se složimo, ja Ćiru izuzetno volim, poštujem i cenim. Bez obzira što sam ja zbog njega morao da odem iz kluba“, kaže Cvetković.

Najsjajnijim slovima u Borino sećanje upisana je 1984. godina. Godina kada je na Olimpijskim igrama u Los An]elesu osvojio bronzanu medalju sa reprezentacijom Jugoslavije.

Sve je, kaže Bora, bilo kao u nekoj bajci.


Nisam odolela (razumećete me) da se ne vratim na deo razgovora u kome mi je Cvetković pomenuo nameštanje utakmica još u „njegovo vreme“. Svakodnevno smo svedoci priče o nameštanju mečeva, o igranju „tri za tri“ i sličnih stvari i morala sam da pitam, kako je to moguće? Da li jedan igrač sam može da „namesti utakmicu“? I da li, kao nekadašnji igrač, može da primeti „anomalije“ koje liče na nameštanje kada gleda utakmice?

„Ma nemoguće je da samo jedan igrač namesti meč. Evo, verujte mi, to kolo o kome sam vam pričao je bilo toliko specifično. Mi smo igrali sa Vojvodinom u Novom Sadu i bilo je 7:1 ili 7:2 za nas i stvarno tu je bilo nekih ‚nečistih‘ igara. Međutim, verujte mi, to je jedna jedina utakmica nameštena koju sam igrao u fudbalu. Ni jednu drugu nameštenu utakmicu nisam odigrao“, otvoreno kaže Bora.

„Ovo sve sada mi izgleda smešno i tužno. Ja prosto ne mogu da verujem da se to radi. Možda se i vidi neki detalj. A čim se primeti nešto što može da bude sumnjivo odmah se priča o nameštanju. Sad, ja ne mogu da verujem da je svako kolo namešteno. Mislim, to treba toliko namestiti da to ne izađe u javnost. Pa ne mogu jedan ili dva igrača da nameste utakmicu. Verovatno toga ima, ali ja jednostavno ne verujem da je to u tolikoj meri kao što se priča. Sećam se čak i priče kada smo mi ispali od Reala u Ligi šampiona da je ta utakmica nameštena. Ja sam igrao te dve utakmice i nisam ni jednog momenta znao ili pomislio da je to moguće. Takve su se budalaštine pričale, ali ja sam bio akter na tim mečevima i ne mogu da zamislim takvo nešto ili da je neko mogao da pomisli da te utakmice namesti“, jasan je Cvetković.

A kada smo već pomenuli te čuvene mečeve protiv Reala, morali smo da pomenemo i Borin gol i pobedu nad velikanom evropskog fudbala.


Igrati pred punim tribinama i igrati veliku utakmicu za svakog fudbalera je zasigurno jedno od najlepših iskustava. Ono zbog čega se jednim delom igra fudbal. A ako neko zna kako je izgledalo igrati fudbal u vreme kada popunjenost tribina nije zavisila od imena i veličine kluba koji ti dolazi u goste, onda je to Bora Cvetković.

„To je sjajan osećaj. Kada pred punim tribinama igrate kao domaćin, publika vas ponese i to mnogo. Ja mogu na svom primeru da kažem, U Zvezdi sam proveo samo dve godine ali sam igrao sve velike utakmice. Počevši od derbija, Reala, Panatinaikosa, Briža… Na svim utakmicama sam igrao i davao golove. Jedan od razloga je i to što vas publika ponese. Ne možete kada je pun stadion da igrate loše. Možda nisam na primer protiv Radničkog iz Niša davao ni 50% od onoga što sam davao na ovim utakmicama. Razlika je velika u pripremi utakmice, psiha je drugačija. Znate da morate da zadovoljite 100.000 ljudi na tribinama“, objašnjava Cvetković i čini mi se da ga razgovor vraća u igračke dane.

Ne priča, kaže, dečacima u svojoj školi o tom „nekadašnjem“ fudbalu. To je ono što je prošlo i što oni neće upoznati. Priprema ih na sasvim drugačiji način – za današnji, trkački fudbal.

„Nema svrhe da ja njima sada pričam o tome. Oni su mala deca i ne znaju ko sam ja ako im roditelji ne kažu da sam igrao u Zvezdi, da sam davao golove Realu, Partizanu…. Ima ih pa dođu da me pitaju – treneru kako ste vi dali gol Realu?- ali to je zato što su im roditelji pričali o tome. Ne volim da pričam o tom fudbalu koji je prošao, posebno ne deci. Drugo je kada se mi odrasli nađemo pa nam je lepo da se setimo lepih trenutaka. Bilo je zadovoljstvo da ljudi dolaze na stadione – mirni, opušteni, a ne da se razmišlja o nekom divljaštvu na tribinama i da li će neko nekoga da prebije kao na današnjim utakmicama“, kaže Bora.

A kada priča sa odraslima, teško je izdvojiti jedan gol ili jedan meč iz karijere kakva je bila njegova. Ima ih mnogo…


Iz perspektive nekoga ko je fudbal igrao u vreme zajedničke države, Bora Cvetković kaže da mu se dopada ideja o kojoj se često priča u poslednje vreme – ideja zajedničke lige.

„Mislim da bi to bila dobra i korisna liga za sve naše bivše republike. Mislim da bi to bila jedna dobra priča i mislim da bi to moglo da se izvede kada bi države odlučile da iza te ideje ozbiljno stanu i da sve organizuju. Mi smo 2005. kada je Zenga bio trener Crvene zvezde, a ja sam tada bio jedan od pomoćnika, išli u Zaprešić i igrali smo kvalifikacije za Ligu UEFA. Utakmica je odigrana pred dosta navijača oba tima. Bilo je tu i navijača iz Beograda i to se završilo bez ijednog incidenta. Znači, ako država hoće da stane iza toga sve to može da se izvede kako treba. Mislim da bi od te lige svi imali koristi. Da dođe ponovo Dinamo ovde, pa da odete u Rijeku, u Tuzlu pa u Sarajevo, mislim da bi to bilo veoma dobro za naš fudbal i naše fudbalere. Ipak bi to bila velika razlika. Ljudi su se uželeli. Zamislite da dođe Dinamo da igra protiv Partizana, sigurno bi došlo najmanje 30.000 ljudi“, iznosi svoje viđenje Cvetković.

Kada je završio igračku karijeru, nije se dugo zadržao u trnerskim vodama kada je u pitanju seniorski fudbal. Okušao se u Obiliću i Crvenoj zvezdi, ali, ima jasan razlog zašto je želeo da radi sa decom.


U njegovo vreme, kaže, nije bilo menadžera. Niko ti nije trebao da izgradiš karijeru.

„Ja sam sam otišao u Crvenu zvezdu. Ljudi me pozvali, seli, dogovorili se, ja došao u Beograd, potpisali ugovor i niko mi nije trebao. A danas bez menadžera ne možete ništa da uradite“ kaže mi Bora.

Do toga da otvori školu fudbala i napravi sportski centar u kome njegovi dečaci imaju sve što im je potrebno, vodio ga je i posao koji je kratko radio u Crvenoj zvezdi.


U ovoj avanturi nije sam.

„Imam još dvojicu trenera i imamo oko 90 klinaca. Sve to lepo funkcioniše. Sada smo bili u Rumuniji gde smo vodili četiri generacije, a tri su osvojile prvo mesto. Igramo lige u Beogradu i povremeno putujemo u inostranstvo na turnire i da vam budem iskren, uživamo. Dečaci napreduju, pobeđuju i mi smo srećni zbog toga“, ponosno kaže Cvetković.

Bora ima jednostavan pristup i jasno stavlja do znanja čemu želi da nauči dečake u svojoj školi.

„Vodim se mojim životnim iskustvom. Šta je bilo dobro, a šta nije. Kakav se odnos gradi prema treneru, prema saigračima, prema igri. Pokušavam da upakujem sve ono što je bilo dobro i loše sa ovim današnjim fudbalom. Mnogo više agresivnosti i trčanja ima nego pre. Ovo više nije fudbal… Jeste fudbal, ali je mnogo drugačiji. Fudbal je postao arena u kojoj se neprestano odvija ozbiljna čvrtsa borba, prsa u prsa. U naše vreme nije trebalo toliko da se trči kao danas. Bilo je više prostora…Imam neku ideju kako treba da izgleda igrač na kojoj poziciji i to mi je neka vodilja u radu sa decom“, kaže Cvetković.

Sa Borinim dečacima trenirale su neko vreme i dve devojčice.

„Devojčice su mnogo zrelije u tim mlađim uzrastima. One su odgovornije i vrednije i sjajne su“, kaže Bora i priznaje da mu je bilo neobično da bude trener devojčicama.

„Nikada nisam imao takav kontakt, da treniram devojčice i onda sam smišljao kako da im ulijem poverenje i da ih pridobijem da mi veruju. Važno je deci pokazati da vi znate da uradite ono čemu želite da ih naučite.“

„Važno mi je da, dok su kod mene, nauče da budu samouvereni i da se odmah nametnu tamo gde odu odavde. Da se nametnu svojim fudbalskim ‚bezobrazlukom‘. Imam stvarno hrabre i ‚drčne‘ igrače. Kod mene faul ne postoji i od prvog dana ih učim da budu samouvereni. Ulica, ali kulturno“, objasnio mi je Bora.

U školi fudbala „Lane“ treniraju deca do 11 ili 12 godina. Baš do uzrasta u kome ih, ih iza nekog ugla, čekaju razni menadžeri.

„Ne želim dalje sa radim sa njima, baš iz tog razloga. Zato što će se tu pojavljivati ljudi, pritisci i stvarno ne bih prihvatao te stvari. Ja ne mogu da shvatim da dete od 12 godina ima menadžera i da se na školu pravi neki pritisak“, kaže Bora.

Kako dolazi do takvih situacija da tako mladi igrači, praktično još neformirani dečaci imaju menadžere, možda je nejasno ali je realnost.


Ali želeo je Bora još nešto da kaže na ovu temu koja je bolna tačka omladinskog, ali i seniorskog fudbala.


U šta će se fudbal pretvoriti za neku godinu kada stasaju svi ti klinci sa menadžerima koji će vršiti pritiske na klubove i trenere?

„Već se sada pretvorio u ništa. Samo u borbu interesa. Da li je dete ovakvo ili onakvo, to ne interseuje nikoga. Samo je bitno da se to dete što pre ubaci u prvi tim, da se obavi neka prodaja gde svi mogu nešto da zarade“, ogorčeno priča Cvetković.

Crvena zvezda i Partizan, ali ne samo oni, ozbiljno su „ispustili konce“ u svojim omladinskim školama i gube bitku sa menadžerima i investicionim fondovima koji su „vlasnici“ igrača. A lako je zaključiti da se tim ne gradi kupovinom, već stvaranjem igrača. Za Boru je to veoma ozbiljan problem koji vodi ka uništenju klubova i fudbala.


Načeta tema privatizacije sama je donela pitanje Čukaričkog, a Cvetković kaže da se na Banovom brdu pravi odlična priča.

„Samo, ja se plašim da to neće dugo da traje, kao i sve ostalo kod nas. Nešto što je lepo i dobro, kratko traje. Ja predsednika kluba ne poznajem, ali sam o njemu sve pohvalno čuo od trenera mlađih ali i starijih kategorija. Kažu da je čovek sjajan, ali dokle će on sve to moći da istrpi i izgura, da li može da ima prodaju fudbalera… Ali ja nažalost ne verujem da će to moći dugo da traje“, kaže Cvetković za kraj našeg razgovora.

Nadam se, prvog od mnogih koje ćemo voditi.