Pitanje mentaliteta, Hrvatska nije košarkaška nacija!

Skener 11. sep 201712:18 > 12:20
Getty Images/Andreas Rentz

Završena je osmina finala Evropskog prvenstva – videli smo nekoliko odličnih utakmica, neka iznenađenja i pojedince koji su se istakli. Evo osvrta na ono što je obeležilo vikend na Evrobasketu.

Piše: Milan Gurović

Hrvati su neprijatno iznenađenje, očekivao sam da će pružiti jači otpor reprezentaciji Rusije. Mislio sam da mogu da se nose sa njima, ali početkom treće četvrtine potpuno su se predali iz apsolutno nepoznatog razloga, to se lepo videlo po njihovom ponašanju na terenu i po nivou zalaganja, kao da nisu bili isti igrači.

Svi govore o tom silasku sa postolja pre 22 godine, ali naravno da njihovi neuspesi nemaju nikakve veze sa time. To je pitanje mentaliteta – svaka im čast za vaterpolo, rukomet i fudbal, ali u košarci nemaju mentalitet kao što ga ima Srbija. Nisu košarkaška nacija – imaju mnogo dobrih pojedinaca, ali nešto ne funkcioniše kada se skupe i kada treba da igraju zajedno. To je očigledno i to je tako već dugi niz godina, vidi se da ne postoji hemija.

Crna Gora je takođe bez energije ušla u meč sa Letonijom, ali to je sasvim druga priča jer je razlika u kvalitetu velika, ne možemo da poredimo crnogorske igrače sa letonskim. Crna Gora ima dva izvanredna igrača, Vučević i Dubljević stvarno su klasa, ali ostali jednostavno nisu na tom nivou.

Sa druge strane, Porzingis i mlađi Bertans igraju u NBA, dok su ostali igrači uglavnom po Španiji i ostalim jakim ligama, imaju iskustvo iz Evrolige – Strelnijeks, Dairis Bertans, Tima je sjajan, a Blums ima mnogo jakih utakmica iza sebe. Jednostavno su kvalitetniji, što se i pokazalo na utakmici – iskren da budem, nisam ni očekivao jači otpor Crne Gore jer poznajem i jedne i druge i bio sam svestan da su Letonci duplo jači. Mislim da Letonci mnogima mogu da zagorčaju život.

Velika razlika u kvalitetu videla se i između Španije i Turske – ko je malo više obraćao pažnju, mogao je da vidi da su Španci igrali možda sa 60% snage. Braća Gasol su dominantni u odnosu na turske centre, faktički je tu jedino Erden, mislim da će se Španija uozbiljiti kada to bude potrebno. Velikanima kakvi su Pau i Mark Gasol, Navaro i Rodriges teško je nekada da pronađu motivaciju za takve utakmice, onda malo i kalkulišu – znam kako je, igrao sam na tom nivou i nekada jednostavno ne možeš da se motivišeš kao za kasnije faze takmičenja.

Isto to mislim da se dogodilo i Srbiji u sudaru sa Mađarskom, igrali smo sa 60% snage i zato na osnovu te utakmice možda i ne treba da izvlačimo neke zaključke. Mađari su bili našpanovani i maksimalno motivisani da pokažu da mogu da igraju s takvim ekipama – zato i razlika nije bila tolika, ali pitanje pobednika nije se postavljalo nijednog trenutka. Jednostavno, to je bila utakmica koju je Srbija morala da pobedi i tako se i desilo.

Finska jeste bila iznenađenje, igrali su dobro, ali pokazalo se da to nije ona ista ekipa kada ne igraju pred svojim navijačima. Igrali su na krilima publike kao u transu, ali bilo je očekivano da Italijani pobede – ruku na srce, kvalitetniji su. Za Finsku uglavnom igraju anonimusi i Italija je lako došla do pobede.

Pojedinačno, Aleksej Šved ostavlja najjači utisak, pravi je superstar – i plejmejker i košgeter, spektakularan igrač koji pogađa i važne šuteve sa velike distance i ima odličan pregled igre. Nije bez razloga plaćen toliko koliko je plaćen, on je motor Rusije od kojeg sve počinje i njime se sve i završava. On je povezao celu tu ekipu i izvukao najviše od Mozgova, Kurbanova, evo protiv Hrvatske je odličan bio i Zubkov.

Ima još nekoliko kvalitetnih igrača uz njega – osim Šveda, rani kandidati za MVP nagradu su Bogdan Bogdanović, koji igra izvanredno, kao i Kristaps Porzingis, Luka Dončić takođe igra sjajno, ali još je rano. Ipak, mislim i da same te igrače toliko to ne zanima, to je od sekundarnog značaja, glavni je uspeh ekipe.

U sredu od 12.00 čitajte i moju najavu četvrtfinala u kojima sam više pažnje posvetio ekipama koje sada nisu toliko zastupljene.