Novogodišnja želja SPFN: Da naša deca budu prioritet

Skener 25. dec 201714:48 > 14:55
Sindikat profesionalnih fudbalera Nezavisnost

Prošle godine smo u ovo praznično vreme sa predsednikom Sindikata profesionalnih fudbalera „Nezavisnost“ Mirkom Poledicom imali malo drugačiji razgovor. Tada smo analizirali jesenji deo prošlogodišnjeg šampionata u Superligi. Ovoga puta - druge teme.

Ove godine smo govorili o uspehu reprezentacije, plasmanu Partizana i Crvene zvezde u eliminacionu fazu Lige Evrope, svemu što su sindikalci radili tokom godine na izmaku, starim i novim problemima…

Mirko Poledica je za Sport Klub najavio i jedan vrhunski događaj kome će Beograd 2018. godine biti domaćin.

Ali, krenemo redom, od lepih stvari. Reprezentacija Srbije obezbedila je plasman na Svetsko prvenstvo, dva najtrofejnija srpska kluba prvi put u istoriji u isto vreme igraće u nok aut fazi jednog evropskog takmičenja.

„Mislim da je to pre svega uspeh struke i igrača. Ne treba ubirati plodove onoga za šta su oni najzaslužniji. Ljudi koji vode klubove i koji vode savez su bili samo servis i bili su logistička podrška, što se od njih i očekivalo. Moj je stav, naročito kada je reprezentacija u pitanju, da ne može savez da ima veliku zaslugu kada se ostvari ovakav uspeh, ali ne može imati ni neku veliku krivicu u slučaju neuspeha jer su igrači i treneri ti koji nose teret i uspeha i neuspeha. Tako je i na klupskom nivou. Ove godine su i Crvena zvezda i Partizan igrali dosta dobro. Mislim da su čak i nadmašili očekivanja javnosti i navijača. Dobro je za naš fudbal da imamo dva kluba u Evropi, ali mislim da se sa druge strane napravila velika razlika u domaćoj ligi između Zvezde i Partizana i ostalih klubova koji sada nemaju nikakvu šansu da im se približe. Ranijih godina smo imali na primer Vojvodinu ili neke druge klubove koji su na neki način mogli da se uključe u borbu za titulu ili da bar budu blizu. Sam sistem takmičenja je interesantan, ali se samo dve ekipe već godinama bore za titulu i tako će verovatno biti još dugo. Takva je slika srpskog fudbala“, otvara Mirko Poledica naš razgovor.

Još od prošle sezone lep trend u srpskom fudbalu je povratak mladih trenera na klupe superligaša. Dobri stručnjaci, pristojni ljudi, treneri kojima je važan samo teren, čije ideje jasno vidimo na utakmicama. Vladan Milojević, Miroslav Đukić, Ilija Stolica… To su samo oni koji će vam prvi pasti na pamet dok čitate ove redove.

Sa druge strane, nastavljen je i ružan trend, koji mogu da primete i oni koji tek povremeno prate srpski fudbal, da ekipe koje neguju lep fudbal iz ovih ili onih nesportskih razloga bivaju „sapletene“, da im se ne dozvoljava da dođu do uspeha koji igrama na terenu zaslužuju.

Kada se završio derbi, na kome je bilo onih zaista užasavajućih scena, na jednom portalu sam video fotografiju koja me je oduševila – Vlada Milojević i Miroslav Đukić zagrljeni. To je zapravo jedina slika koja treba da se vidi. Isto je i kada se radi o igračima. Oni su na terenu rivali, ali znam da su van terena prijatelji“, kaže Poledica.

Sticajem okolnosti, kada sam na kraju karijere igrao za Čukarički, prvo kolo smo igrali protiv Crvene zvezde. Vlada je tada bio asistent Sosi Babiću. Tri dana pred početak sezone, Sosa je podneo ostavku i Vlada je preuzeo ekipu. A to je bila ona generacija Zvezde u koju je bio uložen ogroman novac, igrali su tada Barkos, Molina, mislim da im je Kosanović bio trener. Mi, onako sa dečicom, samo sam ja bio stariji, otišli smo na Marakanu, a Vlada je ušao u svlačionicu i rekao – ‘momci nećemo da se branimo, idemo da ih napadnemo visoko, sa dva špica i mi danas nećemo izgubiti utakmicu’. Mi smo tu utakmicu odigrali 0:0. Ja sam već tada shvatio da je Vlada momak koji ima ogroman potencijal. Imao je sjajan odnos sa igračima, međutim u to vreme je tek bio trener početnik i vodio nas je samo tu utakmicu i tek par godina kasnije počinje taj njegov uspon“, prisetio se moj sagovornik poznanstva sa Milojevićem.

„Meni je mnogo drago zbog njega jer je on, pre svega, sjajna osoba i izuzetno prijatan čovek. On voli taj klub i dokazao je da taj klub na vrhunskom nivou može da se takmiči sa našom decom kojoj je dao šansu.“

Getty Image/Manuel Queimadelos Alonso

Mislim da je Miroslav Đukić iz ekipe Partizana izvukao maksimum. Partizan nije ove sezone imao tako širok izbor igrača kao Crvena zvezda i upravo je to odlučilo o razlici na tabeli. Rezultat koji je Đukić sa Partizanom napravio je odličan. Kada dođe do podele bodova, mislim da će cela sezona stati u jednu ili dve utakmice. Ništa još nije gotovo i sve pohvale i za jednog i za drugog.“

U razvijenim zemljama, trener je najbitnija ličnost u jednom klubu, a i u ovom slučaju se pokazalo da bez struke nema dobrih rezultata. Mislim da naš savez mora mnogo više pažnje da posveti razvoju trenera. Mi imamo dobre trenere, ali ako pogledate koliko koštaju licence i njihova obnova videćete da su to najskuplje licence na svetu. Ja nigde nisam čuo da licenca toliko košta. U Crnoj Gori, obnova profi licence košta 150 evra, u Srbiji je 120.000 dinara a to je zaista ogromna razlika, a posebno za trenere koji ne rade i mislim da savez mora da bude korektniji u ovom slučaju“, kaže Poledica.

Jedan od utisaka okončane poslusezone je i ostavka Ilije Stolice koji je godinu i po dana bio šef stručnog štaba Voždoca. Stolica je u obrazloženju svoje odluke naveo da više ne može da nosi balast nepravde koja se čini prema njegovom timu.

„Mnogo sam od početka sezone pratio Voždovac, imam veliki respekt prema tom klubu i ljudima koji ga vode. To su sjajni momci, to je klub za koji možemo reći da je jedan od najsvetlijih primera kako treba da se funkcioniše. Moj utisak je da je Voždovac ekipa koja je najviše oštećena u ovoj polusezoni i da nije tako oni bi bili ubedljivo treći na tabeli. Mislim da su doživeli veliku nepravdu jer su igrali sjajan fudbal, jer su igrali pošteno a toliko su puta oštećeni da mene ostavka Ilije Stolice uopšte nije iznenadila. On je, po mom mišljenju, najbolji mladi trener u Srbiji, sjajna ličnost. Žao mi je što je otišao jer će Voždovac mnogo izgubiti, a sa druge strane mislim da je alarmantno da jedan mlad trener ne može da se izbori sa ovakvim stvarima. Ja ga razumem pre svega kao čovek. Jako je teško kada radite, spremate se i pravite tim i neki ljudi u crnom dođu i sve vam to pokradu. To najbolje može da razume neko ko se bavio fudbalom i ko se pošteno bavi sportom“, naveo je Poledica.

U odnosu na prošlu godinu, nije se mnogo popravio položaj igrača. Sa druge strane, SPFN je dobio „konkurenciju“ za koju se šuška da je osnovana od strane FSS.

„Mi zvanično ne znamo da je savez osnovao taj sindikat. Osnovali su ga neki drugi ljudi i mi ne želimo da tvrdimo da iza svega toga stoji FSS. Sindikalno udruživanje je zagarantovano Ustavom i mi nemamo ništa protiv toga. Problem je nastao što se sve desilo u momentu kada smo mi vodili socijalni dijalog sa savezom koji je tada pozvao na pregovore i taj novi sindikat što nisu smeli da urade prema sporazumu koji FIFPro ima sa UEFA i FIFA i po kome niko ko nije deo sistema ne može da učestvuje u pregovorima. Ono što je nama čudno je to kako su ih pozvali kada ne postoji nijedan zvaničan podatak na sajtu o tom sindikatu (gde su i kada registrovani, gde im je kancelarija, ko su ljudi koji ga vode) ili ih bar mi nismo našli. Postoje indicije da je sve to urađeno u saradnji sa savezom. Mi ne želimo time da se bavimo kao punopravni član FIFPro“, jasan je Pledica.

„Pre dva meseca je FIFPro potpisao novi ugovor sa FIFA. Jedan deo tog ugovora kaže da nacionalne federacije mogu priznati samo sindikat koji je član FIFPro, tako da smo sa te strane maksimlno zaštićeni“, podseća Poledica i za Sport Klub otkriva veliku ekskluzivu.

Sledeća Skupština FIFPro će biti održana u Beogradu krajem maja. To će biti najveći događaj u istoriji našeg sporta. Nikada se nije desilo da toliki broj ljudi iz preko 40 zemalja dođe u našu zemlju i mi smo pokazali i dokazali kakvo poštovanje FIFPro imamo. Sa druge strane, želimo da tokom tog skupa na najbolji način prezentujemo našu zemlju. Nikada se nije desilo da se u Istočnoj Evropi održava tako veliki skup tako da već sada krećemo sa pripremama za doček više od 100 ljudi. Skupština će trajati tri dana i mi ćemo za to vreme imati i druženja sa medijima pa će i novinari moći da razgovaraju sa viskoim predstavnicima FIFPro iz drugih nacionalnih sindikata, pa možda da organizujemo i neku humanitarnu utakmicu jer tu ima i poznatih bivših igrača. Nadam se da ćemo i domaćoj javnosti uspeti da pokažemo kakav mi kao organizacija ugled imamo u svetu“, otkrio nam je Poledica.

Plate, arbitraža, prevare na sitno, ali i na više od sitnog… Muke igrača se ne menjaju.

„Problem neplaćanja samo pokazuje veliku slabost FSS koji je najodgovorniji za te stvari.Kaznena politika FSS praktično u tom smislu ne postoji. Ozbiljna kaznena politika. Ono što mene lično najviše boli je stvar koja je alarmantna i koja našem fudbalu pravi ozbiljan problem. U Srbiji igraju strani i domaći igrači. Ako dođe do spora, potpuno su različite situacije za strance, koji imaju sva moguća prava zagarantovana – pravo na jednostrani raskid ugovora, pravo na naknadu štete… Za razliku od naših igrača koji ta prava nemaju i koji su praktično taoci sistema. Oni ih ostvaruju, ali jako teško. Ja se najviše zalažem za to da mi prvo moramo da zaštitimo našu decu. Ja sam bio fudbaler koji je igrao u inistranstvu i znam da se tamo savez jednako odnosi prema strancima kao prema domaćim igračima. Mi smo od naše dece napravili taoce. Zgadili smo im fudbal i svi žele da pobegnu. Nije pošteno da u istom klubu stranac i domaći igrač ne mogu na isti način da ostvare svoja prava“, naglašava predsednik SPFN.

„Jedna važna stvar koju smo uradili prilikom potpisivanja novog ugovora sa FIFA je da smo skratili rok neplaćanja kao opravdan razlog za raskid ugovora na dva meseca. I FSS će morati, kada sve bude usvojeno u martu na globalnom nivou, da izmeni taj ugovor kao član FIFA tako da smo napravili veći pritisak na klubove. Nažalost, naši igrači neće ni tada moći da raskinu ugovor jednostranom izjavom kao stranci, već će morati da ulaze u postupke koji različito traju. Imam utisak da klubovi i dalje imaju veliku moć. Za Arbitražni sud, na čiji smo rad ranije imali mnogo pritužbi, ne mogu reći da radi nepošteno jer to ne bi bilo tačno. Moram da kažem da rade dosta korektno, da su odluke koje za sada donose prihvatljive, ali kada je u pitanju vremenski period potreban za donošenje odluke nismo zadovoljni. To je za naše igrače veliki problem jer kada uđu u spor oni postaju ‘najveći neprijatelji’, meta, bivaju mobingovani…“, ističe Poledica.

Takve razlike sigurno imaju neku pozadinu, neki razlog. Da li savez pokušava da izbegne pozive igračima da ne dolaze u Srbiju?

„FSS funkcioniše kao i većina drugih saveza u Evropi. Skupštinu FSS u najvećoj meri čine ljudi koji dolaze iz klubova. Izmenama Statuta FSS klubovi su dobili manje moći negi što su imali ranije, ali ne možemo reći da oni nemaju uticaj. FSS ne vrši izmene jer na taj način gubi podršku klubova. Sve što urade u interesu igrača nije u interesu klubova, to ljudi u Srbiji tako doživljavaju. Tu se savez ponaša dosta sterilno u odnosu na igrače jer u Skupštini ne postoje predstavnici igrača. Na duge staze, to nije dobro za naš fudbal jer tamo gde radnik nije zadovoljan ne može se napraviti dobar rezultat. Najveći problem je odnos klubova i saveza prema trenerima i igračima. Mislim da su treneri još i ugroženiji jer je trenerska organizacija najslabija. Ako pogledamo kako danas žive i rade treneri mlađih kategorija, koji treba da stvore igrače, to je strašno. Mi ne želimo da budemo ničije sluge, radimo isključivo u interesu fudbala i zato nas i ne vole. Ne mogu da nas kupe i uplaše. Toliko smo dobrog uradili da mislim da bismo u bilo kojoj drugoj državi bili nagrađeni, ali ovde kod nas stvari funkcionišu malo drugačije“, kaže Poledica.

Getty Images

Organizacija koja jednako slabo funkcioniše je Sudijska organizacija koja više nema predsednika dok sudije izbijaju u prvi plan, u negativnom kontekstu, na sve većem broju mečeva. A svi se žale. Dok dolazimo u situaciju da sudija koji sudi važne mečeve na najvećim svetskim klupskim i reprezentativnim takmičenjima u Srbiji biva neprijatelj broj jedan. Da sudije rade pod velikim pritiskom i da neretko čujemo čestitke što su svoj posao radili kako treba.

„Na prvom mestu, nedostatak sportske kulture u Srbiji je izuzetno izražen. Kada pogledamo kako se pojedini funkcioneri obraćaju jedni drugima, shvatamo da je to nedostatak i lične i sportske kulture. Mislim da su sudije najveći krivci jer oni zaista toliko loših stvari rade da je teško objektivno reći da li ih rade sa namerom ili ne. Da budem iskren, mislim da se dosta puta dešava da sudije sa namerom rade neke stvari, a u toj priči jedan od najboljih sudijskih timova na svetu dolazi pod lupu javnosti i pojedinih klubova i plaća ceh onih koji ne rade kako treba. Milorad Mažić je pre svega sjajan momak, kao i njegovi asistenti i svojom su zaslugom tu gde jesu. Neko ko sudi tako važne utakmice u svetu i Evropi zaslužuje svako poštovanje.“

„Ako stavimo Mažićev tim na jednu stranu, na drugoj će ostati to što smo, nažalost, bili svedoci mnogih odluka koje vređaju zdrav razum i inteligenciju. Gledaoce ne možete da prevarite. Kada pogledate koliko je ljudi na našim stadionima onda shvatite kakvo mišljenje ljudi o fudbalu imaju i koliko im on nije interesantan u ovom trenutku. To je poražavajuće. Neke statistike kažu da je u ovoj polusezoni u proseku bilo 1.880 gledalaca po utakmici. Zvezda i Partizan su bili najgledaniji i oni su taj prosek izvukli. Fudbal je danas postao sport koji prate članovi najbliže porodice igrača i njihovi prijatelji. Problem je i infrastruktura, ali nije ona bila mnogo bolja ni pre 30 godina pa nije bilo dovoljno mesta za sve koji žele da dođu. I sami klubovi utiču na loš imidž jer stalno imaju neke primedbe, stalno stižu neka saopštenja i ljude to odbija. Tu je i greška saveza koji do sada ozbiljnije nije kaznio klubove za takav odnos prema sudijama i rivalima. Svuda sudije greše, ali ovde se stiče utisak da određena grupa sudija greši sa namerom. To je moje mišljenja, a možda nisam u pravu. Sudijska organizacija nema svog predsednika i postavlja se pitanje kako je to moguće i zašto niko ne želi da bude predsednik tako važne organizacije“, kaže Poledica.

Fudbalski savez Srbije ponekad okreće glavu od svojih obaveza, ali u poslednje vreme voli da se bavi stvarima koje nisu u njegovoj nadležnosti. Konkretno, u vršenje posla Zajednice Superlige. Tako imamo najave promene sistema takmičenja, profesionalizacije Prve lige… Šta to znači za klubove i, važnije, šta to znači za igrače?

„Intersenatno je da je Prva liga za klubove mnogo skuplja od Superlige. Superliga ima sponzore, plaćaju se službena lica. Trenutni sistem je isti i za Superligu i za Prvu ligu. Ono što je najveći problem, a ljudi ne shvataju, je da mi nemamo profesionalni fudbal. Mi se zalažemo za to da ne može da se igra u Superligi ako svi igrači nisu profesionalci. Tako je na primer u Hrvatskoj. U sadašnjoj Prvoj ligi čak 80% igrača nastupaju kao amateri. Taj sistem nije dobar za fudbal. Klubovi se bune i ne žele profesionalnu ligu jer bi u tom slučaju morali da plaćaju porez i doprinose na zarade, što i nije neki veliki trošak ako znamo da je većina igrača prijavljena na minimalac. To nije pošteno ni prema državi, ako ćemo pravo. Fudbal u Srbiji opstaje uglavnom uz pomoć države i gradskih i lokalnih samouprava. Pa valjda je država zaslužila da joj se vrati tako što će se izmirivati obaveze da bi igrači sutra imali mogućnost da imaju penziju. Moj je stav da savez ne treba tim stvarima da se bavi na način na koji to sada radi. Savez se ponaša kao da je vlasnik fudbala, a to pokazuje slabost klubova. Savez samo treba da bude servis igračima i klubovima i da bude logistička i savetodavna podrška. Samo jedan priimer je standardni ugovor koji je izradio FSS bez ikakvog poziva predstavnicima igrača o čijim se pravima radi. Oni na taj način pokazuju moć koju imaju a to nije dobro za naš fudbal. Kod nas je sve nekako naopako postavljeno. Puno je ljudi u klubovima koji nisu kompetentni da se tim poslom bave, a tu su jer su članovi nekih stranaka koje pomažu klubove. Jako je teško sa tim ljudima razgovarati jer oni ne poznaju sport na taj način na koji ga poznajemo mi koji smo tu ceo život“, jasan je Poledica.

U međuvremenu smo imali izuzetno neuspešan eksperiment nazvan „Liga B timova“. Jedana nepotpuna sezona, bez pobednika sa čudnim pravilima koja su, između ostalog, dovela do toga da tu ligu igraju samo timovi iz Beograda.

„Ta liga B timova je samo pokazala koliki je kapacitet FSS u organizovanju jedne tako važne stvari. Sindikat je još 2013. predstavio projekat Lige B timova koji nikada niko nije razmatrao. Meni je neprjatno o tome i da pričam jer je to toliko nakaradno. Kada napravite jednu ligu, ne ostavite mogućnost svima da je igraju, već se igra jednom gradu, pa to je tragedija. Kada bismo birali najgori projekat urađen u fudbalu, Liga B timova bi bila upravo to. Liga B timova treba da bude zamajac našem fudbalu, jer je taj period kada igrači završavaju omladinski status izuzetno osetljiv. Sa 18 godina nisu svi na istom nivou, još se razvijaju i njima je potrebno takmičenje u kome će da igraju i da imaju kontinuitet, ali i da na taj način uđu u seniorski fudbal. To je samo stvar dobre organizacije i ne mora da košta mnogo. Interes je da se nešto takvo igra, ali ovde niko ne shvata koliko je to bitno. Igrač koji ne igra ne može da napreduje. Gubimo veliki broj talentovanih igrača zato što ne možemo da im obezbedimo adekvatno takmičenje kroz koje će se razvijati. Ovo što je savez uradio je ispod svakog nivoa i vidim da niko o tome ne priča. U svakoj normalnoj zemlji organizator takvog takmičenja bi morao da snosi posledice jer je obrukao fudbal“ kaže mi Poledica.

Čini se da je 2017. bila donekle bolja od 2016. I ova naredna biće, ako ništa drugo, zanimljiva i, nadajmo se, puna uspeha koji će biti zamajac boljem položaju igrača i trenera u srpskom fudbalu. Da ne budemo loš primer na velikom sindikalnom kongresu u maju.