Prekazi: Ako ima časti, poštenja i ljubavi…

Skener 4. jan 201822:17 > 22:21
Maja Todić

Dževad Prekazi za Sport Klub je kroz svoju priču govorio i o mukama koje muči domaći fudbal, ljubavi kao rešenju problema, Slavoljubu Muslinu, Partizanu, Zvezdi, OFK Beogradu... Na svoj način, bez dlake na jeziku.

Reći će vam da je pre svega čovek. Dorćolac iako nije rođen u Beogradu. Čegevarista i ateista. I da voli ljude. O fudbalu će vam pričati kao o životnoj ljubavi koja ga je na neki način razočarala ali od koje ne odustaje. Po njemu jedna ulica u Istanbulu nosi ime, a neki novi klinci od njega uče prve fudbalske korake. Dževad Prekazi, legenda Partizana i Galatasaraja. Čovek koga je “želeo” Krojf. Čika Preki. Ili šef. Kako za koga.

Dževad Prekazi je bio jedan od najboljih koje je nekadašnja Jugosalvija imala. A počeo je iz današnje, ali i ondašnje, perspektive kasno.

„Imao sam 16 godina kada sam se registrovao za FK Remont iz Kosovske Mitrovice koji se takmičio u trećoj ligi, to je bila Prva liga Kosova koja nažalost više ne postoji. U moje vreme nisu se deca delila po generacijama nego smo imali pionire i omladince i ja sam stalno govorio da mi je rano da se registrujem. U Kosovskoj Mitrovici je postojao još jedan klub, Trepča, veći i bogatiji. Mnogo mojih drugara je treniralo i u Remontu i u Trepči. Ja to nikada nisam hteo i na kraju sam rešio da se registrujem za Remont“ priseća se čika Preki.

Od registracije za Remont sve se za Prekazija dešavalo neverovatnom brzinom. Prvo mesto u Omladinskoj ligi Kosova, treće na prvesntvu Jugoslavije, najbolji igrač Kosova na turniru republika i pokrajina. Usledio je poziv za omladinsku reprezentaciju Jugoslavije sa kojom je već u novembru iste godine otputovao u Monako na tradicionalni turnir princa Renijea. Vratio se u maturantsku realnost nakon poraza na penale od Francuske u finalu.

„Nije prošlo mnogo, pošto je moj stariji brat igrao u Partizanu, pozvan sam da potpišem svoj prvi profesionalni ugovor u Partizanu. To se sve obistinilo. Došao sam sam, 7. decembra 1974. godine i potpisao ugovor“, kaže Preki.

FK Partizan

Igrao je sa najboljima. Igrao je protiv najboljih. Partizan je dugo bio njegova kuća. To je i sada.

“Jedan od najvećih po meni je Moca Vukotić. Legenda u svakom smislu, i kao fudbaler i kao čovek. On je živa legenda i njemu treba spomenik podići i na stadionu i na Teleoptiku. Ja sam mu nekad nosio torbu. Posle, kada sam počeo da igram za prvi tim i kada sam sebi sagradio ime, i tada sam mu nosio torbu i to je za mene bila čast. Sedeti samo pored njega je bila čast. Sećam se, još kad sam ulazio u prvi tim, on me pozove da sednem pored njega kad igraju remi jer sam mu ja talija. To je neopisivo. I onda kad me zamoli, onako kulturno ‘jel’ ti nije teško da odeš da mi kupiš cigare’, pa ja sam u šprintu išao i donosio mu. Na terenu, šta sve nije govorio, psovao, i ja sam uzvraćao jer sam bio mlad, sedam godina sam mlađi od njega a on već ime i prezime, ali na terenu je to tako, a onda me posle zove i kaže ‘nemoj da se ljutiš’. Šta da se ljutim, ko mi kaže… Danas je to nepojmljivo“, priseća se Preki sa iskrom u oku, kao da je to bilo baš juče.

„Sa našim najvećim rivalom, pa to su sve bili naši drugari. Meni je najbolji drug u fudbalskom smislu bio Srba Stamenković. Danas kada gledam sve ovo – ružan san. Stvarno ružan san, mada i novinari su tome doprineli jer je strašno šta se sve piše, kao i svakog puta joristi Preki priliku da “lupi čvrgu” sedmoj sili.

„Kulturu i vaspitanje stičeš u kući. Gledajući ovo današnje vreme, skoro da ne postoji poštovanje prema nekome. Kod nas se ne ceni i ne poštuje skoro ništa. Sve se svelo na novac i na neki lični interes. Kada je sve to otišlo toliko daleko, niko ni sa kim ne priča, niko se ne druži. Ljudi sede po kafanama ili bilo gde i svi gledaju u telefone, kao da nemaju šta da pričaju jedni drugima.“

„Meni se sada vraćaju uspomene. Pa, kada je bio derbi u naše vreme danima i mesecima se pričalo o tome. Mi smo takvi bili, poštovali smo se. Nije postojala mržnja. To što ne voliš Zvezdu ili ne voliš Partizan nije značilo da nekoga mrziš. Družili smo se međusobno. To poštovanje više ne postoji, ne samo u fudbalu nego uopšte u životu, koliko god se trudiš da decu tome naučiš. Oni prvo moraju da znaju gde dolaze kada dolaze na Teleoptik. Da je to Partizan. I ne može svako da dođe da trenira u Partizanu. Ne znam koliko u tome uspevam, ali to će se videti. To sam uspeo sa generacijom ’99 u OFK Beogradu, i zbog toga sam najsrećniji i puno mi je srce“, naglašava Prekazi.

Kao ključnu stvar u „borbi“ za svoje mesto u velikom klubu, među velikim igračima, čika Preki navodi – kućno vaspitanje.

https://youtube.com/watch?v=epC3H3ZOK4s

„Meni je pokojni otac kao detetu rekao nekoliko stvari kojih se i danas držim i koje su mi vodilje u životu. Prvenstveno, moraš da poštuješ starije. Pa ne mogu ja nekome starijem da kažem ‘hej ćao’ ili ‘gde si ti’. To je smešno. Na terenu mi nije bilo teško. Moj posao je bio teren na kome se pokazuješ ko si i šta si i zašto si tu. Zamisli kako je bilo u ono vreme, ti dolaziš u prvi tim sa nepunih 18 godina, oni imaju po 25 i više, oženjeni, imaju decu. Ja sam bio i mršav, mogao je da me oduva svako. Zato sam bio brz pa nisu mogli da me stignu. Van terena sam morao da pazim na ponašanje jer te uvek neke oči prate. Gde god sedneš morao si da paziš jer predstavljaš i Partizan i svoju porodicu, prezime. Ništa mi nije bilo teško, tako sam vaspitan“, kaže Preki.

Deluje lako, zar ne? Treba biti dobar u onome što radiš i pristojan kada nisi „u kancelriji“.

Došao je i trenutak da Prekazi ode na odsluženje vojnog roka. Povratak sam po sebi nije bio težak u smislu vraćanja u formu, iako nije imao, kao neki, privilegiju da poslednji mesec u armiji iskoristi da počne sa treninzima. Ipak, između Prekija i Partizana su se te 1982/83. našli drugačiji problemi. Usledio je odlazak u Hajduk.

„To se desilo iz vedra neba. Ja sam po povratku iz vojske trenirao i u jednom trenutku sam imao duel sa Nenadom Bjekovićem ali to smo brzo završili, naravno da sam ja bio u pravu. Pokazao sam im da treba da računaju na mene. Bili smo prvi te sezone, a ja sam bio te polusezone najbolji igrač. Krenula je nova sezona i imali smo prijateljsku utakmicu protiv Borca iz Čačka. Mene, pokojnog Mancea i Čavu Dimitrijevića izostavio je iz tima. Nisam znao zašto.“

„Onda se u klubu pričalo kako ja navodno vodim noćni život i pijem. Mogli su sve da kažu, bilo šta drugo, ali to ne. Niti sam ikada pio, niti pijem. Izuzev cigara i kafe ja ništa drugo ne radim. Noćni život nikad nisam vodio. Ja sam se u životu dva puta napio, kad sam se oženio i tada kad smo bili prvi. I to je bio taj moj noćni život, kada smo svi zajedno slavili. Mene to nikada nije interesovalo. Ja sam imao svoj svet. I sad se ne družim praktično ni sa jednim čovekom iz Partizana. Imao sam tada devojku, moju današnju ženu Jelicu i družio sam se samo sa njom. Voleo sam muziku i da slušam ploče. Naravno, voleo sam sa devojkom da izlazim u tadašnje restorane, ali na večeru.“

FK Partizan

„Kada sam video kakva je situacija, tražio sam raskid ugovora. Prvo nisu pristali, a ja sam u tom zahtevu samo o karijeri u Partizanu pisao. Tada su na Izvršnom odboru rekli da je to politički. Pa to nema veze sa životom. Na drugom Izvršnom odboru sam ponovo podneo zahtev, a Moca Vukotić im je rekao da to nema veze sa politikom i pustili su me, i danas je kivan Preki.

„Nisam pogrešio što sam otišao u Hajduk, mada je bilo kratko. To je neviđeno kakav je to klub po svim merilima. Za moj pojam, to je bio najveći klub. Ako te vide da si nešto neraspoložen, svi su odmah oko tebe. Tvoje je da daš maksimum na treningu i na utakmici. Za drugo ne moraš da brineš jer sve regulišu. Ljubaznost, iskrenost, neverovatno“, kaže Prekazi i potvrđuje utisak svih koji se iz Splita vraćaju sa shvatanjem da taj grad diše i živi za svoj klub sa kojim su se svi poistovetili.

„U to vreme predsednik kluba je bio narodni heroj Ante Kovač. On kad dođe na stadion ceo Poljud se trese. Ne sme niko da trepne. Nije postojalo nešto što ne može da se reši.“

Nakon sezone u Hajduku, Preki se otisnuo u čudnu avanturu. Šest meseci je u Americi igrao – mali fudbal.

„Promenio se trener i meni je doslovce rekao ‘ja ne računam na vas’. Ja sam u toj polusezoni igrao odlično, ali on je gurao Šalova i polako Asanovića. Ja sam poludeo jer sam ih ‘gazio’ na treninzima, a stalno sam imao te pozive za mali fudbal i kada sam shvatio da za šest meseci u Hajduku nema šanse da zaradim te pare otisnuo sam se tamo. Ali, tamo je već bio Srba Stamenković, na obostranu sreću. I to je kratko trajalo jer to nije bilo za mene“, uz smeh se seća Preki.

Nakon avanture u Americi usledio je poziv Zorana Simovića da dođe u Galatasaraj. Dve nedelje su trajali pregovori i nakraju je Preki potpisao ugovor sa Galatom.

Nakon dve godine, 1987, sa Galatasarajem je otišao na turnir u malom fudbalu na kome su bili i Bajern, Ajaks, Notingem forest, Dinamo Kijev… To mu je donelo jedno od najzanimljivijih poznanstava koje je mogao da zamisli.

„Bio sam najbolji igrač turnira nakon koga smo mi i Ajaks otišli u Štutgart na novi turnir. Tamo smo bili u istom hotelu. Sutra ujutru, sedimo uz kafu, a našem stolu prilazi Johan Krojf i pita me da li imam malo vremena da porazgovaramo. Ja nikad u životu nisam imao tremu, nikoga se nisam bojao. Tog trenutka sam se tresao kao prut na vetru, nisam mogao da ustanem i šta god me pitao ja sam govorio da, da, da… Hteo je da me dovede u Ajaks, ali mi je rekao da možda postoji problem jer sam iz Jugoslavije. Ja sam to znao, jer mi je Lazar Radović koji je bio u PSV rekao. Holandija je povremeno zabranjivala igračima iz Jugoslavije da dolaze. Tada je već počela i priča o drugom pasošu. A ja iz Jugoslavije, pa u životu ne bih uzeo drugi pasoš. E kada je bio u pitanju Krojf koji je za mene bio najbolji igrač Evrope, i za drugi pasoš sam rekao da. Razmenili smo telefone i rekao mi je da će se javiti. Nažalost, nakon nekoliko dana me je lično zvao da mi kaže da mu je žao jer misli da sam vrhunski fudbaler. I tako, ja ostanem u Galatasaraju, a on ode u Barselonu“, sa širokim osmehom o susretu sa velikim Krojfom priča čika Preki.

Za sedam godina u Galatasaraju Preki je postao legenda. Ulica u Istanbulu nosi njegovo ime. I danas ga pozivaju da bude njihov gost. Ali, priznaćete, i vas zanima čime ih je to pored igara na terenu „omađojao“?

„Uvek sam po prirodi bio buntovnik. Kada smo išli na prve pripreme, putovali smo u Nemačku i na aerodromu u Minhenu nakon pasoške kontrole su nas odveli na stranu, sve nas, a trener nam Jup Derval njihov selektor sa kojim su bili prvaci sveta i Evrope. Mene je to toliko iziritiralo da sam napravio haos. Novinari su sve slikali i onda su oni videli ko sam i šta sam. Turke su uvek smatrali ljudima drugog reda, a kada su videli da neki stranac brani njihovu čast, a oni ga ne znaju… Svidelo im se to što sam stao na stranu pravde.A onda i moje čarolije na terenu. Oni 13 godina nisu bili prvaci, a sa mnom dva puta. Eto…“, priča Preki.

U Turskoj je dobio državljanstvo na svoje ime, što je nezamislivo. Opet zahvaljujući svom šmekerskom stavu pri susretu sa tadašnjim predsednikom Turgutom Orzalom.

„Kod nas je već bilo počelo ono ludilo i ja sam podneo zahtev. Kada sam popunjavao sve te papire kažu moraš da promeniš prezime. Neću! Ako imaš muslimansko ime onda moraš da promeniš samo prezime i ja nisam pristao. Negde u to vreme smo u Ankari igrali protiv Bešiktaša Kup predsednika u kome smo pobedili. Nakon toga se penjemo na tribinu da dobijemo medalju. A kod njih je običaj da se ljubi ruka predsedniku, a ja idem zadnji i mislim se, samo vi ljubite ruku – ja neću. I kad sam prišao ja skinem dres i dam mu, a on stoji ukočio se. I ja kažem, vi svake godine delite plakete a vi nemate nikakvu uspomenu, evo da i vama neko nešto pokloni“, priča Preki koga su nakon izlaska sa terena u svlačionici sačekali predsednikovi predstavnici i rekli mu da za nekoliko dana dođe i preuzme pasoš. Na svoje ime. I prezime.

Nakon Galatasaraja bio je u Altaju i Bakirkojsporu u kojima se zadržao kratko kada je odlučio da je vreme za povratak u Srbiju. Bila je 1993. i svi su mu, kaže, govorili da je lud, i Turci i Srbi.

Pre svega ja nisam materijalista, ja sam čegevarista. Drugo, naglo sam odlučio da se vratim jer nisam više mogao da slušam i gledam sve one stvari na televiziji. Misli su mi bile na drugoj strani, nisam mislio na fudbal. Samo sam jednog dana rekao ženi da se spakuje i da se vraćamo.“
Nije Prekiju i njegovoj porodici bilo lako tih ludih godina. Održala ih je ljubav.

„Ja samo mogu da dajem ljubav i opet se vraćam na ono osnovno – kućno vaspitanje. Ja nikome ništa nažao nisam učinio. Uvek sam išao uzdignuta čela i u gradu u kome sam doživeo sve najlepše ja sam mogao slobodno da se šetam iako su bila zla vremena. Imao sam neprijatnosti, ali uvek je pobeđivala ona bolja strana – ljudskost. Ljubav, ljubav prema svemu. Ja ne mogu da okrenem leđa Beogradu, Dorćolu, ovo su moji ljudi.“

U Partizanu je igrao sa Ivanom Golcem, koji, kao i Preki, pored sjajne karijere nikada nije igrao za seniorsku reprezentaciju.

Uvek je postojalo, mada je sada još gore, nešto politički. Ne želim ni da ulazim u to. Mene to nije interesovalo u životu. Ima ko to gleda. A iskreno, trebalo je da imam najmanje 50 utakmica u reprezentaciji. Ja ne patim. Moje je bilo da igram i pokažem da sam ja taj. U Turskoj ni obični ljudi nisu mogli da veruju da ja ne igram za reprezentaciju, a da o igračima i trenerima da ne pričam. Bernd Helcenbajn nije čovek mogao da veruje kada je video da igram u Turskoj. Ali, ja nisam imao menadžera i to je život, šta ja da radim. Didije Siks je igrao sa mnom i hteo da me vodi u Francusku, ali ja nisam hteo. Samo je ponavljao ‘You crazy man’. Ja sam jedini igrač Galatasaraja koji nije imao oproštajnu utakmicu. Oni ti daju slobodu da zoveš koga hoćeš, ljudi na tim utakmicama zarade kao za celu karijeru jer je sav prihod tvoj, ali eto, ja je nisam imao. Ali ja nisam hteo da ostavim fudbal, to sam ja“, priča mi Preki.

Treneri iz Partizana Ante Mladinić i Jovan Miladinović uticali su kaže ne samo na njegovu karijeru nego na ceo njegov život.

„To su dva najveća trenera u istoriji jugoslovenskog fudbala“, tvrdi Prekazi.

Pogotovo Ante Mladinić, on je bio pionir. Biće je znao svakog fudbalera u Jugoslaviji, imao je enciklopediju. Obećao je da će mi je dati, ali eto, nikada je nisam uzeo. Verovao je u mene da mogu da budem dobar trener. Verovatno bih i bio, ali kada sam ja počeo da se bavim ovim poslom vidite gde je naš fudbal otišao i šta se sve radi. Mada i u ligama za decu ima svašta. Meni je prva stavka da oni budu ljudi ako mogu, a fudbal ću da ih naučim još kako.“

„Ne omalovažavam nikoga i ne precenjujem sebe, ali ne može trener da bude laptop – trener. Mora neko tu decu da nauči fudbalskoj azbuci, a to malo ko zna. Možeš ti da crtaš… Ali u toku utakmice moraš da vidiš šta treba da se menja. Da osetiš. Zato je fudbal to što jeste, menja se i nepredvidiv je. Možeš da znaš sve o protivniku, ali nije svaka utakmica ista. Tu istinu mi je govorio pokojni Toza Veselinović, a ja to znam i od Bićeta i od Zorana. Moraš da umeš da preduzmeš nešto kad ti taktika padne u vodu nakon pet minuta.”

“Mi nemamo trenere, ovi danas samo umeju lepo da pričaju. Evo, naš selektor, po mom viđenju fudbala, na Mondijal je odveo ekipu koja nije ni trebala da bude tamo. To je uradio samo Slavoljub Muslin, ja se izvinjavam. E sad on nije selektor i to su već druge stvari“, kaže Preki i eto nas u surovoj realnosti srpskog fudbala. U njenom centru je pitanje – koje su to „druge stvari“?

„Često sam sa njim sedeo i razgovarao. To su stvari koje su kod nas u fudbalu uzele maha – mora igrač ovog ili onog da igra. Pretpostavljam da je dobio spisak tih igrača. On se tome suprotstavio i alal mu vera. A on je imao i širi i uži pisak igrača koji su morali da igraju, a neki su morali da ispadnu. Svi to znamo i niko neće da kaže. Kriju se! Dogovorili su se da ga sklone. Imali smo i sa Antićem isto. Jesmo li godinama kukali, pa je na kraju otišao Tole a došao ovaj. Tole je bar bio čovek iz fudbala. Nama je pored Zvezde i Partizana, Vojvodine, Čukaričkog, Rada, OFK Beograda u Omladinskoj ligi prvak Brodarac“, malo i podiže ton čika Preki.

U OFK Beogradu Prekazi je vodio generaciju igrača 1999. Za tu decu kaže da su bezmerno voleli fudbal i na njih je jako ponosan. Upravo za generaciju ’99 Preki veruje da je jedna od najtalentovanijih uopšte, ali svi su sada raštrkani, ne vidimo ih.

„Tu ima toliko dece koju i ne zovu za reprezentaciju da je to sramno. Jer reprezentaciju prave menadžeri, a oni ne znaju šta je istinski dobar igrač“

„Ja ću da navedem samo jedan apsurd. Golman Đekić brani za Inter u ligi Primavera. Njega nisu zvali jako dugo i na kraju kada su ga pozvali on je rezerva. A on igra sa tri godine starijima i brani. Pa ko je ovde lud? U ’99 generaciji ima tako sjajnih igrača za koje ja više i ne znam gde su. Nažalost, ja neku fudbalsku moć nemam da bih ja svima ovima objasnio – pa ima igrača koje moraš da sačekaš godinu, dve, pet da dođe vreme da ih gurneš u prvi tim. Ja tvrdim da bi sada ta deca bila ekipa za neverovati. Gde su ti ljudi? OFK Beograd to nikada pre nije imao da u jednoj generaciji ima šest reprezentativaca. Taj su klub unakazili. Ne vidim svetlost“, besan je Prekazi.

Srpski fudbal možda nije toliko loš koliko se čini, ali sve što ga okružuje je loše, i biva samo gore.

„Fudbalski savez ne znam šta radi. Umesto da se zaštite treneri i igrači, nama prvenstvo kroje neke suidije koje su uzele maha i rade šta im je volja. Ne govorim samo za Superligu. Zamislite šta je to kada u mlađim kategorijama sudije kroje rezultat. To su deca, a ti uzimaš od nekog da daš drugome. Čiji je to interes? Pa ta deca samo treba da uživaju, a sudija kao glavni akter mora da reaguje ako se desi da neki dečak radi nešto što ne treba tako što će da priđe treneru i kaže menjaj ga ili ću mu dati crveni karton. Pa to je najveći šamar koji možeš da dobiješ. Ali neće to da rade jer rade ono što ne treba da se radi. Oni mogu mnogo da doprinesu boljitku fudbala u Srbiji jer su glavni akteri. Ja to ne vidim da ide na bolje. Koliko je bitno da si prvak u petlićima? Dajte da ih naučimo, da ih osposobimo za prve timove, da sutra i reprezentacija ima koristi, a ne da ih od malih nogu učimo da im fudbalsku sudbinu kroji neko drugi. Ja za to ne znam reč da nađem.“

„Meni te stvari nikako ne idu u gavu. Svi mi znamo da je ekonomska kriza, ali istrpi svoju decu bar godinu dana, napravi tim, odigraj sa njima sezonu… Možda budeš u Ligi šampiona i eto ti pare. Pa kako to radi Zdravko Mamić? Kako radi Rijeka? Osijek? Uzmi samo njihov princip.“

Da li postoji rešenje za hronične bolesti srpskog fudbala? Pitam sve sa kojima razgovaram, pa i čika Prekija, i nadam se da neko ima malo neke magije bar na zajam.

Uvek ima rešenja. Ljubav, nije bitno gde. Ako ti u savezu vole fudbal i gledaju da nešto lepo urade za ovu zemlju, to je rešenje, a ne da se gleda samo materijalno. Isto je u klubovima. Koliko je trenera koji ne primaju platu, šikaniraju ih. Traže im mnogo novca za obnove licenci, pa od čega da plate. Ako negde odu, kažu im da nemaju organizaciju. Drugo, mora da se zna šta se hoće, a ono što je najlepše u fudbalu je da dođu ljudi sa decom i da uživaju, a ne da dođu sa mišlju da je sve namešteno. Šta je bilo na derbiju? Pa sa takvim stvarima ne možemo ništa da uradimo. Svi okreću glavu, a riba od glave smrdi. Neka uzmu samo izjavu Margaret Tačer pa neka počnu i oni nešto na tim svojim skupštinama. Može svuda to da se uradi, ali evo ko da uradi? Moraju da se regulišu stvari u Zvedi i Partizanu jer su oni ogledalo srpskog fudbala.“

„Mi jesmo Partizan i mi jesmo Zvezda i treba održati nekadašnji nivo, a ne da se gleda u komšijsko dvorište. Ako iole postoji časti, poštenja, ljubavi može se sve rešiti u roku od 24 sata. I neće više biti mržnje nego će biti poštovanja ili strahopoštovanja. Šta ostavljamo mi našoj deci? Ne možemo da im ostavimo misao da u fudbalu sudija rešava meč. Meč rešava umeće na terenu“, kaže mi čika Preki za kraj ovog, nadam se i vama, zanimljivog razgovora.