Luka Đorđević – preko pozajmica do pravog puta

Mike Kireev/Epsilon/Getty Images

Dok se u Budvi, za vreme sezone većina ljudi odmarala, kupala se i sunčala, a u zimskom periodu letargično tonula u san, jedan dečak je vredno i marljivo trenirao, kako na terenu tako i kod majke Ksenije u fitnes klubu.

Autor: Marko Milovančević.

Godišnje doba mu nije bilo bitno. Poznata floskula nam tvrdi da se naporan trud i rad uvek isplate, a još jedan sportski dokaz toga je Luka Đorđević, crnogorski reprezentativac i član Zenita, trenutno pozajmljen Arsenalu iz Tule. Kaže, uzori su mu bili brat Stefan, stariji od njega četiri godine, i otac Željko, koji ih je odveo prvi put na trening, kada su dovoljno stasali za najvažniju sporednu stvar na svetu – fudbal.

Kao što pretpostavljaju svi, uslovi u Mogrenu nisi bili na nekom zavidnom nivou, posebno za decu. Od samog početka, mog prvog odlaska na teren, imao sam ogromnu podršku porodice i mislim da su oni jako zaslužni što sam uspeo da napredujem i da dođem do određenog fudbalalskog nivoa, sa koga verujem da ću i dalje napredovati”, počinje Luka priču za Sport Klub.

Luka se isticao u mlađim kategorijama, gde je bio i kapiten, pa je po navršetku 16. godine stigao prvi, pa i drugi poziv u inostranstvo.

Sa 16 godina sam prvi put otišao na probu, to je bio Keln. Bio sam tamo nedelju dana i odradio sam odlične treninge, ali do 18. godine zbog propisa FIFA nisam mogao da napustim Mogren, tako da sam se vratio nazad, ali sa ogromnim iskustvom jer sam uspeo da zadovoljim jedan takav fudbalski klub. Kasnije sam sakupljao iskustvo i u Holandiji, tačnije u PSV Ajndhovenu, gde sam takođe bio na probi. Kasnije sam igrao na Diseldorfu, gde su učestvovale brojne ekipe, između ostalih tu su bili i Atletiko Madrid, AEK, Štutgart, Tvente. Mi smo osvojili taj turnir, tada su mi saigrači bili Memfis Depaj i Lokadija, igrači koji su do sada napravili dobre fudbalske karijere. Međutim, ista priča je bila kao sa Kelnom zbog propisa Svetske fudbalske federacije”, naglašava Đorđević.

Usledio je povratak u matični klub, a nagrada za sjajne igre na zapadu Evrope bio je debi za seniorski tim.

Tadašnji tener prvog tima Brana Milačić mi je ukazao poverenje i mogu da kažem da sam priliku iskoristio odlično. Postigao sam 10 golova, a možda važnije od toga bilo je iskustvo koje je svakako bilo ogromno. Igrati sa odraslim ljudima jer do tada nisam imao tu priliku. Dodao bih da je tada Mogren imao stvarno odličnu ekipu i bio šampion te sezone“, ističe crnogorski fudbaler.

Epsilon/Getty Images

Kako to obično biva u životu, svaka dobra stvar na kraju bude i nagrađena. Nekoliko ponuda od klubova iz Evrope stiglo je na adresu Mogrena. Budući da je Luka tada imao 17 godina, imena klubova su mu sigurno imponovala, uzeći u obzir dečaka koji je do tada imao priliku da ih gleda samo na televiziji. Jedan među njima se isticao.

Tog leta 2011. godine, stigao je poziv od Zenita, a presudna stvar je bila što je Lučano Spaleti lično tražio da dođem u ruski klub. Za mene je to bila ogromna čast i dobar znak da su baš oni klub u koji treba da odem. Potpisao sam ugovor sa Zenitom godinu dana pre punoletstva, i sačekao da napunim 18 kako bih se pridružio ekipi iz Sankt Peterburga”, otkriva Đorđević.

Zamislite 365 dana čekanja na nešto što je žarka želja jednog klinca? Dok su njegovi vršnjaci iščekivali maturu, novo leto i avanturu, Đorđević je čekao odlazak u carski grad. Sigurno je motiva bilo na pretek, pa je te sezone odigrao odličnu sezonu za Mogren.

U junu 2012. prešao sam u Zenit i u premijernoj sezoni odigrao 10 utakmica i tako postao najmlađi strani fudbaler koji je zaigrao za ruskog velikana. To je naravno bilo veliko iskustvo za mene, igrati sa takvom ekipom, trenirati sa takvim saigračima među kojima su bili Dani, Hulk, Aksel Vitsel… Međutim, na kraju sezone nisam bio zadovoljan minutažom, tako da sam u razgovoru sa Spaletijem odlučio da odem na pozajmicu”, kaže Luka.

Taj razgovor i odluka bili su je početak jedne stare i dobro poznate igre. Italijan je povukao ručku, loptica je izletela na tablu i počeo je fliper po Evropi.

Dean Mouhtaropoulos/Bongarts/Getty Images

Između nekoliko zemalja, odabrao sam Holandiju i Tvente, međutim, ta godina tamo je definitivno bila u najmanju ruku nezadovoljavajuća za mene. Očekivao sam jako mnogo. Otišao tamo sa ubeđenjem da bi to mogla da bude odlična sezona. Ljudi iz kluba su vrlo brzo rešili svu papirologiju i doveli me. Dogovor je bukvalno postignut u roku od dva-tri sata, međutim sticajem okolnosti nisam uspeo da se nametnem treneru i na kraju definitivno sam nezadovoljan završio tu sezonu”, ističe mladi fudbaler.

Fliper kao igra je jako zanimljiva, doduše igraču, ne i loptici. Po isteku pozajmice u Holandiji i po povratku u Zenit, tadašnji novi trener Andre Vilas-Boaš smatrao je da Luka ipak nije dovoljno dobar za njegov tim u tom trenutku. Tako je uz veliki broj povreda, koje su ga snašle u tom periodu, nova pozajmica bila neminovnost. Kao i njegov prethodnik, Portugalac je stao za konzolu i povukao ručku, samo što je on u rukama imao dva žetona za igru.

Bukvalno u 5 do 12 potpisao sam za Sampdoriju koju je trenirao Siniša Mihajlović. Bila je to još jedna teška sezona za mene u fudbalskom smislu. Opet nisam igrao koliko sam očekivao i slobodno mogu da kažem, koliko sam zaslužio u tom trenutku. Ne kajem se zbog toga, mislim da sam mnogo naučio uz mnogo teških stvari koje sam prošao u svojoj fudbalskoj karijeri, da bih jednoga dana kasnije bio spreman da u svakom pogledu da i iskoristim. Nakon te sezone, Vilas-Boaš je ostao na klupi Zenita što je automatski značilo ništa drugo do odlaska na novu pozajmicu. Nisam hteo da igram za drugu ekipu Zenita, hteo sam da fudbalsku sreću potražim negde drugde, a zanimljiv klub iz druge španske lige Ponferadina bio je zaintresovan za mene”, otkriva Đorđević.

Klub iz simpatičnog sunčanog gradića sa severa Španije na kraju sezone nije uspeo da se plasira u Primeru, iako je to delovalo realno na polusezoni kada je zauzimao peto mesto Segunde. Ekipa je igrala fantastično, beležila dobre rezultate, Luka je postigao nekoliko golova za fudbalske špice. Kako to obično u očima navijača biva, ili totalna euforija ili nezaintresovanost, sredine nema. Možda je baš to i glavna čar fudbala. Euforija se dodatno povećala krajem zime, pobeđen je Eibar na domaćem terenu u Kupu kralja sa 3:0, ali uvek postoji to ali koje je u filmovima često zanemarljivo, dok je u stvarnom životu mnogo bitno.

Savo Prelevics/Bongarts/Getty Images

U revanšu smo poraženi sa 4:0 i tako ispali iz tog takmičenja. Počeli su meseci sa mnogo oscilacija, vezali smo period od 12 mečeva bez pobede gde se smenilo nekoliko trenera. Lično sam imao neke odlične partije, ali kako je ekipa padala i ja sam se sa njom uklopio u celokupno sivilo te nismo uspeli da se izvučemo. Na kraju smo u poslednjem kolu poraženi od Đirone što je značilo i ispadanje iz lige”, naglašava Đorđević.

Nažalost, kratko je trajala Ponferadinina bajka. Ali, ostaje tvrdnja da svi veseli i divni ljudi iz tog grada, svakako zaslužili ju mnogo lepšu sudbinu lokalnog fudbalskog kluba. U međuvremenu, 4.000 kilometara prema istoku, u klubu iz grada koji je osnovao Petar Veliki u XVIII veku, i nekadašnjoj prestonici ruske imperije, došlo je do promene stručnog štaba.Vilas-Boaša je zamenio Mirče Lučesku, te je Luka ponovo dobio šansu kod rumunskog stručnjaka koju je već počeo da koristi na pripremnim mečevima, postigavši dva gola Monaku i jedan Sportingu iz Lisabona.

Ostalo mi je godinu dana do isteka ugovora i bukvalno sam bio na probi kod novog trenera. Iskreno, tako sam se osećao. Imao sam veliku želju da pokažem Rumunu da mogu da ispunim njegove zahteve u jednom takvom klubu. Počele su pripreme i na njima sam odigrao odlično. Na prijateljskim mečevima sa jakim ekipama pokazao sam da trener može da računa na mene, pa je usledio potpis novog ugovora. Sezona je počela odlično i u Ligi Evrope i u domaćem šampionatu, kao i u Kupu Rusije. Međutim, u jednom trenutku je došlo do pada u igri i Spartak je dokazao klasu i ipak osvojio šampionat. Prvi pogotak za Zenit bio je te sezone na Petrovski stadionu, za pobedu nad Rostovom u preokretu sa 0:2 na 3:2, i to u poslednjim minutima“, ističe Đorđević

Sledeći gol usledio je nedugo zatim u antologijskom meču Lige Evrope kada je Zenit u Tel Avivu protiv Makabija gubio 3:0 na poluvremenu, a na kraju totalnim preokretom pobedio sa 4:3. Đorđević je postigao taj gol za pobedu. Ističe da mu ta dva pogotka, uz gol za reprezentaciju na debiju najviše znače do sada. Međutim, ni Lučesku se nije dugo zadržao na klupi tima iz Sankt Peterburga, a njegov naslednik je bio još jedan Italijan koji Luku nije video u svom timu, pa je ponovna pozajmica bila splet logičnih okolnosti.

Epsilon/Getty Images

Kada sam video da u Mančinijevim planovima neću biti, usledila je još jedna pozajmica. Ubrzo sam dobio ponudu Arsenala iz Tule i što je još važnije Miodraga Božovića, koji je želeo da me vidi u timu, a ja sam vrlo lako i brzo odlučio da je to moj sledeći klub. Kako sada stvari stoje, ispostavilo se da je to bio pun pogodak. Dobio sam konačno minutažu, a to sam iskoristio na najbolji mogući način, postigavši sedam golova za polusezonu. Zadovoljan sam što ekipa izgleda dobro i igra dopadljiv fudbal. Sve se savršeno uklapa. Međutim, još nije kraj, imamo još 10 kola do okončanja prvenstva, ali se nadam da Arsenal ima snage da nastavi u ovakvom ritmu i sa dobrim partijama u drugom delu sezone”, naglašava crnogorski fudbaler.

Arsenal iz Tule je najprijatnije iznenađenje ove sezone, predviđana mu je borba za opstanak, ali je redom pobeđivao CSKA, Zenit, Krasnodar. Nesrećno je izgubio u poslednjem minutu nadoknade od Spartaka iz Moskve, i što se njega tiče, svi se u klubu nadaju se da niz dobrih partija neće prestajati. Đorđević je proglašen za jednog od pet otkrovenja ruskog fudbala ove sezone, po pisanju jednog uglednog sportskog časopisa najveće zemlje sveta. Na pitanje o razlici između ondašnjeg i fudbala sa ovih prostora, usledio je relativno očekivan odgovor poznavaocima i pratiocima ove igre.

U Rusiji se mnogo ulaže u fudbal i svake godine njihovi klubovi postaju sve ozbiljniji i ozbiljniji. Na našim prostorima, jasno je da nema dovoljno novca i da se ne ulaže dovoljno u fudbal. Najvažnije je što mladi momci nemaju dobre uslove za napredak tako da praktično od početka njihove karijere i treniranja u mlađim kategorijama odmah se nameće želja da odu u Evropu, te da se tamo napreduje. Međutim, mislim da je ono što je najvažnije to što na ovim prostorima postoji ogroman broj talenata i uz jaku želju mislim da svako može da napravi ozbiljan iskorak u Evropi. Reprezentacije sa Balkana su najbolji dokaz za to, da se igra dobar fudbal i da definitivno kao što rezultati pokazuju, mnogo razvijenije fudbalske zemlje se plaše mečeva sa nama”, smatra Đorđević.

Poziv za nastup u dresu A reprezentacije je svakako čast svakom sportisti, a on je na adresu Budvanina prvi put stigao septembra 2012. kada je Luka i debitovao. Može se reći veoma uspešno.

Debitovao sam protiv San Marina, što je bio jedan od najlepših dana u mom životu. Igrati za reprezentaciju svoje zemlje je ogromna čast i u pobedi od 6:0, hvala Bogu, dao sam gol uz dve asistencije. Tim pogotkom ušao sam u istoriju pošto sam postao najmlađi strelac u istoriji reprezentacije Crne Gore. Nažalost, spletom raznih okolnosti i naravno, najviše zbog toga što u narednim godinama nisam uspeo da odigram nekoliko boljih i konstatnih sezona, poziv za reprezentaciju retko je stizao na moju adresu. Međutim, shvatio sam da je za to razlog moja klupska karijera, te sam morao da nađem klub koji će mi dati šansu, pa samim tim da pokušam da opet pomognem reprezentaciji. U već pomenutoj 2016. godini kada sam se vratio u Zenit kod trenera Lučeskua počeo sam ponovo da igram dobro, tako da je i FSCG reagovao. Mislim da kod selektora Tumbakovića postajemo reprezentacija koja može da napravi problem mnogima i da nijedna ekipa protiv Crne Gore nije mogla da računa na sigurne bodove. Namučili smo učesnike predstojećeg Svetskog prvenstva Dansku i Poljsku sa kojima smo definitivno igrali egal i sa više stečenog iskustva, nadam se da u sledećim kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo možemo da napravimo korak dalje”, gotovo u jednom dahu ispričao je Luka, a njegovo ozareno lice davalo je do znanja da u crnogorskoj reprezentaciji ne manjka samopouzdanja. Štaviše, možda se po tonalitetu izgovora to može shvatiti i kao obećanje.

Česte selidbe sa istoka na zapad Evrope iziskivale su veliku podršku dragih ljudi. Zamislite samo broj promenjenih aerodroma, provedenih sati u avionu, broj gradova i pokrajina. U nekom trenutku došli smo do zaključka da bi po završetku karijere Luka mogao da napiše čak i putopis. Šalu na stranu, stvarno je potrebna ogromna volja i želja za ostvarivanje celokupne fudbalske priče, a Budvaninu u tome pomažu najbliži.

Porodica je moj glavni oslonac u fudbalu. Po prirodi sam mnogo emotivan i porodica mi znači. Još od prvog dana sam imao ogromnu podršku roditelja, a kasnije brata, devojke i drugara. Mogu reći da sam definitivno imao sreću da imam roditelje koji su prepoznali moj talenat i bili podrška u mnogo lepih, ali i nekoliko ružnih trenutaka. Na meni je da radim još više kako bi rezultati bili još bolj, jer kao u fudbalu tako i u životu, mislim da uvek treba težiti ka napretku”, ističe Đorđević.

Bilo dobro ili loše, svemu jednom dođe kraj. Tako smo stigli i do kraja ove priče. Na pitanje šta bi poručio čitaocima Sport kluba u 2018. godini, Đorđević se nije štedeo u željama, kao što se ne štedi ni na terenu.

Pre svega želim zdravlje. Ono je najvažnije. Želim mnogo uspeha na poslovnom planu i da uvek težite ka usavršavanju sebe, kao i da sa mnogo ljubavi i razumevanja postupate prema voljenim osobama”, rekao je za kraj intervjua za Sport Klub Luka Đorđević.