Živeće legenda: Šekijev neponovljivi put

Skener 6. jan 201917:45 > 17:46
FK Crvena zvezda

Izgubio je u 82. godini bitku koju niko ne može da dobije i otišao tamo gde će možda ponovo driblati sve, zabavljati i ljutiti navijače.

Screenshot

Ovaj svet napustio je Dragoslav Šekularac, jedan od najvećih fudbalera sa prostora nekadašnje Jugoslavije, druga Zvezdina zvezda, čovek koji je bio u idealnom timu Svetskog šampionata u Čileu 1962, godine, a od jednog francuskog novinara, zbog “minijatura” u utakmici sa Urugvajom, dobio je do tada i posle toga nepostojeću ocenu – 11.

Nije verovatno bio najbolji fudbaler sa prostora nekadašnje države, ali će teško neko moći osporiti ocenu da je bio nenadmašan dribler i nesvakidašnji virtouz, na terenu i van njega. Za njegove usluge gazda Juventusa (i FIAT-a) Đani Anjeli početkom sedme decenije prošlog veka bezuspešno je u Beogradu nudio u to vreme ogromnu sumu od 600.000 dolara.

Prvi je od fudbalera iz ove – kako je danas zovemo regije – svojim igračkim umećem i potezima u privatnom životu stvorio u javnosti imidž istinske zvezde (koja je igrala sebe i u filmu i snimala ploče), a sa im teretom nažalost nekada nije uspevao da se nosi. Zbog svog temperamenta ili, bolje rečeno, običnih ljudskih slabosti, pokazivao je i onu drugu, negativnu stranu, pa će tako biti upamćen i po tome što je zbog udaranja sudije Pavla Tumbasa u Nišu i lomljenja noge protivničkom igraču (Kemalu Džemidžiću na sarajevskom Koševu) dva puta bio kažnjavan jednoipogodišnjim suspenzijama sa terena. Psovanje jednog narodnog heroja koštalo ga je boravka u zatvoru, brisanje cipela novčanicom od tadašnjih 5.000 dinara zgražavalo veći deo jugoslovenske javnosti, a kockarski gubici dovodili u besparicu, zbog čega je bio primoran da pod stare dane zaigra u jednom pariskom fabričkom klubu.

*Sve eksluzivne intervjue i tekstove iz našeg Novogodišnjeg paketića pronađite OVDE

Bio je u “trnju”, kao i “među zvezdama” ali je uprkos svim svojim promašajima i slabostima za života stekao status legende, koju su ljudi jednostavno zvali Šeki. Po tom kratkom nadimku će možda ostati više upamćen nego po punom imenu i prezimenu Dragoslav Šekularac, koje je ostalo u službenim zapisnicima sa brojnih mečeva. Bio je produkt svoga vremena i možda su u pravu oni koji tvrde da Šeki sa svojom skromnom brzinom i neobaveznom igrom nikada ne bi mogao da uspe u današnjem fudbalu. Ipak, u vreme kada je to bilo ne samo moguće, već i probitačno, on je uspevao da dribla, asistira, postiže golove i pobeđuje sa svojim timom, zbog čega je 1962. počastvovan ulogom glavnog junaka u filmskoj komediji “Šeki snima, pazi se”; zato su ga navijači nosili na ramenima od Zvezdinog stadiona do Slavije i zato je, uz pevača Đorđa Marjanovića, bio najpopularniji čovek u Beogradu.

Rođen je došao 8. novembra 1937. u malom mestu Štipu, koje je tada bilo administrativni deo Vardarske banovine Kraljevine Jugoslavije, a danas je grad u nezavisnoj državi Makedoniji. Šekularac se ubrzo sa roditeljima preselio u Beograd, gde je od detinjstva više voleo fudbalsku loptu od obaveza u školi. Priča o njemu zapravo bi mogla do počne početkom pedesetih godina prošlog veka, kada ga je u školskom dvorištu Druge beogradske gimnazije otkrio Zvezdin lovac na talente Dimitrije Milojević, popularni Čika Mitke, i odmah odveo u klub koji će tek mnogo kasnije dobiti onaj poznati nastavak – sa “Marakane”.

Šeki je vrlo brzo ispoljio očigledan talenat, pa je debitovao za crveno- bele 6. marta 1955. u prijateljskom meču sa Proleterom. Prvi prvenstveni nastup zabeležio je istog meseca u utakmici sa Vojvodinom, posle čega je započela serija koja je okončana tek u junu 1966. godine – tada je poslednji put u službenom nastupu obukao dres voljenog kluba. Za tih 11 godina Šekularac je odigrao za Zvezdu ukupno 370 mečeva, dao 119 golova, osvojio pet šampionskih titula (1956, 1957, 1959, 1960. i 1964) i jedan trofej Kupa Jugoslavije (1959).

Od suvih brojki neuporedivo više u sećanju je ostalo fudbalsko umeće junaka naše priče koje je od njega i stvorilo legendu. Šeki je bio originalni, drski šmeker sa nenadmašnim driblinzima, kojima je neretko znao i da ismeje protivnika, što nije ravnodušnim ostavljalo gledaoce i ostale aktere njegovih predstava. Neki su mu se zbog ovih poteza divili, drugi ga kritikovali da je bespotrebno ponizio rivale, ali on je jednostavno bio Šeki, čovek koji drugačije nije umeo da iskaže svoje fudbalsko znanje.

Bilo bi, međutim, nepravedno isključivo vezati drugu Zvezdinu zvezdu za taj, danas bi ga neki nazvali neobavezni deo igre. Znao je on sjajno da asistira strelcima, a posebno je dobro funkcionisao u tandemu sa nenadmašnim Borom Kostićem, koji je postigao mnogo golova posle Šekijevih njegovih dodavanja. Iako mu to nije bio glavni posao na terenu, i Šeki je umeo da postiže golove, ponekad i one vrlo važne. Sa nepunih 18 godina uspeo je da u 34. minutu 17. večitog derbija zatrese mrežu crno-belih, a njegov pogodak u polufinalu Kupa Jugoslavije 1958. godine doneo je Zvezdi važnu pobedu nad Partizanom (3:2). Na međunarodnoj sceni bio je efikasan u revanšu četvrfnala Kupa sajamskih gradova, kada je bio strelac dva od pet Zvezdinih golova datih Espanjolu.

Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 41 utakmicu i postigao šest golova. Sa tadašnjim nacionalnim “plavima” stigao je do olimpijskog srebra u Melburnu (1956), četvrtfinala Svetskog šampionata u Švedskoj 1958. i finala Kupa evropskih nacija dve godine kasnije u Parizu, ali ga je nastup na Mundijalu u Čileu 1962. lansirao u svetske fudbalske visine. Šeki je tada u Južnoj Americi odigrao šest mečeva i sa Galićem, Jerkovićem i Skoblarom činio je veći deo izvrsne navale kojoj je, po mnogim procenama, nedostajalo samo pravo desno krilo (Paja Samardžić) da odvedu Jugoslaviju do titule svetskog prvaka. Tada 24-godišnji vezista selekcije Titove države najbolju utakmicu u Čileu odigrao je u pobedi nad Urugvajcima (3:1) 2. juna u Ariki, posle koje su mu zadivljeni protivnički igrači napravili počasni špalir, a novinar „Frans fudbala” Robert Vernj njegov nastup oceno do tada nepostojećom ocenom – 11. Iako Jugoslavija zbog poraza od Čehoslovačke nije igrala u finalu sa Brazilcima, Šekularac je uvršten u idealni tim Šampionata i postao jedna od najtraženijih zvezda svetskog fudbala.

Bio je to ne samo zvezdani vrhunac, nego i početak strmoglavog pada nekadašnjeg dečaka iz beogradske Hilandarske ulice, koga su dva neočekivana događaja te iste 1962. skrenula sa pravog puta prema ambisu. U Beograd je, želeći da angažuje Zvezdinog asa, stigao vlasnik FIAT-a i Juventusa Đani Anjeli, a u razgovorima sa italijanskim biznismenom, koji je odseo u hotelu “Metropol”, učestvovali su Šekularac i Aca Obradović. Ponuđena suma za transfer je navodno iznosila 600.000 dolara, mada je nesuđeno pojačanje torinskog kluba u jednom razgovoru kasnije saopštilo da je on i Zvezda za potpis ugovora trebalo da dobiju po 500.000 tadašnjih maraka. Bez obzira na to kolika je tačno bila ponuđena suma, taj novac je u to vreme zaista bio ogroman, pa su i Šeki i njegov klub bili spremni da prihvate predlog Anjelija. Problem je međutim bio u tome što, prema ondašnjim propisima, takvi transferi nisu mogli da budu realizovani bez specijalne dozvole državnog vrha koja je na kraju izostala. Legenda kaže da je “presudu” doneo Aleksandar Ranković sa obrazložnjem da “Šekularac treba da ostane u zemlji i zabavlja našu radničku klasu”. Čovek koji je najviše bio pogođen ovom odlukom smatrao je da su za “crveno svetlo” našeg državnog vrha presudni bili drugi motivi, tačnije njihovo nezadovoljstvo zbog odluke Anjelija da tokom boravka u Jugoslaviji ne poseti fabriku automobila u Kragujevcu.

Šekularac je naravno bio nezadovoljan što mu je uskraćena mogućnost da zaradi ogroman novac i zaigra u dresu torinske Stare dame sa fudbalerom koga je izuzetno cenio – Omarom Sivorijem. Njegovo raspoloženje odražavalo se i na terenu, što je doprinelo da na utakmici sa Radničkim, odigranoj na niškom “Čairu” 23. septembra 1962. godine, učini najnepromišljeniji potez svoje karijere – udari sudiju Pavla Tumbasa. Prethodno je arbitar iz Subotice pokazao crveni karton Zvezdinoj zvezdi, zbog toga što mu je “neadekvatnim rečima” zamerila da nije poštovao prednost gostujućeg tima. Šeki je kasnije objašnjavao da ga je Tumbas isprovocirao rečima: “Šta je Šekularac, misliš da možes sve, ovde ja odlučujem”, ali fotografija udarca objavljena sutradan u “Politici”, bila je krunski dokaz da je jedan od tada najboljih fudbalera sveta učinio ono što nikako nije smeo.

Nesuđeno pojačanje Juventusa je kažnjeno 18-mesečnom zabranom igranja, što se pokazalo kao presudan udarac njegovom daljem napretku u karijeri. Da bi adekvatno iskoristio vreme suspenzije, želeo je da što pre ode u vojsku. Blokadu, koju su mu u tom pogledu navodno činili Partizanovi generali, zaobišao je uz pomoć Aleksandra Rankovića (a na preporuku njegovog sina Miće), koji je izdejstvovao da ekspresno obuće uniformu u Školi za rezervne oficire u Bileći. Ranković ga je kasnije obišao u tom hercegovačkom garnizonu, a Šeki mu se odužio posle “Lekinog” pada na Brionskom plenumu, pošto je u beogradskom “Metropolu” zamenio konobare koji su odbijali da posluže do skora drugog najmoćnijeg čoveka u državi.

Šekularac se posleodslužene kazne i vojske vratio na teren, ali više nije bio onaj stari Šeki. Dugo odsustvo sa terena je učinilo svoje, njegove loše igre navijači su počeli da “nagrađuju” zvižducima, pa je 1966. iz Zvezde otišao u nemački Karlsrue. Bio je to početak lutanja nekada nenadmašnog asa, koji je samo ponekad briljantnim potezima podsećao na svoje najbolje igračke dane. Kada se nakon kratke epizode u Nemačkoj i nastupa za Sent Luis Stars, 1968. godine vratio u zemlju, Zvezda nije bila zainteresovana za usluge svog nekada glavnog igrača, pa je Šeki prihvatio ponudu OFK Beograda da, zajedno sa Milošem Milutinovićem, u narednoj sezoni dovodi publiku na stadion na Karaburmi. Usledile su zatim poslednje ozbiljne igračke godine u karijeri, tokom kojih je pokušavao da u kolumbijskim klubovima (Santa Feu, Amerika de Kaliju i Milionarisu) zaradi bar deo od onoga što mu je ranije onemogućeno da uzme u Italiji.

Po povratku iz Kolumbije Šekularac se našao u novim ozbiljnim problemima. Zarađeni novac nije mogao da pokrije troškove njegovog boemskog (kockarskog) načina života, a zbog konstruisanih optužbi da je igrao za četnički klub u Kanadi jedno vreme mu je 1975. bio oduzet pasoš i zabranjen ulazak u prostorije Zvezde.

Ipak, Šeki je odoleo tim iskušenjima i po okončanju igračke karijere, čije su poslednje epizode bili mali francuski klub Pariz i kanadski Srpski beli orlovi, posvetio se trenerskom poslu. Nije krio da mu je cilj da jednog dana kao šef stručnog štaba sedne na klupu Zvezde, ali mu je put do vrha u tom poslu bio znatno duži i teži nego u igračkim danima. Posle sticanja iskustva u Gvatamali (1984-1985) i ekipi Fotkraj Džast (1986 -1987), najzad je priliku dobio u sezoni 1988/1989, kada su čelnici kluba sa Marakane posle katastofalnih rezultata ekipe u jesenjem delu prvenstva odlučili da umesto Branka Stankovića povrenje ukažu drugoj Zvezdinoj zvezdi. Šeki je na proleće preporođene crveno-bele doveo do drugog mesta, u narednoj sezoni je pod njegovom dirigentskom palicom osvojena dupla kruna, ali sve to nije bilo dovoljno da uživa plodove svoga rada i nastavi započeto.

Razlog je, nažalost, ponovo bio njegov temperament. Iako je sa godinama stekao dragoceno iskustvo da neke stvari ne sme da “seče preko kolena”, čovek kojeg je šamaranje sudije Tumbasa odvelo na igračku stranputicu, ponovio je istu grešku i kao trener. Posle nesrećne eliminacije od Kelna u revanšu osmine finala Kupa UEFA, kojoj su bez sumnje doprinele i sudije svojim nepravednim odlukama, trener Zvezde je u tunelu prilikom koškanja udario redara. Kazna UEFA je bila drakonska – osam utakmica zabrane vođenja ekipe u evropskim mečevima. Šeki je zbog toga morao da “abdicira” sa klupe Zvezde i tako možda propustio priliku da, umesto naslednika Ljupka Petrovića, postane prvi jugoslovenski trener koji je neki naš klub doveo do titule klupskog šampiona Evrope.

Za brojnim životnim udarcima već pomalo istrošenog srednjovečnog čoveka nije bilo mesta u Bariju, gde je sad već davne 1991. proslavljan najveći uspeh u istoriji njegovog voljenog kluba. Umesto nesuđenog stajanja na evropskom trenerskom tronu, Šekularac je poslednje trenerske godine uglavnom proveo u inostranim klubovima (izuzetak je bio Obilić) u kojima je pokušavao da obezbedi materijalnu sigurnost za penzionerske dane. Posle poslednje trenerske epizode, koju je baš kao i u igračkom danima imao 2006. u Srpskim belim orlovima, nekadašnji as je okonačao svoj burni fudbalski život.

OFK Beograd, klupska arhiva

Zbog oslabljenog srca Šekularac više nije išao na utakmice, a poslednjih godina, kako bi izbegao štetna uzbuđenja, nije ih pratio ni u TV prenosima. Jedino je, kao posledica neugašenih decenijskih kockarskih strasti, ostao veran kladionicama u kojima je tražio ne toliko zaradu, koliko potvrdu svojih tačnih fudbalskih procena. Fudbalski as koga bi bez obzira na to, što za razliku od Brazilca i Severnog Irca, nije imao problema sa alkoholom, mogli zbog shvatanja igre i života dovesti u istu ravan sa Manuelom Garinčom i Džordžom Bestom, ovako je u jednom razgovoru rekapitulirao svoj put i iskreno govorio o slabostima koje su ga omele da postigne još više na terenu:

“Igrao sam fudbal iz ljubavi, bio sam među najboljima na svetu, ali izgleda u pogrešno vreme. Bio sam slavan, ali tu slavu i talent nisam znao da iskoristim. Nisam imao glavu koja je mogla da prati dobre noge. Buran temperament me je mnogo sputavao, a nisam mogao da trpim nepravdu, pa sam činuo stvari koje nisam smeo. Zato sam dao duplo manje nego što sam mogao i morao.”

Šeki nikad nije skrivao da je voleo lep provod, žene, kocku. Od prvih većih dobijenih fudbalskih para kupio je motor “Vespu”, kojom je išao na treninge, ali i u večernje izlaske u Beogradu sve dok ga Aca Obradović nije upozorio da je došlo vreme da promeni prevozno sredstvo. Mada je, prema vlastitom priznanju, bio loš kockar, ta strast ga je, kako je izračunao, koštala oko milion izgubljenih evra. Ipak, čini se da nije previše žalio zbog onoga što je činio dok je bio u naponu snage.

“Bio sam umetnik na fudbalskom terenu, vrhunski ljubavnik i gospodin za kockarskim stolom.”

Bio je to samo Šekijev neponovljiv put. Već načeto srce Dragoslava Šekularca je 5. januara 2019. zauvek stalo, ali legenda o nenadmašnom fudbalskom dribleru nastaviće da živi.